beats by dre cheap

Jezik Bošnjaka, Hrvata i Srba kroz povijest

Ništa nema sporno kada etničke skupine naroda teže ka nacionalnoj emancipaciji na državotvornim elementima, ovdje konkretno na jeziku, a time i nacoinalno-državnotvornoj utemeljenosti na određenoj teritoriji koja im povijesno i pripada, ako je to na realnim osnovama, bez da to rade na raznim konstrukcijama i time ugrožavanju onog drugog ili trećeg, a u ovom našem slučaju-svog najbližeg komšiju.
 Međutim, za razliku od navedenog principa , obe ove naše komšijske etničke skupine to rade na uštrb nas Bošnjaka. Sami bi uzeli i svojim nazvali i ono što je i Bošnjačko; a to je teritorij, to je i povijest, ali to je i ovaj naš zajednički Slavenski jezik. Prisvajati ili negirati jednom narodu tako nešto-njegov jezik, što je toliko diferentno i toliko suptilno vezano uz taj narod, nastalo kao produkt njegove oplemenjene duše, u prožimanju raznih jezika i vezama sa svijetom sličnih nadzora, je krajnje licemjerno. Samo insan koji svoju duhovnost crpi iz Islama može biti u izražaju tako suptilan, a da njegov unutarnji izražaj protkan riječima našeg jezika ima tako gust i emotivan izricaj.
 I zato: čiji bi to bio jezik i kojim bi to nazivom trebalo da nazovemo jezik, a kojim treba dočarati i čovjeku približiti ambijent u kome se nalazi bošnjački interpretator ?: '' Ne klepeći nanulama kad silaziš sa čardaka...'', Bosnom behar probeharao...'' Tekla voda od brijega do brijega i pronijela Mejru na tabutu...'', ''Mujo kuje,..., a majka ga kune...''
 Je li ovo nije jezička osobitost-posebnost i koji bi to mogao biti jezik koji koristi interpretator, a da ga ne nazovemo Bosanskim?
 Bošnjaci ne negiraju ni osobenost: '' Poletjela dva vrana gavrana...'', a niti ''Oj krunice, moja ikonice...'', ali kako se može negirati da '' Bosnom behar probeharao...'' nije bosanski govor, ako je: ''Poletjela dva vrana gavrana..'' –srpski, a ''Oj krunice , moja ikonice...''-hrvatski govor.

Povijesti ovog zajedničkog jezika, što se tiče?
Staro stanovništvo Hrvatske, u današnjim hrvatskim državnim relacijama, sa njenim Jadranskim priobaljem, od početka novih milenija, bilo je organizovano u političke zajednice zasnovane na monoteističkom učenju, jer je to bio slijed formiranja država u Evropi od perioda Aleksandra Velikog. Na isti način, u tom vremenu, organizuju se žitelji Srbije u svojim relacijama, ali i žitelji Bosne.
 Ovo pišem iz razloga da se zna, da među ova tri naroda, u ranija vremena, nije bilo vjerskog antagonizma koji će u posve kasnijim stoljećima XIX. i XX. postati kamen spoticanja te i separatisanja, a da je to sa strane aspekta formiranja tj. bogaćenja jezika veoma bitno, jer je na tim osnovama bila čvršća komunikacija naroda i time je jezik sporazumijevanja postojao sve više zajednički.
 Sva tri ova naroda, u početku svog organizovanja, bili su iste religioznosti-bili su većinski monoteisti i u sporazumijevanju koristili su ovaj isti jezik koji i danas korise i zahvaljujući i jednima i drugima i trećima on se bogatio. Pisani iskaz ovog jezika, onovremeno, bila je grafika koju poznajemo kao glagoljica, a nešto poslije i ćirilično pismo-Bosanica. Koristila se ravnomjerno, na ovim prostorima, gdje se i govorio ovaj slavenski jezik.
Na početku samog organizovanja Hrvatske države, autohtono stanovništvo tadašnje Hrvatske čine dvije etničke zajednice naroda: Iliri- više u jadranskom priobalju i Slaveni u kontinentalnom dijelu. Stanovnici Srbije u to vrijeme su većinski Slaveni, a u Bosni u njenom južnom dijelu su Iliri, a na sjeveru opet Slaveni.
