<body> <div style="height:100px; background-color:#E6E6E6; top:0 !important; left:0; width:100%; z-index:10000; border-bottom:1px solid #ccc;"> <table width="100%" border="0" cellspacing="0" cellpadding="0"> <tr> <td width="110" align="left" valign="top"><a href="http://www.blogger.ba"><img style="border:0;padding:0;border-right:1px solid #ccc;" src="http://www.blogger.ba/images/tlogo.gif" alt="" border="0"></a></td> <td width="90" align="left" valign="top" style="padding-top:10px;">&nbsp;</td> <td align="center"><iframe src="http://www.blogger.ba/banneri/bhtelecom.html" scrolling="no" frameBorder="0" style="overflow:hidden;margin-top:5px;" height="90" width="728"></iframe></td> <td width="200" align="right" style="color:#999;" valign="top">&nbsp;</td> </tr> </table> </div>

































BROJ POSJETA
20226
Džamija Al-Aksa, Jeruzalem

Stara džamija pretvorena u crkvu, Pecs, Mađarska

Stara džamija u Schwetzingenu, Njemačka

Stara džamija u Lednicama, Češka

Stara džamija u Potsdamu, Njemačka - u njoj se sada nalaze pumpe za vodu

Stara džamija u Dresdenu, Njemačka, pretvorena u tvornicu duhana

Unutrašnjost Aja-Sofije, Istanbul


Dobrodošli!
Naša historija se mora nanovo pisati, ne zbog novih činjenica, nego zbog onih koje nisu uzete, ali i onih koje su pogrešno tumačene. To je prioritet prioriteta! Nije to zbog nas, nego zbog našeg potomstva, jer temelje im treba vratiti.


29.10.2014.

Vjerska procesija na krivotvorenoj povijesti

    

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Na Bobovcu starom Bosanskom utvrđenju koje je zahvaljujući Federalno Komisiji za zaštitu spomenika kulture prepravljeno u utvrđenje katoličkom pučanstvu Bosne, jer je od srenjovjekovne Bosanske utvrde na Bobovcu, koje nije imalo nikakvu katoličku naznaku,  napravljen katolički sakralni objekat i već 11 godina na 25. oktobar održava se vjersko vojna manifestacija-procesija u znak sjećanja kao na smrt zadnje Bosanske kraljice Katarine Kotroman-Kosača.

Ovu 11. procesiju  predvodio je kardinal Vinko Puljić, a u njegovoj pratnji i pomoći  bili su: vojni biskup mons. Dr. Tomo Vukšić, te vojni biskup rep. Hrvatske mons. Juraj Jezerica, uz suslavlje, kako izvještava ''Oslobođenje'', vojnih kapelana iz BiH i Hrvatske.

Prema onima, a koji su bili uključeni u ovu procesiju da se zaključiti da je procesija koliko Bosanskog karaktera  toliko i od značaja ne samo Bosanskim nego i Hrvatskim katolicima, jer kako na drugi način obrazložiti prisustvo vojnog biskupa Hrvatske i njegovih kapelana.

 

 I već 11 godina ova manifestacija odvija se po istom scenariju a ja ne pročitah nikada komentar od nekog Bosanskog povjesničara, a niti novinara analitičara u smislu; da li doista ova manifestacija, koja je bitno katolička, ima svoje povijesne korijene-utemeljenost koliko za Bosanske toliko i za Hrvatske katolike.

 Je li to direktno miješanje susjedne Hrvatske u Bosansku državnost kroz Bosansku povijest, jer čime obrazložiti prisustvo vojnog Hrvatskog biskupa i njegovih kapelana na ovoj procesiji ako ne negiranja Bosne kao povijesne države njenih Bošnjaka i samostalne države njenih žitelja.

Iz kog su razloga na ovoj manifestaciji vojni biskup Hrvatski i njegovi kapelani, ako ne iz remetilačkih  faktora naše Bošnjačke povijesti i negacije cjelovitosti Bosanske teritorije.

 

Manifestacija nije duga vijeka, jer je stara, tek, jednu deceniju. Po ovome, ona je u povoju-korijenu i vrijeme je ili da se ''zaljeva'' pa da bude faktor naše Bosanske povijesti, ili da se suši, da ne bi postal remetilački faktor iste povijesti.

 

 Kako je razlog za vođenje manifestacije povijesna konstrukcija to mislim da će i prestati, osim ako oni koji je podržavaju budu i dalje ubijeđeni da je to vezano za istinit povijesni događaj.

O čemu se zapravo radi?

 U prošlim stoljećima radeći na srednjovjekovnoj povijesti Hrvatske, ali i Bosne naše komšije Hrvati iz razloga povijesnog utemeljenja Bosne na katoličanstvu, a razlog je bio; svojatanje Bosne kao teritorije kojom je, za njih, vladalo katoličanstvo, forsirali su povijesnu konstrukciju da je u Bosni prije nego što je ušla u sastav Balkanskog Islamskog Komonvelta, dakle prije nego su Bosnom, kao, zavladali muslimani  bila katolička država. Iz tog perioda vladanja Bosnom sve vladajuće ličnosti oni su pokatoličili, ili ako nisu mogli pokatoličiti, kao na pr. Tvrtka I, jer je kao krunjen u Mileševu, a tamo nema katolika, on je, za njih, onda, krunjen po pravoslavnom obredu.

 A povijesti što se tiče; niti je u tom periodu Tvrtko mogao biti krunjen  po katoličkom, a niti po pravoslavnom  obredu, a niti je bilo vladajućeg katoličanstva tada u Bosni pa da Stephan Tomaš muž od Katarine ili nasljednik mu, Katarinin pastorak, Stephan Tomašević budu krunjeni od pape.

Bosna iz tog perioda je sa Avarskim sustavom vladanja, a sa Islamom kao državotvornom vjerom, a u okviru Rimskog carstva koje je svoje vladanje zasnivalo na monoteizmu a ne na katoličanstvu i čiji car kruniše Bosanskog kralja Aleksandrovom krunom.

U ovoj konstruisanoj povijesti, od katolika, našla se i kći hercega Stephana Kosače, Katarina.

Za njenog oca Hercega je nepobitno da je bio šeih, da je imao svoju vojsku-derviše sa kojima je branio Bosnu i svoju vjeru-Islam od nasrtaja katolika, da je svog najmlađeg sina poslao na vojnu izobrazbu u Istambol te da je sin mu Ahmet Hercegović u 3 navrata bio veliki vezir u Islamskoj državi. Po šerijetu to nije mogao biti a da mu otac nije bio musliman.

Hercegov mezar ili turbe je u Blagaju ukomponovano u njegovu tekiju i muslimani Bosne svake zadnje subote u maju, što odgovara 22. maju, kada je Herceg i preselio,  zijarete njegov mezar, veličaju Allaha i Njegov hikmet, a zahvaljujući gaziji iz turbeta.

Herceg, po svim starim dokumentima, za katoličke povjesničare nije bio katolik nego pataren-heretik.

 U podrobnoj analizi tih dokumenata i u kontekstu čitave povijesne situacije tog perioda, zaključujemo da su u tom periodu katolički velikodostojnici pod patarenom-heretikom podrazumijevali one ''krivovjernike'' koji su negirali da je Isus Bogočovjek te iz mržnje i antagonizama prema istim, nazivali su ih patarenima-katarima i najposlije hereticima, jer nisu vjerovali u Svetotrojstvo nego ga i negirali, a bili su monoteisti-muslimani i nikako kršćanski dualisti.

 I dalje, u cilju negiranja da su Bosanski bogumili bili muslimani i njima je izmišljano vjerovanje kao neko krivovjerje i posebnost-Bosanska crkva tako da su i Herceg, njegov amidža Sandal, Hercegova djeca pa tako i Katarina za njih bili bogumilske vjere kao neke vjerske posebnosti, a ne da su bili muslimani, jer kao muslimani su, u Bosni, tek poslije Turskog ''osvajanja'' Bosne.

 Osim Hercega i Sandala za koje stare knjige kažu da su patareni-nisu katolici, za njihovog prvog rođaka-brata-amidžića Isa bega Hranušića-Kosaču znamo da je bio musliman, jer je 1462. godine u Sarajevu, po šerijetu, uvakufio zemlju za greblje.

Kako je vakufnama šerijetski-državni dokumenat, zaključujemo da je Bosna i prije 1463. godine bila u sastavu Islamskog komonvelta, dakle da nije osvajana 1463. kako nam je to kao zvanično prihvaćeno.

Iz ove porodice Kosača muslimani su i Katarinin sin, koji je imao narodno ime Sigmund ili Žigmund, a kasnije Ishak i kako je bio paša i on je po šerijetu morao imati islamsko porijeklo. I  Katarinina kći Katarina, koja je poslije, imenom,  bila Emina, bila je udata u Skoplje i kada je umrla sahranjena je u Skoplju u jednom greblju gdje je i danas njeno turbe.

I druga dva sina Hercega su radili istu stvar branili muslimane Balkana, ali o njma neznamo sve pojedinosti jer nema baš toliko dokumenata iz kojih bi sve to saznali.

 Dakle, svi članovi, za koje znamo,  porodice-Kosača su islamske provenijencije

  

Jedan od velmoža Bosne, tog perioda, je  i Herceg i kako je  značajna Bosanska povijesna ličnost onda svojatanjem Hercega ili inkorporiranjem Hercega u kršćansko okrilje i Bosna se na taj način inkorporira u to vladanje i onda bi slijedio zaključak da su Bosnom, u tom periodu, vladali  katolici.

 Međutim, znajući da Herceg nije katolik, a da je njegova kći Katarina udata za Stephana Kotromanića koga su lažnim dokumentima pokatoličili, katolici  konstruišu povijesnu priču o tome kako je Katarina morala napustiti bogumilstvo, jer je to tražio papa Sikst IV. da bi prihvatajući katoličanstvo mogla biti žena Stephana Kotromanića koji je kao nešto prije prešao u katoličanstvo. I, kao, to se i desilo i od tada je po tim konstrukcijama-krivotvorenim dokumentima Katarina katolkinja.

Njen muž, koji je, po njima, katolik i kralj, umire 1461. godine i ona ostaje na dvoru svog pastorka Stephana Tomaševića nasljednika njenog muža koji kao postaje kralj.

Pošto ga, iste godine,  1461. ''kruni'' izaslanik pape  on postaje katolik, a time i zemlja Bosna katolička.

Na njegovom dvoru je i dalje majka-stara kraljica Katarina koja je po tim dokumentima katolkinja. Međutim, ako je Stephan Tomašević novi kralj, sada je nova Bosanska kraljica, Mara, kći  Lazara Brankovića, na osnovu čega će Stephan Tomašević, kao muž od Mare moći upravljati Smederevom kao njenim nasleđem?

 Ali šta ovdje ne štima?

Ne štima to što se, kao, Stephan Tomašević kruniše po katoličkom obredu, a žena mu nije katolkinja, i on-Stephan katolik, kao,  po tom osnovu što je muž od Mare može da vlada Smederevskom oblasti u kojoj nema katolika.

 I dalje ako je Stjepan Tomašević zadnji kralj, onda je njegova žena Mara zadnja kraljica, pa kako je onda Katarina koja je predposljednja kraljica mogla pokloniti Papskoj Stolici našu Bosnu. Ali, sve se konstrukcijama može udeveriti pa se i to udeverilo.

Povijesno, u Srbiji je već od 1371. godine Hanefijsko Islamsko vladanje i njene velmože su islamske provenijencije i  kako može onda jedan katolik da vlada dijelom teritorije na kojoj muslimani imaju vlast?  Može, ali po krivotvorenim dokumentima po kojima je Stephan Tomašević katolik, a on to zasigurno nije bio.

 

 No, da se malo vratimo u povijest Bosne i Huma i da vidimo ko to po tim dokumentima koji se podstiru kao prvorazredni, u tom periodu, živi u Bosni?

 Iz istih izvora saznajemo da kada je Stephan Kotroman počeo kao da krsti ili pak obraća u katoličanstvo žitelje Jajca i njegove okoline, njih oko 40.000 kao bježi Hercegu u Hum, jer tamo kod njega žive maniheji koji će ih zaštititi, jer su i oni iste provenijencije.

Ovaj krivotvoreni dokument nije imao svrhu dokazivanja da žitelji Jajca i njegove okoline nisu katolici nego je imao svrhu dokazivanja da je kralj Tomaš katolik.

 Dakle, za falsifikatore povijesti nije bilo bitno koje su provenijencije  stanovnici Bosne, nego ko je kralj Bosne, jer ako je kralj katolik onda je  je i Bosna katolička. Pa onda tvrdnjom da je kralj Bosne katolik, a zanemarujući činjenicu da žitelji nisu katolici, proizaće tvrdnja da je Bosna bila katolička, kao što se kroz pisanu a konstruisanu povijest i provlači.

 I tako, ovim lažnim dokumentima, Bošnjačka patarenska-bogumilska-manihejska Bosna postaje katolička. Ovi termini; patarenska ili pak manihejska je katolički  vokabular tog perioda, a inače radi se o muslimanima-bogumilima kojio su bili žitelji Bosne.

 A šta bi to Bošnjak, iz ovih lažnih dokumenata mogao izvući kao zaključak?

1) Stanovnici Bosne iz okolice Jajca, u tom periodu, većinski nisu katolici, jer ih na silu hoće da preobrati Stephan Tomaš i njih oko 40.000 bježi u Hum.

2)Takođe, stanovnici Huma nisu katolici jer od njih Jajački maniheji treba da dobiju zaštitu.

3) Herceg Kosača nije katolik, jer njemu, u zaštitu, bježe žitelji Jajca i okoline.

Upravo, ovi zaključci proistekli iz tih falsifikatorskih dokumenata koji govore o katoličkim kraljevima Bosne su i utemeljenje tvrdnje da narod Bosanski,iz tog perioda, nije katoličke provenijencije, da je Herceg Stephan Kosača značajna Bošnjačka povijesna ličnost, jer kao stanovništvo od kralja bježi Kosači, dakle, Herceg je uticajniji od kralja, jer narod iz Jajca bježi pod njegovu zaštitu, a kralj to nemože da sprečava.

 No, niti je narod bježao niti su Stephani kršteni, a niti je Bosna tog perioda katolička, jer ulaskom Bosne u Balkanski Islamski komonvelt, početkom ili pak sredinom XV. stoljeća, a to zahvaljujući muslimanskim žitljima Bosne njenim bogumilima, Bosanski katolici, kojih je bilo u manjini u Bosni dobiće od Fatiha šerijetski dokumenat o svojim pravima, poznatu Ahdnamu, a to je dokaz da su katolici bili neznačajan populacijski element.

 

Dotadanji sustav vladanja u Bosni bio je Avarski, a sa Islamom kao vladajućom vjerom, da bi koncem  XIV stoljeća, zbog okolnosti, jer evropski katolici kidišu i Bosnu pokoriti kao što to rade po Evropi, Bosna bila kandidat za ulazak u Balkanski Islamski komonvelt, a što se poslije i desilo i od tada nastaje teorija o Turskom osvajanju Bosne. Ulaskom Bosne u Balkanski Islamski komonvelt, a ne Turskim osvajanjem, Bosna i njen većinski narod će živjeti novi Islamski koncept življenja-državotvorni Islam sa Hanefijskom pravnom školom.

Jedna od različitosti življenja muslimana u Bosni kao Islamskoj državi koja je organizovana po Hanefijskoj pravnoj školi, a u odnosu na predhodni Avarski sistem vladanja u kome je isto tako osnova državotvornosti bio Islam, je i ta da djeca muslimana dobijaju  orijentalna imena, a stara narodna imena se zapostavljaju, mada i do skora, bilo je slučajeva da se i kod muslimana muškom djetetu koje je '' došlo'' iznenada da ime  Nenad.

Tada,  po Bosni, umjesto tekija u kojima se odvijala sva vjerska, ali i druge aktivnosti-pripreme muškog stanovništva za odbranu, u gradovima niču novi sakralni objekti džamije u kojima će se odvijati cjelokupna aktivnost muslimanske muške populacije, u svim segmentima življenja muslimana od vjerskih, edukacijskih, komunalnih i vojnih pitanja. Bošnjaci, kroz taj period nazvan turskim, za odbranu, organizuju svoj narod u vojne formacije po tzv. Timarskom sistemu, a predvodnici idu na vojna usavršavanja u Tursku.