Teorije o naseljavanju Slavena i to kao kršćana u VI. stoljeću, su falsifikati koje je neki tamo kvazi naučnik proturio u cilju zamagljivanja istine i dovođenja kršćanstva, kao vladajućeg, napreko na Balkan. Ako bi ovo i bila povijesna tvrdnja, i ako su oni živjeli izolovano kao kršćani,onda, kako se u oba jezika; Hrvatski i Srpski interpoliralo na hiljade riječi iz orjentalnih jezika.
 I nova antropološko- genetska istraživanja potvrđuju činjenicu da nije bilo nikakvog, u većim razmjerama, doseljavanja Slavena. Dakle, predci današnjih Hrvata, Srba i Bošnjaka nisu se nikada pomijerali i svoje zajednice su formirali kao i ostali stari evropski narodi. Među njima kao jezik sporazumijevanja prevladao je slavenski jezik i to je indikator da su etno-genetske karakteristike ova tri naroda najviše sa slovenskom genetskom osnovom. Uz napomenu da je u srednjim stoljećima došlo do miješanja Balkanskih slovena sa susjednim, ali i drugim narodima tako da se genetska slika ovih naroda dosta izmijenila, ali je jezik u osnovi uvijek bio slavenski.
Iliri su, s početka milenijuma, u Jadranskom priobalju koristili latinski jezik, mada prema nekim naznakama bili su vični i u slavenskom jeziku, a u unutrašnjosti Hrvatske i prema Ugarskoj narod je koristio slavenski jezik. U Bosni je situacija identična Hrvatskoj, dok je u Srbiji narod više bio posvećen slavenskom jeziku.U kasnijim periodima doći će do neznatnih promjena u antropolpškom smislu kod ovih naroda, ali jezik i dalje ostaje slavenski.
Bernard- Splitski arcibiskup, piše 1200.godine, o dva brata Mateju i Aristodiju; da splitske građane obraćaju na svoju jeres i veli da žive u Splitu, ali da odlaze i u Bosnu i da poganim ustima svoju jeres ispovijedaju. Rodom su iz Zadra odakle im je i otac, da su sinovi sotone, da su zlatari, ali i da su vični u latinskim i slavenskim knjigama. Str.93.''Crkva Bosanska i krstjani'' od dr. B. Petranović, a prema Farlatiju : ''Scriptores rerum hungaricarum'' Dakle, Matej i Aristodij su građani Splitski, a prema svemu sudeći Iliri. Govore latinski i slavenski jezik. Duhovno su monoteisti, što je i njihov otac, jer ga je arcibiskup nazivao, pogrdno, sotonom, a tako su katolici iz mržnje nazivali muslimane.
I Herman Dalmata, u XII stoljeću  koristi latinski jezik za prijevod  Kur'an na latinski jezik.
Kako su Matej i Aristodij, ali i Herman Iliri-Dalmatinci i kako koriste latinski jezik, zaključujemo da se u Dalmaciji govorio i latinski jezik, a da im je slavenski, najvjerovatnije, koristio u Bosni i unutrašnjosti Balkana. Ovome je i potvrda da su nadgrobni kamenovi iz tog perioda, u Dalmaciji, pisani većinom na latinskom jeziku.
 Danas u Dalmaciji stanovništvo govori isključivo slavenskim jezikom, a povijesno to se može jedino objasniti tako što je u Dalmaciji u srednjeim stoljećima prevladao slavenski uticaj.
 Stanovnici Hrvatske, od samog početka organizovanja državnih zajednica, većinski su imali monoteizam kao državotvornu religiju, to iz te zajedničke duhovne komponente, između njenog stanovništva, onog u jadranskom priobalju i onog u unutrašnjosti, nije bilo suprotnosti, a niti nekog uslovljenog antagonizma. Slaveni su se miješali sa Ilirima, a usljed Slavenske brojnosti došlo je do toga, da je povremeno na čitavoj teritoriji Dalmacije u narodu prevladao slavenski jezik. I ostale regije sadašnje Hrvatske u tom vremenu koriste isti jezik, jer su i vjerski, ali i državno povezane.
 Hrvatska, Bosna kao i Srbija u tom periodu bile su u zajednici Rimskog carstva.