 Nemuslimani nisu mogli popunjavati muslimanske jedinice iz poznatog šerijetskog stava; da u ime Allaha ne može da ratuje onaj koji nije monoteista. Ako je neki od predvodnika muslimanske vojske, u tom periodu, imao neorijentalno ime to nije značilo da nije bio musliman, jer nemusliman nije mogao biti. Dakle, u to vrijeme ime nije bilo glavni identifikator i religiozne pripadnosti.

 Od kuda da katolici Bosne već 11 godina obilježavaju  25.10. kao dan Katarine kosača-Kotromanić i to na Bobovcu? 

Na ovo pitanje već sam djelimično dao odgovor, jer Bosna je u pitanju i trebalo je Bosnu pokatoličiti.

 Kako je prije 11 godina na Bobovačkom utvrđenju napravljen katolički sakralni objekat, a oni to narodnim predanjem ali i povijesnim konstrukcijama vežu za Katarinu jer kao to je kraljevsko utvrđenje, u kome su svoje kraljevanje uređivali Stephan Kotroman i supruga mu Katarina Kosača. To je i novonapravljena kapela na Bobovcu dobila naziv po Katarini i kako je Katarina po predočenim konstrukcijama za njih  katolkinja, a kao kraljica,  onda je i Bosna bila katolička i to treba obilježavati i ukomponavati u povijest svih Hrvata katolika.

 

 Katarina je mogla biti kraljica, ali njen muž nije bio krunisan po katoličkom obredu i ako je to i bilo-kralj, onda je njegovo kruniosanje moglo biti samo po monoteističkom obredu, jer je Bosna u tom periodu bila monoteistička i u Avarskom sistemu vladanja, a ne katolička.

Od svog postanka Bosna je egzistirala kao država u Zapadnom Rimskom carstvu koje je uspostavio Aleksandar Veliki na monoteizmu, a ne na katoličanstvu. Ovo carstvo biće urušeno od strane evropskih katolika polovinom XIV stoljeća, jer će katolici u mnogim evropskim državama koje su egzistirale kao članice ovog carstva, na silu promijeniti način vladanja te sa monoteizma preći u katoličko vladanje.

Rimski carevi, iz tog perioda, nisu bili kršćani, a za ovo je i primjer Dioklecijan za koga katolici kažu da je bio mrzitelj kršćanstva.

Kraljevi država koje su egzistirale u Rimskom carstvu, u kome je vladajuća vjera bio monoteizam, birani su izbornim načinom po principu da je sedam komšijskih kraljeva biralo kralja neke države, a njega je na ceremoniji ustoličenja u Rimu u monoteističkom hramu koji je danas pod kontrolom katolika, krunisao Rimski car.

 Zadnji monoteistički Rimski car bio je Fridrih III koji je bio Njemac, a koji je našem hercegu Stephanu Kosači dodjelio titulu hercoga od kada i južni dio Bosne dobija naziv Hercegovina. Fridrih je morao pod pritiskom katolika izbjeći iz Njemačke u Palermo na Siciliji i tu je sagradio svoju džamiju koja će poslije osvajanja Palerma od strane katolika biti pretvorena u crkvu.

 Ovaj način  krunisanja monoteističkih kraljeva u Zapadnom Rimskom carstvu nastavit će i katolici osvajajući  Rim, takošto će papa biti '' car''  i on će biti krunitelj i nastavljajući u tom smislu i svoje djelovanje i negirajući ranije ustrojstvo Rimskog carstva na monoteizmu.

 Na isti način, na koji se negira monoteističko ustrojstvo Rimskog carstva, negira se i monoteističko ustrojstvo Bosne i tako u Bosni postoji limes, a to je kao zvanično 1463. do kada je Bosna u kršćanskom vladarskom ustrojstvu, a od 1463. osvajanjem Turske ona je u Osmanskom carstvu i islamskom ustojstvu.

Na žalost to je tako i '' zvanično '' pa zato nije i čuditi da kćerka od šejha Stephana, sestra od velikog vezira  Ahmeta,  majka od Ishak paše i Emina-hanume, nećakinja od Isa-paše Kosače završi u konstruisanoj povijesti kao katolkinja.

 Žalosno ne zbog Bošnjaka, koji inače o svojoj prošlosti nemaju pojma, jer da znaju neko bi za ovih 11 godina barem nešto negirajuće napisao u vezi ove konstrukcije o Katarini, nego zbog njenog oca Hercega, čije turbe u Blagaju zijaretimo svake godine i učimo mevlud veličajući Allaha dž. h, a zahvaljujući Hercegu. Pa onda zbog njenog brata Ahmet-paše koji je bio veliki vezir u Islamskoj državi, pa onda zbog njene djece Ishak-paše i Emina-hanume  i njihovih nasljednika koji su se rađali i umirali kao muslimani.

Mogu i shvatiti da je politički Katarina pokatoličena, jer se tim falsifikatom o njenom katoličanstvu na neki način i Bosna mogla katoličiti ali ne mogu da shvatim da je od crkve postala i blažena. I, koje su to konstrukcije o Katarini, a da imaju vjersku težinu da je crkva proglasi blaženom. Nema datuma kada je to crkva uradila pa i tekstovi u kojima čitamo da je Katarina proglašena blaženom mogu da budu konstrukcija isto kao što je na konstrukcijama postala katolkinja.

 Prema narodnom predanju iz čaršije u kojoj je rođena, a to je Blagaj, Šukrija Ć. prenosi narodno kazanje da je neku godine pred smrt uhićena od strane katolika u Stonu i da je  skončala u katolčkom sužanjstvu kao što su na taj način skončale i žene od Jure Frankohana i Petra Zrinjskog, koje su proglašene i vješticama i život skončale u najvećim mukama i bijedi. Neka je rahmet svima njima.

 I stavljajući na vagu: Blagajsko narodno kazanje o svom sugrađaninu i  katoličku priču o Katarini koja bježi od Turaka i svog brata Ahmeta  u Dubrovnik, da bi skončala u Rimu i tamo pred smrt napisala testament kojim Bosnu ostavlja svojoj djeci ako se povrate u katoličanstvo, a ako to ne urade onda Bosna postaje vlasništvo Svete Stolice.

 I kako se djeca nisu povratila u katoličanstvo, jer u katoličanstvu nikada nisu ni bila, po toj konstruisanoj povijesti Bosna postaje katolička.

Jasno je da će kod onih koji veličaju istinu prevagnuti istina, a to je da je Katarina uhićena, a njeno bježanje ispred Turaka i testament o Bosni izmišljotina.

 Prije svega i da prihvatimo da je Katarina pobjegla od Turaka, ona nije kraljica sa kojom završava kraljevanje u Bosni jer zadnja kraljica je Mara žena od Stephana Tomaševića pa Katarina nema te ingerencije, a kada uzmemo i činjenicu da je prema Hrvatskoj povijesnoj knjizi: ''Ilustrovana Povijest Hrvata'', strana 90. kralj Bosne od 1471.-78. godine  Slavonski ban Nikola Iločki, onda je njegova žena posljednja kraljica Bosne. Samo da naglasim da je i Nikola Iločki bio islamske provenijencije, da je i Ilok bio njegov grad te da je u Iloku imao i svoju džamiju, ali je to progonom muslimana iz Slavonije sve zatrto, a i Nikola, po toj  njihovoj školi historije, nije musliman nego katolik.

30.03.2014.

Bošnjak je, u stara vremena, sam gradio svoju Bosnu

Bošnjaci, vrijeme da pođemo i sami raditi na našoj povijesti, jer sve ono do sada, u zadnjih 100-tinu godina , što je rađeno a vezano za našu prošlost, rađeno je na Bošnjačkoj negaciji i na Bošnjačkoj dehistorizaciji. Konstrukcijama-uvođenjem koje kakvih vladavina koje se nisu događale, prekidan je Bošnjački kontinuitet vladanja Bosnom, tako da je Bošnjacima osporavano njihovo uticanje na stvaranje Bosne kao države. Bošnjaci ne negiraju i činjenicu da su sa njima živjeli i oni drugi koji su imali različit stav o stvaranju-bili su kršćani i da je Bosna danas i njihova država, ali nije bila u ranija vremena teokraatija, nikada, niti katolička, niti pravoslavna nego uvijek monoteistička-muslimanska. Bošnjaci su uspostavljali Bosnu kao svoju državu-svoj vatan, na monoteizmu, sve od perioda njenog uspostavljanja; 300 godina prije Nove ere u Iliriku, kada je Aleksandar-Iskender Veliki razriješio svjetski Gordijev čvor, pa do 1878. godine kada je voljom velikih kršćanskih sila podpala pod Austrougarsku kršćansku vlast. I poslije ovog vremenskog perioda-1878.godine, sve do danas, Bošnjaci muslimani grade Bosnu sa Bosanskim katolicima-koji su danas Hrvati i sa Bosanskim pravoslavcima-koji su danas Srbi. Danas su sva tri ova naroda Bosanska realnost i na njima je da dalje grade Bosnu, a prošlost je prošlost koja treba da se zna, a ne da to budu povijesne konstrukcije. Od perioda kada je Bosna prestala bit islamska, od 1878.godine, pa sve do danas, počinje ponižavanje i dehistorizacija utemeljitelja Bosne-njenih Bošnjaka muslimana i na toj osnovi cijepanja i svojatanja Bosne, jer su po tim konstrukcijama dijelovi koji sada čine cjelovitu Bosne, kao, nekada bili u sastavu komšijskih država Hrvatske i Srbije. Iz ovih razloga, u prošlom ratu, i jedni i drugi su uz potporu komšijskih naroda, koji su narodno kao i oni pokušali na najmonstruozniji način- ubijanjima i progonom Bošnjaka muslimana sa svojih baština, te Bosanske teritorije koje su proglašavali svojima priključiti matičnim državama svojih sunarodnjaka. To nije ostvareno, ali su Bošnjaci dobro iskrvarili i dosta raseljeni po bijelom svijetu, ali je i Bosna izparcelisana. I zbog povijesne istine; da je zemlja Bosna bila uvijek njenih Bošnjaka, jer su je oni u ranija vremena gradili na monoteizmu i Islamu, a ne da je od Turske osvajana, jer nije bilo potrebe za osvajanjem, ali jest za branjenjem, te da iz tih razloga-lažne povijesti moramo odbaciti sve te nedosljednosti i nesuvislosti koje su pišući o Bosni pisali naši negatori, ali i one neadekvatnosti vezane s tom nesuvislošću koje su pisali i naši Bošnjački povjesničeri povodeći se za našim negatorima, jer su od istih educirani i postali suvisli interpretatori naše negacije, a Bošnjake je to uvijek koštalo njihovih života. Treba naglasiti da su Bošnjaci, upravo, iz navedenih razloga i progonjeni, jer se stalno insistira na konstrukciji da su Bošnjaci u Bosni od Turskog osvajanja, da je Bosna iz ranijih perioda bila kršćanska te da je treba ponovo vratiti onima od kojih je i oduzeta-Hrvatima i Srbima ali kao kršćanima. Skoro sva povijest Bosne od njenog postanka pa do ulaska u Zajednicu Islamskih država-Islamski Komonvelt, a kako vole da kažu Osmansko carstvo, ali i segmentarno i kroz našu dalju povijest, koju smo živjeli kroz Islamski Komonvelt, nama se prezentuje na povijesnim konstrukcijama. Povijesni period Bošnjaka koji su živjeli u Zajednici Islamskih država Balkana nije toliko upitan jer to je dio naše Bošnjačke islamske povijesti koji se mogao pratit i nešto teže lažirati, jer smo u toj državi uspostavljali vlast a i sada smo u Bosni. Mada, i iz tog perioda našeg vladanja ima bukadar konstrukcija, jer su i tu povijest oblikovali u zadnjim godinama kada su Bošnjaci negirani kao narod. Povijest Hrvatske i Srbije, iz perioda kada su kao države muslimana bile u Zajednici Islamskih država, ali i Avarski perioda ovih država prije nego su ušle u Islamsku Zajednicu Balkana su na totalno povijesnim konstrukcijama, jer su progoneći muslimane iz tih država, kada su u Hrvatskoj ostali samo Hrvati katolici, a u Srbiji Srbi pravoslavci, njihovi povjesničari počeli da pišu svoju povijest i mogli da pišu što su htjeli iz kao svoje povijesti: Hrvati kao katolici o Hrvatskoj kao vazda katoličkoj, a Srbi kao pravoslavci o Srbiji kao vazda pravoslavnoj državi. U tim povijesnim konstrukcijama neizbježna je bila Bosna i njeni Bošnjaci, koji za ova druga dva naroda nisu izvorni Bošnjaci nego poturčeni Hrvati ili Srbi, a Bosna sastavljena i od njihovih teritorija i sve to od situacije ko nam interpretira tu povijest. Ako povijest interpretira Hrvatski povjesničar onda je Bosna bila Hrvatska teritorija koju su u XV. stoljeću kao okupirali Turci, a Bošnjaci nisu autohtoni islamiti nego islamizirani Hrvati. Na isti način pišu i Srpski pravoslavni povjesničari samo što je sve bilo srpsko i pravoslavno I danas danile čitamo nesuvislosti o nama napisane od naših negatora ali i u interpretaciji raznoslojnih Bošnjaka, ali i od Bošnjačkih povjesničara i nikako da se okane, da se Bošnjaci prođu takvog pisanja, jer sa tim opskurnim-lažnim pisanjem o Bošnjacima treba prestati, jer to nije naša povijest. Na kraju krajeva, ta lažna povijest Bošnjake je u zadnjih 100 godina koštala na hiljade pobijenih, a na milione raseljenih. Bošnjaci, koji i dalje podržavaju sve te povijesne konstrukcije o nama, izgleda da ne shvataju; da sve to što interpretiraju, u temelju, negira Bošnjački povijesni kontinuitet u Bosni, a to i jeste bio cilj naših negatora. Npr: Tursko osvajanje Bosne je izmišljotina nad izmišljotinama. A za ovu povijesnu konstrukciju-izmišljotinu veže se još bukadar konstrukcija. Bošnjački povjesničari i dalje pišu o Turskom osvajanju Bosne i djeca nam to uče u školama. Tu povijesnu konstrukciju nama nametnuli naši negatori uspostavljajući limes; do Turskog i poslije Turskog osvajanja, a uspostavljanjem limesa negiraju kontinuitet Bošnjačkog vladanja u Bosni. Bošnjački povjesničari konstrukciju prihvatili kao povijesnu činjenicu i uče sve Bošnjake da je Bosna osvojena, a da to tako u stvarnosti nije bilo. Literatura koju koriste je od onih koji negiraju da je Bosna, prije nego što je organizovana u Balkanski Islamski Komonvelt, bila u Avarskom sistemu organizovanja država a sa Islamom kao državotvornom religijom, dakle da je Bosna, ona ''bogumilska'' bila muslimanska. Pišu da je Bosna iz tog perioda bila kršćanska i izmišljaju joj pravoslavne i katoličke kraljeve, a da katoličanstva, a niti pravoslavlja u tom vremenskom periodu, kao vladajućeg, nije bilo ni u susjednim državama Hrvatskoj i Srbiji, a kamo li u Bosni, jer su Hrvatska i Srbija tek kasnije postale kršćanske. I tek, kada su uz pomoć većih kršćanskih sila uspjele silom zbaciti islamsko vladanje svojih sugrađana i to na najmonstruoznije načine ubijanjima i progonom i tek tada nametnuti kršćansko vladanje. Istina je: Turska, tada-1463. nije ništa osvajala, jer Kur'an to ne dozvoljava. Sura II. Aje 19o.'' I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu!-Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu.'' i Sura XXII. Aje 39. '' Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini-a Allah je doista, kadar da ih pomogne-'' I nije se moglo desiti da muslimani organizovano, od strane svog vladara, ili na neki drugi način prekrše ovako jasne Kur'anske činjenice, ali se desilo da je Turska organizovala Balkanske muslimane, koji su na Balkanu, na monoteizmu, organizovali svoje države, a u cilju njihove odbrane od evropskih katolika koji po Evropi nasilno ruše monoteističke države i progone monoteističko-muslimansko stanovništvo tih država. Balkanskim islamskim državama bila je priključena i Mađarska. Muslimani Turske, ali i čitavog Balkana, jesu u Bosni od tog perioda, ali i malo prije, i oni nisu u Bosni iz osvajačkih pobuda nego, suporotno, iz bratskih-savezničkih , odbrambenih pobuda. Muslimani Balkana, organizovani u Zajednicu Islamih država, bili su brana prodiranju katoličkog vladanja ka jugu Evrope. Da nije bilo ovog organizovanja muslimana Balkana, danas ne bi ni bilo starih autohtonih islamskih naroda Balkana a među njima i Bošnjaka, kao što ih nema u Zapadnoj i Srednjoj Evropi jer su pobijeni, prognani i pokršteni. Drugi primjer povijesnih konstrukcija: Kao, krunisanje Bosanskih kraljeva Stephana Tvrtka od strane pravoslavne crkve, te Stephana Tomaševića od strane katoličke crkve su još veće izmišljotine nego predhodna o Turskom osvajanju Bosne. To; da je Tvrtko krunisan u Mileševu, po pravoslavnom obredu, je nebuloza projektovana od strane hrvatskih katoličkih vjerskih velikodostojnika s početka XVIII stoljeća, a prihvaćena od ostalih pa i Bošnjaka kao istinita činjenica. Zašto konstrukciju o krunjenju Tvrtka pripisujem hrvatskim katoličkim, a ne srpskim pravoslavnim povjesničarima, a što bi kao bilo logično, slijedi obrazloženje. Progonom muslimana iz Dubrovnika koncem XVII. stoljeća, katolici su u Dubrovniku zatekli dobro uređen arhiv u kome je bila arhivirana velika većina dokumenata iz povijesti Hrvatske ali i Bosne. Međutim, kako do tada Hrvatska nije bila katolička država to i arhivska građa nije imala kršćansku osnovu. Tada katolički osvajači Dubrovnika kreću u izmjenu povijesti tako što će falsifikovati svu arhivsku građu a koja se ticala Hrvata muslimana, ali i Bošnjaka muslimana. Svaki dokument vezan za muslimane biće falsifikovan-konstruisan tako da će svaki svojom građom-porukom da odaje kršćansku osnovu, a to se uočava iz onih falsifikata za koje se zna da su načinjeni na dokumentima koji su se ticali muslimana, jer trebalo je i Balkan uokviriti u matricu ''Evropa je kršćanski kontinent''. To je povelja Kulina bana sa dotatim križevima, povelja bana Ninoslava sa istim obilježjem, ''Testament Gosta Radina'' takođe sa križevima i svaki ''dokument'' iz katoličkih i pravoslavnih kancelarija Hrvatske i Srbije koji govori o kršćanskom vladanju u ovim zemljama i to u Hrvatskoj prije 1683. a u Srbiji prije 1862.godine. U dokumentima zatečenim u Dubrovačkom arhivu vjerovatno je bio i neki od dokumenata u kome je Tvrtko spomenut u vezi sa Mileševom i kako je kao u Mileševu bio grob svetog Save onda je izmišljena Tvrtkova krunidba na, kao, grobu svetog Save. Iz ove radnje-krunisanja Tvrtka po pravoslavnom obredu, proističe da je Tvrtko pravoslavac, a to je konstruktorima povijesti i trebalo, jer Tvrtkovim krunisanjem je prekinuti kontinuitet vladanja Bosnom od strane monoteista-muslimana. U Mileševu je bilo turbe Rastka Nemanjića koje su posjećivali i muslimani i sve dok pravoslavci nisu izmijenili tu tradiciju- rušenjem turbeta i prenošenjem Rastkovih zemnih ostataka na Vračar kod Beograda. Kako je muslimansko stanovništvo u tom periodu progonjeno iz Srbije, ali i ostale represalije koje su rađene od pravoslavnog režima u Srbiji prema muslimanima, to je i ova tradicija zijarećenja Rastkovog mezara, od strane muslimana, prestala. U međuvremenu propagandom i aktivnostima crkvenih velikodostojnika pravoslavne crkve uspjeli su Rastka učiniti svecem pod pseudonimom Sava, a pravoslavnu crkvu Srbije učiniti Svetosavskom. Sve je to činjeno nakon progona muslimana iz Srbije počevši od 1862.godine, kada i počinju raditi na nacionalnoj povijesti Srba, poistovjećujući pravoslavne žitelje nove Srbije duhovno sa pravoslavljem, a sve ono ranije što su gradili muslimani Srbije u Srbiji pripisivano je Srbima pravoslavcima. Bošnjaci su prihvatili ovu konstrukciju o krunjenju Tvrtka, jer kao ovim činom se potvrđuje Bosanska državnost i njena nezavisnost od komšijskih država te u državničkom odnosu sa Hrvatskom i Srbijom, Bosna je i teritorijom neovisna-nevezana za njih. Ne treba Bošnjacima ovakva potvrda njihove državotvornosti, jer nije na povijesnim činjenicama, jer Bosna u tom vremenu je monoteistička-muslimanska i njeni sizereni su muslimani, a ne kršćani. Prije svega, u tom Tvrtkovom vremenskom periodu niti je Hrvatska katolička, a niti je Srbija pravoslavna i sa Bosnom one su u najboljim odnosima jer se sve tri pripremaju za udruživanje u Zajednicu Islamskih država kako bi se udružujući mogle lakše suprostaviti Evropskim katolicima koji pritišću i prijete progonom muslimana ovih država. Sve tri su u Avarskom sustavu vladanja, a u sastavu Rimskog carstva kojim upravljaju Njemačko-Rimski carevi, a ne pape. Hrvatska postaje prvi put sa katoličanstvom kao državotvornom vjerom poslije 1683. godine kada su Evropski katolici uspjeli prognati muslimansko stanovništvo Hrvatske-Hrvate muslimane i uspostaviti Hrvatsku kao katoličku državu. Srbija prvi put postaje pravoslavna sa državotvornim pravoslavljem tek nakon 1862.godine kada je njeno muslimansko stanovništvo-najviše Srbi muslimani moralo izvršiti preselenje-napuštanje srpskih teritorija a svojih vatana, i odlaziti na istok i jug u muslimanske zemlje jer je to bio dogovor Rusije i Porte. U Bosni je tada formirano više većih naselja u koje su doseljeni muslimani Srbije, a u Istanbulu Srbi muslimani imaju svoju četvrt. Uz ovo treba napomenuti da jedna od kapija Istambulske utvrde-sjeverna kapija, nosi naziv Beogradska kapija, tako da ime kapije nije samo toponim koji povezuje Srbe muslimane, koji su od tada u Turskoj, nego i naznaka da je Beograd temeljen na muslimanima, jer su muslimani Istambula, još ranije prije doseljenja Srba muslimana iz Srbije, davanjem imena kapiji označili koliko je Beograd, u stara vremena, dakle, kada se gradila Istambulska utvrda, imao značaj za muslimanski narod tog dijela Balkana. Slijedeća konstrukcija: Učili smo da je tamo nekad Hrvatska pod kraljem Tomislavom bila katolička, a da je Srbija pod Dušanom bila pravoslavna. I to su primjeri povijesnih konstrukcija od kojih je prva imala za cilj utemeljenje katoličanstva u Hrvatskoj, ali i naznaku da je i Bosna temeljena na istoj osnovi-katoličanstvu jer je Duvno, koje je odskora nazivomTomislavgrad, u Bosni, a Tomislav kao Hrvat-katolik vlada iz Duvna Hrvatskom. To ga dođe da je taj dio teritorije Bosne bio Hrvatski i to katolički, a da ga je ili Tvrtko ili Turci pripojili Bosni. A to nikada nije bilo tako. Tvrdnja da je Tomislav bio kralj može se i uobziriti, ali Tomislav