 Do jezičke diferencijacije, kod Hrvata a zbog izolovanosti od Bošnjaka i Srba, dolazi tek formiranjem Hrvatske kao katoličke države koncem XVII. stoljeća, a koji će, zbog nekih svojih specifičnosti, za razliku od tog istog jezika u drugim dijelovima Balkana, nakon formiranja Hrvatske kao nacionalne tvorevine Hrvata i to katolika, od njih dobiti svoj naziv- Hrvatski jezik, a što se naročito ističe u zadnjih 20 godina.
 A to ne može biti samo njihov-Hrvatski ekskluzivitet, jer povijest stvaranja tog jezika nije tekla kako bi to oni htjeli, a niti kako nam predočavaju. Jezik kojim se služio Hrvatski narod je bio zajednički za sve žitelje Srednjeg, ali i Zapadnog Balkana, dakle govorili su ga i Bošnjaci, ali i Srbi pa i žitelji Crne Gore.
U starija vremena nisu ga svojatali i razvrstavali kao zaseban jezik ni jedni, ni drugi, a niti treći, jer nisu bili ovako nacionalno, ali ni vjerski rasparčani. I Srbi i Hrvati i Bošnjaci u tim vremenima bili su i monoteisti i imali vlast i nisu se međusobno sukobljavali niti pravili razlike u jeziku.
Jezičke različitosti u nazivima tek se uočavaju razvojem nacionalnih država. Nakon zajedničkog življenja ovih naroda u istoj državi tzv. Osmanlijsko carstvo, koncem XVII. stoljeća katolici progone Hrvate muslimane i Hrvatska postaje katolička, a njeni žitelji nose novu kulturnu tradiciju čija je osnova katoličanstvo i tu dolazi do diferencijacije u odnosu na Bošnjake i Srbe.
Bošnjaci i Srbi nastavljaju i dalje da žive u zajedničkoj državi tzv.Osmansko carstvo i većinski su muslimani. Nakon sukcesivnog progona Srba muslimana iz Beogradskog pašaluka od 1804.-1862.godine, u tom dijelu bivše zajedničke države ostaju da žive samo Srbi pravoslavci čija se kulturna tradicija formira na pravoslavlju.
Nakon separatisanja i Srbije, sa svojim pravoslavnim življem, jedino u Bosni ostaju da žive muslimani Bošnjaci sa bosanskim katolicima i pravoslavcima, koji će, nešto kasnije, nacionalno se odrediti Hrvatima i Srbima. I svi, i dalje, govore isti onaj jezik koji su govorili kada su bili u zajedničkoj državi Balkanskom Islamskom komonveltu-Osmansko carstvo.
1878. Austrougarska dobija mandat za prisajedinjenje Bosne svojoj teritoriji, a veći dio današnje Hrvatske je već od ranije u Austrougarskoj. U početnom periodu vladavine Austrougarske u Bosni i iz razloga što su u njoj u tom periodu živjeli bosanski žitelji osim islamske, još i katoličke i pravoslavne provencije jezik kojim su se sporazumijevali nosio je naziv po zemlji u kojoj se govorio:Bosanski jezik.
Međutim, pritiscima od strane Srba i Hrvata, te nepriznavanjem Bošnjaka kao naroda ali i njihove minorizacije u državotvornom smislu, Zakonom iz 1907.godine Austrougarske vlasti će donijeti odluku o zabrani korištenja naziva našeg jezika Bosanskim jezikom.
Od tada, pa sve do 1992. negira se, od strane naših komšija, sve što je vezano za Bošnjaštvo i njihovu državotvornost, pa tako i naš Bosanski jezik. I danas se to čini, ali danas Bošnjaci mogu da iskažu svoj stav, dok u proteklih 1oo-tinjak godina, u onim Jugoslavijama, to nisu mogli, zbog zajedničkih institucija u kojima su bili dominantni naši negatori.
 I ponovo 1918.godine, povijest je tako htjela da se ovi narodi organizuju u jednu zajednicu, ali sada, to su tri naroda sa tri različite vjere. Srbi i Hrvati negiraju Bošnjake i sve što je vezano za taj narod; od države, preko povijesti, do jezika.
 Interesantno; Srbi i Hrvati žive u zajedničkoj državi, zajedno su udruženi u negiranju Bošnjaka, ali, i, jedni drugima negiraju povijest, pa i jezik kojim se sporazumijevaju. U ovom periodu Hrvati i Srbi rade potpuno na afirmisanju svojih nacija. Pošto se već ranije izdiferenciralo i njihovo religijsko ustrojstvo i kako su zaokružili svoje države, onako kako je to odgovaralo međunarodnim čimbenicima, pravoslavci postadoše Srbi, a katolici Hrvati.