duhovno nije mogao biti kršćanin jer u tom periodu vladanja državama, u našem okruženju, nije bilo kršćanskog vladanja pa ni sizeren neke od država nije mogao biti katolik. Druga konstrukcija iz predhodne tvrdnje a koja promovira pravoslavlje, ona o Dušanu, je imala za cilj temeljenje pravoslavlja kao državotvornog vladanja u Srbiji u neka stara vremena, ali i uvezivanje današnje pravoslavne Srbije sa pravoslavnim vladanjem koje je kao prekinuto Turskim osvajanjem. Za ovu konstrukciju vrijedi isti stav; u Srbiji u tom periodu nije moglo biti pravoslavnog vladanja, jer Srbija tada nije pravoslavna a što će potvrditi kasnija povijesna odvijanja, jer Srbija će koncem XIV stoljeća biti jedna od zemalja Islamskog komonvelta, a sa Turskom kao vodećom zemljom koja Srbiju nije osvajala. U iste svrhe, uvezivanja pravoslavne Srbije iz 1862. godine, pravoslavcima Srbije poslužio je i mit o Kosovskom boju u koji su ubacili i Lazaroglua Hrebljanovića ali kao pravoslavca, koji je bio vladar Srbije iz Avarskog perioda vladanja Srbijom i kao musliman. Treba shvatiti da su sve to nebulozne konstrukcije, iz razloga što se povijest nije mogla tako odvijati, jer ovih povijesnih činilaca koje nam konstruktori podmeću-vladanja u Hrvatskoj i Bosni na katoličanstvu, te vladanja u Srbiji na pravoslavlju nije tada bilo i niti je moglo biti. Svi ti papiri, kao dokazni dokumenti, koje podstiru naši negatori su izmišljotine i povijesne krhotine koje treba odbaciti i samo iz razloga povijesne istinitosti U čitavoj Evropi monoteizam je bila vladajuća vjera sve do XIII. stoljeća, a tek kasnije počevši od početka XIII. stoljeća u Evropi će biti uspostavljano vladanje na katoličanstvu. U Istočnoj Evropi-Rusi i ostali pravoslavni narodi Istočne Evrope će na pravoslavlju uspostavljati države tek od početka XVIII. stoljeća i opet na račun monoteista-muslimana. Na Istoku nije bilo nikakve pravoslavne vladavine, a istim papirima i povijesnim krhotinama i Bizant je popravoslavljen u zadnjih 100 godina. Napisao sam; Hrvatska se utemeljuje kao katolička, po prvi put, tek od 1683. godine, a Srbija-i to samo Beogradski pašaluk kao pravoslavna, isto tako po prvi put, tek od 1862. godine. Srbija će se u kasnijim periodima-Balkanski ratovi i I svjetski rat širiti na muslimanskim teritorijama Balkanskog Islamskog Komonvelta, jer je katolička Evropa sa pravoslavnom Rusijom urušila Zajednicu Islamskih država Balkana i Istočne Evrope i tako je Srbija mogla da širi svoju državu na račun Islamskog komonvelta. Sve one priče o Hrvatskoj kao katoličkoj, a Srbiji kao pravoslavnoj iz nekih ranijih vremena su povijesne konstrukcije i uklapanje njihove povijesti u kršćanske osnove i izbacivanje monoteizma kao početne civilizacijske osnove ovih država, ali i čitave Evrope kroz kao Rimsko-katoličko i Bizantsko-ptavoslavno vladanje. Tade Smičiklas u svojoj knjizi ''Povijest Hrvata'' štampana 1882. Strana 427. piše: '' Osvojivši ban Tvrtko srbske zemlje, Podrinje, Travuniju i u Primorju Konavle i Dračevicu, i stojeći u predobitih zemljah nad grobom Svetog Save, velikog Srbskoga prosvetitelj, ovjenča se kraljevskom krunom i prozva se god.1376.: Stjepan Tvrdko, ''kralj Srblem, Bosnje i Primorju''. Ovo je primjer gdje Hrvatski povjesničar, na osnovu falsifikovanog ''dokumenta'' iz Dubrovačkog arhiva, nama podastire činjenicu o krunjenju Tvrdka, ali i njegovom osvajanju, kao, srpskih zemalja u Bosni. Da se radi o falsifikatu, jasno je, jer tadašnji dijelovi Bosne koje je, kao, osvojio Tvrtko, tada nisu mogli biti pod pravoslavnom vlašću i to srpskom, jer u to vrijeme sve države našeg okruženja su u Avarskom sistemu vladanja, a sa Islamom kao vladajućom vjerom, a žitelji tih zemalja su monoteisti, tako da nekeog pravoslavnog vladanja nema ni da se naslućuje. I druga negacija ove nebuloze je ta što upravo od tog perioda-početak XIX. stoljeća kada kršćani Hrvatske i Srbije počinju pisati povijest ovih država, pa i Bosne pod nacionalno Hrvat podrazumijeva religijski katolika, a pod nacionalno Srbin religijski pravoslavca, a to tako nije bilo kroz povijest, jer su žitelji ovih zemalja iz ranijih vremena, prije nego su iz nje prognani muslimani, u Hrvatskoj živjeli i Hrvati muslimani, a u Srbiji i Srbi muslimani. Dakle, iz vremena ovih dešavanja kao krunisanja Tvrtka kao pravoslavca, srpske teritorije koje je kao osvajao Tvrtko nisu bile pravoslavne, jer se ovaj vokabular kojim se pod pojmom Srbin podrazumijeva pravoslavac počinje koristiti u vrijeme ovih istih povjesničara kao što je i Smičiklas a to je iz kasnijeg perioda i ovaj dokument o Tvrtku koji osvaja srpske, ali pravoslavne teritorije je izmišljotina-povijesna krhotina i za Bošnjaka šovinistička bljuvotina. Bosna se, u tom vremenskom periodu, priprema da uđe u Zajednicu Islamskih država jer joj preti osvajanje i progon njenog autohtonog muslimanskog stanovništva od Evropskih katolika, a jedan od njenih vladara, tog vremena, je i Tvrtko. Bosna će za 50 godina, već, biti pod kontrolom vlasti Islamskog komonvelta koga su predvodili sultani iz Turske porodice Osmanovića, a ovi dijelovi Bosne koje nabraja Smičiklas su nastanjeni muslimanima koji će evidentno kroz deftere kao timari-muslimani biti organizovani u muslimansku vojsku Islamskog Komonvelta u kome je i Bosna. Dakle, za kojih 50 godina ovi dijelovi Bosne koje Smičiklas popravoslavi su naseljeni muslimanima koji će se organizovati timarskim sistemom u braniteljsku muslimansku vojsku Islamskog komonvelta. Napominjem, da je povijest i ranije prije, iz Tvrtkovog perioda, zabilježila kretanja muslimanske vojske po nekim dijelovima Bosne, Hrvatske, ali i Štajerske. I tada je to bila muslimanska vojska istih država i njihovih naroda, a ne Turske akinđije, jer niti jedna od navedenih država tada nije bila kršćanska nego muslimanska. To što katolički povjesničari muslimansku narodnu vojsku Hrvatske ili Štajerske podvode pod akinčije i turske pljačkaše je iz razloga konstruisanja povijesti i podvođenja tih država u kršćanske okvire, a vojsku organizovanu od domaćih muslimana podvode pod Tursku osvajačku vojsku. Postavlja se pitanje; zašto katolici kroz svoju povijest forsiraju Tvrtka kao pravoslavnog vladaoca, jer i oni kroz kao povijest-povijesno imaju pretenzije na Bosnu? I tu nije teško naći odgovor. Katolicima je bio cilj Bosnu uspostaviti kao kršćansku zemlju, a kako se Tvrtko nekim dokumentom veže za Mileševo, a tamo nije bilo katolika onda se izvela konstrukcija o Tvrtkovom krunisanju kao pravoslavca. Ali nakon ''krunidbe'' Tvrtka kao pravoslavca konstruktori povijesti će naći i ''dokument'' po kome je Stjepan Tomašević 1461.godine krunisan u Jajcu, po katoličkom obredu tako da je sada Bosna katolička kraljevina. Po njima-ovim kvazi povjesničarima a Bošnjačkim negatorima, povijesno, u Bosni je preko Tvrtka pravoslavno vladanje pa onda preko Stjepana Tomaševića katoličko, a kada opet čitate komentare na osnovu analize ''Testamenta Gosta Radina'' u Bosni je Bosanska crkva na kojoj se temelji Bosansko vladanje. Na sve ove konstrukcije ne želim da dajem komentar, ali što je nesuvislo, nesuvislo je! Za novi primjer