Kako je jedna od posebnosti nacije i jezik, onda ovaj naš zajednički jezik; za Hrvate postade Hrvatski, a za Srbe Srpski, dok njihove zajedničke institucije-administracija za isti ovaj jezik koristi naziv Hrvatsko-srpski ili obrnuto Srpsko-hrvatski u zavisnosti ko to naglašava.
U toj državi Bosanski muslimani nisu se mogli nazivati Bošnjacima samo iz egoističkih razloga Srba i Hrvata, jer i jedni i drugi imaju aspiracije na Bosnu. Negirajući Bosnu kao državu Bošnjaka, ali i sve što je vezano za Bošnjačku državotvornost, ni jedni, ni drugi, Bošnjake ne doživljavaju kao narod, nego kao one koji su otpali od njih promijenivši svoje vjerovanje. Tako su Bošnjaci za jedne poturčeni Hrvati, a za druge poturčeni Srbi.A o Bosanskom jeziku kao jeziku Bošnjaka nije moglo biti ni govora, tako da naš Bosanski jezik postade potpuno skrivena povijesna kategorija.
 Sva ova negiranja našeg jezika trajaće i kroz FNRJ, ali i SFRJ. Međutim, ni između sebe Hrvati i Srbi ne mogu se pohvaliti dobrim odnosima. I između njih bukadar je antagonizama od nacije do religije. Nepriznavanja povijesti, jednih onim drugim, donosile su i najveće antagonizme između ovih naroda i onda se prave razlike i u jeziku, kao i na svemu. Samo, neka nije onako kako pišu i govore u onim drugim narodima. I traže se različitosti kako bi i jezik Srpski, bio različit od Hrvatskog, ali i Hrvatski različit od Srpskog.
 Bosanski jezik se i ne priznaje, jer za Hrvate i Srbe to nije jezik Bošnjaka, jer jezik je identifikacija naroda-nacije, a Bošnjaci nisu za njih poseban narod jer su Bošnjaci za njih u stvari Hrvati ili Srbi koji su promijenili svoju vjeru i zato ni jezik ne može biti Bosanski pa ni Bošnjački, nego Hrvatski ili Srpski.
U zadnjih 20 godina od kako su Bosanski muslimani vratili povijesne nazive narodu i jeziku; narod-Bošnjaci i njihov jezik-Bosanski, ponovo počinje od strane naciošovinista i sa jedne i sa druge strane, kao i ranije, negiranja svega što je Bošnjačko pa tako i jezika.
 Za naziv jezika kojim govore Bošnjaci –Bosanski, i jedni i drugi imaju zamjerku, prije svega, što je naziv šireg značenja nego što bi to trebalo da bude, po njima, jer u Bosni žive i Hrvati koji govore svoj Hrvatski jezik, ali i Srbi koji govore svoj Srpski jezik, te stoga treći narod u Bosni treba da govori svoj Bošnjački jezik, jer naciji Bošnjak pripada Bošnjački jezik, a Bosna je, za njih, zemlja i jednih i drugih i trećih. Ali, to je trenutno, jer zanemarujući činjenicu da je Bosnu povijesno gradio samo Bošnjak mogu izvoditi i takve zaključke, a Bošnjaku ostaje da jezičke relacije u Bosni uspostavlja na istinskoj povijesti.
 Kada se raspala Socijalistička Jugoslavija; Srbi ponovo nazvaše jezik kojim govore Srpski, Hrvati isti taj jezik nazvaše Hrvatski, ali i nama se pruži šansa da svom jeziku vratimo stari naziv Bosanski jezik, kakav je imao kada su u Bosni živjeli Bošnjaci muslimani sa Bosanskim katolici i Bosanskim pravoslavcima. To smo i uradili 1993. godine.
Kako su se već od ranije, druga dva Bosanska naroda izjasnila nacionalno, jedni kao Srbi, a drugi kao Hrvati, nama ostade da smo narodno Bošnjaci kao što smo i nekada bili, a da nam je jezik sa nazivom Bosanski, onako kako je bilo kada su bosanski Hrvati bili Bošnjaci katolici, a bosanski Srbi bili Bošnjaci pravoslavci, kada su sva tri Bosanska naroda govorila Bosanski jezik.