falsifikovanja povijesti neka posluži i tzv. ''Testament Gosta Radina.'' Po ovim konstruktorima povijesti, kao, Radin je po nekom vjerskom rangiranju Gost Bosanske crkve. Gost ga, po njma, dođe nešto kao kardinal-patrijarh. Analitičari ''Testamenta Gosta Radina'', Radina predstavljaju kao najučenijeg predstavnika Bosanske crkve, jer je, kao, on i predvodi i on je Gost te crkve. Radin ima svoju vjeru-Bosansku, koja je dualističkog učenja. Pisar je na dvoru hercega Stephana Kosače pa je, po njima, i Herceg iste provenijencije. Pred, kao, osvajanje Bosne od strane Turaka Radin piše u Veneciju pismo; da mu se obezbjedi smještaj za njega i njegovih 50 vjernika jer, kao, vjernici Bosanske crkve ne smiju dočekati Turke. Pred smrt u januaru 1466. godine, kao, piše svoj testament. Prije svega, o nekakvoj Bosanskoj crkvi i njenoj hijerarhiji nema ni govora. Sve su to izmišljotine proistekle iz ovog ''Testamenta'' i to treba odbaciti bez obzira što ovaj ''testament'' služi kao pisani trag o postojanju te Bosanske crkve. Sve što je, autor ''Testamneta'' napisao o, kao, nekoj ''autohtonoj'' Bosanskoj crkvi je njegovo izmišljanje kako o njenoj hijerarhiji, uključivši kako Gosta tako i krstjane i krstjanice te strojnike i sve ostalo što se veže za ovu konstrukciju. O tim bljuvotinama ne treba ni raspravljati i treba ih prekrižiti iz ličnog dostojanstva, jer raspravljati o nečemu, a toko nesuvislom i izmišljenom, bilo bi ponižavanje za svako Bošnjačko misaono biće. Zašto to tako? Zato što je tamo neka fukara od prije 100,150 ili nešto više godina sjela i tabirila Hercegovu vakufnamu i onda izmišljala šta bi to bilo najbolje za njega i njegovo kršćansko okruženje, da napiše, da se tiče Bosne i Bošnjaka, ali da se to ne podvodi pod Islam. I tako, iz tog konstruisanja Hercegove vakufname, ispade Bosanska crkva i njeni vjernici; gosti, strojnici, krstjani i krstjanice, jedni kršteni drugi nekršteni, jedni pomazani drugi nepomazani itd.itd. I to ga dođu kao prvostepeni povijesni izvori? Pa, dođu za one koji su to i pisali, a što to nisu istiniti povijesni dokumenti i što negiraju Bošnjake to neke Bošnjake i ne tangira, jer za njih je bitno da ima povijesti, a kakva je to povijest je sasma nebitno. Dakle, Bosansku crkvu i sve oko nje prihvataju i Bošnjaci, jer tim dokumentom Bošnjak nije kršćanin, ali je intelektualno ''odskočio'' od komšija i ima čak i svoju vjeru različitu od njihove-Bosansku crkvu. A Bošnjak ne razmišlja o Bošnjaku kao monoteisti- koji ima najpozitivnije poglede na stvaranje, jer je Bošnjaka kao monoteistu-muslimana, iz Bošnjačke povijesti eliminirao njegov negator ali mu je izmislio i nametnuo Bosansku crkvu o dualističkom učenju i Bošnjak nasjeda na ove izmišljotine o Bošnjaku kao dualisti i idolatru, jer bitno je biti različit trenutno od Hrvata i Srba, a što je to izmišljotina i povijesna bljuvotina to nije bitno. A najgora činjenica je ta što te povijesne konstrukcije relevantne Bošnjake-Bošnjačke povjesničare ne tangira i to se, nanovo, novoj generaciji Bošnjaka podstire ka povijesna činjenica. Sve je to izmišljano nakon što je Dubrovnik potpao pod katoličku vlast, a Dubrovački arhiv postao izvor povijesnih konstrukcija. Na ovu bljuvotinu-''Testament Gosta Radina'' naišao je direktor Bosanskog muzeja za Austrijskog vremena Ć. Truhelka i onda je podastro kao povijesnu činjenicu, a što je konstruktorima povijesti i odgovaralo, jer je bitno da je u Bosni prije Turske bilo nešto različito od Islama i dobro ga dođe Bosanska crkva. Treba svatiti da su u Bosni u povijesnom vremenu, kada se kroz, kao, dokumente provlači i Bosanska crkva, njeni dominantni žitelji Bošnjaci-muslimani. Da su Bošnjake muslimane Evropski katolici od XII stoljeća nazivali; patarenima ili katarima isto onako kako su nazivali Francuske i Italijanske muslimane kada su ih progonili iz ovih država, a da se Bosanska crkva i sve vezano za tu crkvu pojavljuje tek u periodu poslije progona muslimana iz Dubrovnika. Kada ovi falsifikatori koji svu povijest Evrope, a time i Hrvatske i Bosne i Srbije temelje na kršćanstvu, izmišljaju koje-kakve povelje i testamente u kojima sve što je Bošnjačko, a znaju da je muslimansko, konstrukcijama podvode pod nešto drugo-vjerski nedefinisano znajući da nije kršćanstvo i izmišljaju Bosansku crkvu. Osnovni dokument koji je koristio povijesnim analitičarima o ovim konstruktorima o Bosanskoj crkvi je tzv. ''Testament Gosta Radina''. Taj, Gost Radin, uopć nije postojao i on je izmišljotina sastavljača Testamenta. Kao osnova za izmišljanje ''Testamenta gosta Radina'' poslužila je u stvari vakufnama hercega Stephana Kosače. Do ovog stava dolazim analizom ovog projektovanog teksta, i predpostavkom da se radi o Hercegovoj vakufnami, jer se kroz neke segmente ovog teksta-testamenta i Hercegovog življenja mogu naći zajedničke osnove. Ako se uobziri i to da je Radin bio, po njima, u tijesnoj vezi sa Hercegom- bio mu je kancelarijski pisar, a Herceg je zasigurno bio šeih Blagajske tekije, bio je uticajna Bošnjački velmoža, jer je i hercegom tituliran iz tih razloga, onda se i ovom vezom potkrepljuje stav da je ''Testament Gosta Radina'' u stvari krivotvorena Hercegova vakufnama. U Dubrovniku je bila Hercegova podkupolna džamija, a o toj džamiji nećete naći ama baš nikakav podatak. Ona se jedino uočava na jednoj umjetničkoj slici Dubrovnika iz XVII stoljeća. (Ilustrovana povijest hrvata str.181.) Koncem XVII. stoljeća, kada su katolici prognali muslimane iz Dubrovnika, na red je dolazilo zatiranje muslimanskih tragova i tada će biti srušena i džamija Kosača, a arhiv iz Kosačine džamije doživjeće svoje falsifikate tako da će i 'poznati' ''Testament Gosta Radina'' u stvari biti falsifikovani testament-vakufnama hercega Stephana Kosače. Prema navodima LJ.Jovanovića testament na prvoj svojoj stranici ima dva križa-krsta. Ako je to testament Gosta Radina i koji je glavni predstavnik Bosanske crkve, a koja po kršćanskim povjesničarima nije kršćanska od kuda onada na testamentu simbol kršćanstva? Na kraju teksta ''testamenta'', kao, Radin ostavlja knezu Tadioku Marojeviću skupocijeni plašt-ogrtač koga mu je-kada je bio u Jajcu sa hrcegom Kosačom poklonio kralj Matijaš i 140 dukata za izgradnju templa nad njegove-Radinove kosti. Ovaj zadnji dio razotkriva da je Radinov testament falsifikat, tj. da je to u stvari tekst rađen po Hercegovoj vakufnami. Povijesna je činjenica da se Herceg sastajao sa Matijom Korvinom i dogovarao o odbrani Bosne od katolika. Kada se 1463. sastao sa Matijašem kod Jajca, Matijaš je njemu darovao skupocino džube-ogrtač za vjerske ali i vojne potrebe. Slično džube nosio je i Njemačko-Rimski car Fridrih III i ono se nalazi u Minhenskom muzeju, u odjelu za arheologiju. Džube je ukrašeno Kur'anskim ajetima izvezenim zlatnom niti. Falsifikatori povijesti su znali za ovaj događaj-da je plašt od Matijaša dobio Herceg, a ne Radin, a kako su testament naslovili na Radina onada su i plašt ''ogrnuli'' Radinu. Povijesni analitičari, koji su analizirali Radinov testament, pišu da je Radin, kao pratnja, bio sa Hercegom kada su se susreli sa Matijašom. Od