 Kada bi jeziku kojim govorimo mi; Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Crnogorci tražili naziv, a da ima svoju povijesnu osnovu, onda bi najadekvatniji naziv bio Bosanski jezik. Zašto baš Bosanski, a ne Hrvatski ili pak Srpski? Zato što su Bošnjaci, i dan danas, slijedom historijskih okolnosti ostali dosljedni svom islamskom duhovnom obilježju, a zahvaljujući vezama ovih naroda sa islamskim svijetom ovaj jezik se i najviše bogatio. Dakle, jezik kojima govore Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Crnogorci najviše se bogatio vezama sa islamskim svijetom ali i pridošlim, u ove krajeve, evropskim islamskim žiteljima.
Kako su trenutno Srbi pravoslavci, a Hrvati katolici, a kako se i njihov jezik najviše bogatio -oplemenjivao zahvaljujući njihovim muslimanima, kojih više nema u tim državama jer su prognani, to Bošnjaci imaju najviše povijesnog prava da ga nazovu po sebi-svojim, jer su dosljedno,ostali najduže kao muslimani, a na islamskoj kulturnoj tradiciji se i vršila najveća dogradnja-oplemenjivanje ovog našeg zajedničkog jezika.
 I dalje; Vuk Karadžić koji je prvi počeo raditi na njegovoj standardizaciji, za osnovu standardizacije, uzeo je jezik kojim je govorio Bošnjački narod Jugoistočne Bosne. Dakle, baza ovog jezika je jezik kojim su govorili Bosanski žitelji Istočne Hercegovine, pa prema tome tvrdnja da bi se mogao nazvati Bosanskim jezikom je povijesno utemeljena.
Stari Bošnjaci, Hrvati i Srbi su svoj jezik bogatili riječima iz islamskog duhovnog i kulturnog miljea svojih žitelja koji su uspostavljali saradnju sa muslimanima orijenta: školovanje, vojska ali i drugi oblici saradnje, jer su živjeli u zajedničkoj državi: Balkanski Islamski Komonvelt-Osmansko carstvo. Dakle, bio je to jezik i Hrvata, ali ne Hrvata isključivo katolika. Taj jezik se zahvaljujući starim Hrvatima muslimanina razvijao i zbog njihove veze sa drugim narodima iste duhovnosti i tako oplemenjivao. Kada su protjerali Hrvate muslimane u Hrvatskoj su ostali Hrvati katolici, ali i dalje su koristili isti jezik koji je bogaćen zahvaljujući i prognanim. Isti taj jezik govorili su i Srbi muslimani koji su gradili svoju zajednicu na monoteističkim-islamskim principima i kada su prisilno morali napustiti Srbiju oni što ostadoše-Srbi pravoslavci i dalje koriste isti jezik koji su oplemenjivali i oni Srbi muslimani koji su prognani. U taj jezik tijekom 2000 godina interpolirale su se mnoge riječi iz orijentalnih jezika, naroda koji su islamske duhovnosti, ali i ostalih evropskih jezika, i sve u zavisnosti od situacije u kojoj su bili žitelji Balkana i to zato što su taj jezik koristili svi, bez razlike; Bošnjaci, Hrvati i Srbi.
Zapisano je da se na sultanskom dvoru intenzivno govorilo ovim našim jezikom i ne zato što je na dvoru bilo najviše Bošnjaka, nego što je na tom dvoru bilo najviše onih Balkanskih naroda koji su govorili taj jezik. Bilo je Srba, Hrvata, Bošnjaka, današnjih Crnogoraca, ali sve kao muslimana. Tokom progona muslimana u Srednjim stoljećima iz Francuske, Španije, Italije i Portugala dolazile su skupine tog stanovništva i na Jadransku obalu te se integrisali među domaće muslimansko stanovništvo. Vremenom se izgubio njihov narodni jezik, ali su ostale pojedine riječi tako da u tom našem zajedničkom jeziku ima i romanskih riječi. Isto se dešavalo prilikom progona muslimana iz njemačkog govornog područja.
 Riječi su ubacivane i iz razloga što pojedini pojmovi ili predmeti nisu imali adekvatnu slavensku, a niti ilirsko-latinsku riječ, a u razumijevanju je bila neophodna, te se kao takva interpolirala u domaći jezik.
 Evo, npr. riječ istina je interpolirana u naš jezik iz njemačkog govornog područja. Ona u svom korijenu nosi njemačku riječ: die stein=stijena. Kada se usvajala ova riječ u našem jeziku bila je dominantna ikavica, tako da je stein=stin-a , a onda modifikacijom potvrđena jačina nekog stava; nešto kao stina=istina. Dakle, nešto jako-čvrsto kao stina je istina.
Povjesničari, koji pišu o bogumilima, vele da su bogumili kao sakralne objekte koristili hiže. A riječ hiža u osnovi ima arapski korijen: hižab=pokrivka. Dakle, bogumili su za svoj sakralni objekat imali arapsku riječ, koja se i udomaćila zahvaljujući bogumilskoj islamskoj duhovnosti.
Naša riječ; tor-obor za stoku, je iz španskog jezika. Na španskom, toro=goveče, a onda prilagodbom, u našem jeziku, ograđeno mjesto na njivi gdje se drži stoka, nazvali tor.
Zemlje Srednjeg i Zapadnog Balkana su zbog svog organizovanja na monoteizmu imale doticaja sa starim Evropskim narodima pa i Vikinzima, Gotima, Keltima, Tračanima... jer su u početku svog monoteističkog organizovanja skoro sve Evropske države imale za model avarsko organizovanje, što se naročito ispoljavalo na polju sigurnosti-vojnog organizovanja.
To je u našem okruženju ostalo najupečatljivije u Hrvatskoj. Iz tog perioda, kod ovih naroda, ostali su nazivi-riječi naročito vojnih činilaca, ali i nazivi područja zahvaćena tim organizovanjem: han, kan, supan, župan, ban, banovina, grad-ina, stephan itd.
Kako se stanovništvo Hrvatske, ali i Srbije i Bosne vezivalo sa muslimanima orijenta zbog monoteističke duhovnosti, vojnog organizovanja,vojnih pohoda, ali i obrazovanja, u naš slavenski jezik su se interpolirale: turske, persijske, ali i arapske riječi. To su: bubreg, usta, usne, jastuk, stan, grob, hiža, dućan, čarape, direk, direktor,but, bakar, boja, čekić, čizma, džep, katran, kutija, kašika, papuče, rakija, sapun, sat, džemper, šećer, pita, burek, kevap, ćevap, kafa, barut, puška, alat, jufka, jorgan, torba, dušek, kazan, pazar, tava, taraba, itd...
 Pojedini toponimi po Hrvatskoj: nazivi gradova, ostrva, rijeka i ostali, u svom nazivu imaju korijene orijentalnih riječi: (Zagreb): Za-greb=grad na zapadu, (Zadar): Za-dar=vladareva kuća, (Varaždin): Uarag-din=grad pravovjernih, Gornji i Donji Islam, ostrvo Rab=veliki, Krk=40 itd. Zagreb, Zadar, Varaždin, Gornji i Donji Islam, te Rab u svom nazivu imaju korijene arapskih riječi, dok Krk ima korijen u turskoj riječi.
Ovdje navodim samo Hrvatsku, ali sve se to dešavalo kako u Srbiji tako i u Bosni pa i čitavom Balkanu.
Međutim, osim ovih toponima sa orijentalnim riječima, u ovim zemljama, bukadar je toponima sa riječima jezika: Romana, Germana, Normana ali i drugih naroda koji su uslovljenim migracijama bili prinuđeni mijenjati zemlju življenja zbog progona od strane katolika.Dolazeći u nove islamske krajeve, a tako i u Bosnu, oni su pojedinim lokalitetima davali imena koja su ih trebala da podsjećaju na lokalitete njihove otadžbine iz kojih su prognani. Na ovaj način i u Bosni mnogi toponimi nose neslavenske nazive i onda se stvaraju teorije o prisutnosti Gota, Tračana, Kelta i još nekih etničkih skupina koji su kao naseljavali Bosnu iz ekonomskih i neznam kojih sve, pa i osvajačkih razloga, a ne iz razloga prinudne potrebe mijenjanja životne sredine-progona.
 Eks obilježje jednog naroda je njegov jezik, a kod nas i danas to obilježje je slavenski jezik. Pa šta bi to trebali biti još Bošnjaci ako i dalje govore jezik svojih predaka?
A neka brda, rijeke i polja, oko nas, nose gotske pa i normanaske nazive i zato ispada da smo i mi, po nekima, zbog tih brda Goti ili Normani. To, da je u Bosni bilo i tih etničkih skupina je iz razloga što su u Srednjim stoljećima, nakon progona iz Evropskih država, stanovnici-muslimani tih država morali izbjeći u islamske zemlje pa tako i u Bosnu. Oni nisu islamizirani u Bosni, nego su kao muslimani došli u Bosnu, ali se danas osjećaju kao Bošnjaci, jer u sebi nose sve karakteristike Bošnjačkog naroda. Tako, područja oko Srebrenice su naseljena najviše njemačkim muslimanima prognanim iz Njemačke. Naselje Sasi je sa donešenim toponimom. Njegovi stanovnici su njemačkog porijekla i izbjegli su iz Njemačke kao muslimani. Radili su u rudnicima jer su bili vični tom poslu. Nisu se u Bosni islamizirali kako nam predočavaju ovi neki historičari. Došli su kao muslimani i donijeli su sa sobom i njemačkih riječi, ali su se vremenom utapali u Bošnjačko slavensko stanovništvo i njihove nove generacije prihvatili Bosanski jezik kojim se i danas sporazumijevaju.
 Pa i Besserman=dobri čovjek, a bosanska varijanta Besserman=Bosanac- Bošnjak odakle se dobilo i Dobri Bošnjanin je germansko-gotska riječ iz koje se dobio naziv za Bosnu.
U proteklom ratu u toku okupacie Bosne od strane Srba, Srbi-pravoslavci dadoše Foči naziv Srbinje i da je tako ostalo, neki koji bi ispitivali za 400 godina od kuda taj naziv-toponim Srbinje, zaključili bi da je to Srbinje mjesto-naselje koga su Srbi pravoslavci utemeljili. A je li tako?
Tako ga dođe i sa gotskim nazivima nekih toponima po Bosni. I u ovaj naš Iliroslavenski-bosanski etnos interpolirano je i Gota i Kelta i Tračana i Ugra, ali ne zbog osvajanja nego iz uslovljene migracije-progona iz svoje domovine zbog vjerskog učenja. Oni koji su došli u Bosnu, u svojim zemljama bili su monoteisti-muslimani i kao takvi nisu odgovarali katolicima i oni su ih progonili kao heretike, a oni kada su stigli u Bosnu nekim lokalitetima su davali imena iz svog zavičaja, što je dobro poznata činjenica kod migracijskih grupa.
Ovi narodi koji su dolazili u Bosnu u momentu dolaženja bili su u manjini te su iz tih razloga gubili svoje narodnosno obilježje-jezik, a vremenom prihvatali su jezik onih u čije su sredine došli, ali su za neke pojmove zadržali i svoje riječi. Iz tog razloga u Bosanskom jeziku, koji je u osnovi slavenski, ima bukadar tuđih riječi, koje su prihvaćene, jer nismo imali svoj adekvatan naziv za pojedine predmete-pojmove, a iz razloga normalne komunikacije bilo ih je potrebno usvojiti. I zato se može prihvatiti tvrdnja: da je jezik današnjih naroda; Hrvata, Srba i Bošnjaka u osnovi slavenski, a da je bogaćen kroz protekla stoljeća riječima iz sredina drugih naroda, sa kojima su ovi narodi bili u komunikaciji, te da ekskluzivitet na taj jezik nemaju ni jedni ni drugi ni treći, ali da je on jezik i Hrvatski i Srpski i Bosanski te da je kao takav, kao jezik ovih naroda, potpuno njihova historijska kategorija, a nikako separatno samo Srpski ili samo Hrvatski, a niti samo Bosanski.
Koristim naziv Bosanski, a ne Bošnjački jer su se njime sporazumijevali svi narodi Bosne, njeni Bošnjaci, a danas se to izdiferenciralo: Te su to danas-jedni Hrvati, koji za isti jezik imaju svoj naziv Hrvatski, drugi-Srbi, koji za isti jezik imaju naziv Srpski, i Bošnjaci koji i dalje za isti jezik imaju njegov povijesni naziv Bosanski jezik.
Standarizacija i sve ostale naučne radnje vezane za jezik nisu bile u sferi, a niti u domeni mog interesovanja.

Istina o proslosti i opća historija Bosne
http://istinaoproslosti.blogger.ba
25/09/2013 14:25