kuda onda da Radin kao Hercegov pratilac, po njima dobije plašt, a da Herceg kao vladar ne dobije. Jasno je: Radin je ovdje izmišljen i njega nije ni bilo onda kada je Herceg dobio plašt. Kada je riječ o onih 140 dukata koje je trebalo upotrijebiti za pravljenje templa-hrama iznad Radinovih kostiju pokušat ću i to dovesti u istinu. Prema trenutnim pokazateljima-prema postojanju tekije, Herceg je u svojoj vakufnami, jer je bio šeih-derviš, namjenio i ostavio sredstva u iznosu od 140 dukata, da se po tradiciji muslimana, tog perioda, nad njegovim mezarom naprave turbe i tekija, a kako bi se, u tekiji, derviši- njegovi sljedbenici mogli sastajati i veličati Allaha dž.h. Turbe i tekija su napravljeni u Blagaju naBuni gdje nam naš Bošnjački gazija-Herceg počiva u miru i gdje mu svake godine Bošnjaci zijarete mezar učeći mevlud i veličajući Allaha dž.h. i Njegov hikmet. Herceg je najvjerovatnije pisao vakufnamu pred svoju smrta koja se desila 22. Maja 1466. godine, a kao ''Testament Gosta Radina'' je sa datumom 6.januar 1466. godine, dakle 5 mjeseci i 16 dana prije Hercegove smrti, kada je po svemu sudeći mogla i nastati Hercegova vakufnama, jer je Herceg bio u poodmaklim godinama, imao osjećaj da se približava konac ovozemaljskog života i zato imao potrebu napisati vakufnamu. U, kao, Radinovom testamentu ostavština koja se dijeli je negdje oko 65.ooo dukata što bi Radina svrstavlo u bogate ljude, a Radin je bio samo Hercegov pisar i od kuda toliki dukati. Ali, dukati nisu Radinovi nego Hercegovi, jer Herceg je bio na vladarskom položaju i mogao je imati to bogatstvo, ali nepromišljeni konstruktor testamenta ''obogati'' Radina Hercegovim dukatima. Dakle, Radin je izmišljena ličnost, a templ-tekija za koju je Herceg, u svojoj vakufnami namijenio 140 dukata, napravljena je i obnavlja se tako da i sada služi u one svrhe za koje je i namijenjena. A to je; za okupljanje derviša Hercegovih sljedbenika, za njihove naučne rasprave, a u starija vremena i za projekte odbrane Bosne od kršćana. Upravo, zahvaljujući tom segmentu u ''Testamentu''- gdje zavještilac ostavlja 140 dukata za kao templ, a u stvari radi se o tekiji i još nekim relevantnim podacima-plašt, odgonetnuta je enigma da je ''Testament'' u stvari Hercegova vakufnama, jer u Blagaju-hercegovom gradu je tekija u kojoj je turbe, a prema narodnom predanju u tekiji počiva kultni Sari Saltuk-veliki borac za Islam, koji je umro koncem maja 1466. godine, kada je kao umro i Herceg. Tekiju i danas zijarete, u zadnju subotu maja, muslimani i odaju počast umrlom učeći mevlud, a njegovi sljedbenici derviši veličaju Allaha i njegov hikmet učeći zikr. Povijesne konstrukcije koje su imale za cilj ubacivanja Srbije u kršćanske zemlje temeljene su i na vladarskoj porodici Hrebljanovića, koja je bila vladarska u periodu ulaska Srbije u Komonvelt Islamskih držaava Balkana. Vladajuća porodica, Avarskog vremena, u Srbiji bila je Hrebljanovići čija su se sva dalja pokoljenja časno borili za Islam i Srbiju gradili na Islamu, a tu su se naročito isticali Lazarogluovi sinovi Vukan i Stefan. Iz te porodice, u kasnijim vremenima, bili su po pobočnoj liniji i sultani, jer je Lazarogluova kći Olivera bila sultanija-žena Bajazita. Pravoslavni povjesničari uspjeli su konstrukcijama preko Lazaroglua i mita o Kosovu Lazara inkorporirati u pravoslavne, a kako je porodica bila vladarska to je tom konstrukcijom Srbiju, tog vremena, uvodilo u pravoslavne države. A to nije bilo tako, jer za koju godinu će Srbija uću u Zajednicu Islamskih država, a ne da su Srbiju osvojili Turci i Lazorogluovi sinovi i sva dalja pokoljenja Hrebljanovića nosit će, u Srbiji, bajrak Islama. Srbija je u periodu pristupa Islamskom komonveltu u Avarskom modelu vladanja, pod monoteističkom vlašću i njen dominantan narod bio je monoteističke provenijencije, a predvođena hanom Lazarogluom Hrebljanović. Da se vratimo u neko daljnje vrijeme, u vrijeme koje pravoslavni Srbi uzimaju za začetno vrijeme njihovog Svetosavlja. U Mileševu je bio Savin-Rastkov mezar koji su zijaretili i muslimani, ali je početkom XIX. stoljeća pravoslavna crkva Srbije, kada su pravoslavci Srbije preuzeli vladanje Srbijom od muslimana Srbije, poremetila dotadašnju tradiciju srpskog muslimanskog naroda-zijarećenja Rastkovog turbeta, razvalivši turbe i izmjestivši Rastkove zemne ostatke na Vračar, a onda oni započeli svetkovanje Rastka, da bi ga doveli do svetca pod pseudonimom Sava. Prekopavši Rastkovo ukopno mjesto u Mileševu i razvalivši turbe, a onda forsirajući Rastka-Savu kao srpskopravoslavnog prosvetitelja i proglašavajući ga u tom kontekstu za pravoslavnog sveca, a onda progoneći muslimansko stanovništvo uspjeli su kod svog naroda Savu učiniti nadnaravnim, a kod muslimanskog naroda izbiti sjećanje na Rastka kao i muslimanskog dobročinitelja i tako za Srbe pravoslavce, ali i ostale narode Balkana, forsirajući to kroz pisanu povijest , Sava postade pravoslavne provenijencije i još svetac. Na isti način je u nosioce pravoslavne povijesti Srbije inkorporirano na hiljade monoteista od Marka Kraljevića, Lazaroglua Hrebljanovića, Lazaroglua Brankovića, Vuka Brankovića, Mehmed paše Sokolovića do hercega Stephana Kosače, a da niti jedan od ovih nabrojanih nije bio pravoslavac nego naprotiv monoteista-musliman, a sve iz razloga uvezivanja povijesti današnje pravoslavne Srbije sa poviješću neke stare Srbije koja je po njima bila pravoslavna, a tu povijest je prekinulo kao Tursko osvajanje. To su mogli raditi-konstruisati, jer su u posljednjih 100 godina, u prošlim Jugoslavijama, imali apsolutnu dominaciju nad povijesnim stvaralaštvom i krojili povijest onako kako je odgovaralo njihovoj povijesnoj oligarhiji, a Bošnjaci su samo slušali i učili gluposti o sebi i nisu se mogli ni zašto ni pitati. U Hrvatskoj, pred njeno osvajanje od strane katolika koje se desili 1683. godine, jedan od uticajnijih velmoža bio je Petar Zrinski. Napisat ću neke činjenice vezane za njega i njegovu porodicu, ali i neke konstrukcije o njemu a vi možete i sami zaključiti je li se to tako moglo događati ili je onako kao tvrdim. Petar Zrinski je skončao svoj život na veoma grozan način. Njega su katolici giljotinirali-odsjekli mu glavu 1671. godine u Novom Bečkom mjestu nakon hapšenja i inkvizicijske presude, kao, da je htio da vlada. Njegova žena Katarina skončala je svoj život 1673. u zatvoru u Brucku na Mlavi u veoma teškom psihičkom stanju, a prije skončanja života proglašena je vješticom. Za Petra je vezan dokumenat iz turskog arhiva gdje ga hatišerifom, preko tadašnjeg Bosanskog paše, sultan naslovljuje:''knez Hrvatske, Ugarske, Erdelja, Moldavske i vrhovni vojskovođa čitave otomanske vojske''. ''Ilustrovana povijest Hrvata''str.161. U ovoj izjavi je najbitniji dio u kome se Petar imenuje glavnim zapovjednikom muslimanske vojske. Po šerijetu muslimanskom vojskom nije mogao zapovijedati nemusliman, a vi zaključite što bi mogao, po duhvnosti biti Petar ako ga sultan preko Bosanskog paše imenuje vrhovnim vojskovođom islamske vojske, a onda ćete shvatiti i razlog zašto je od strane Inkvizicije osuđen na pogubljenje odsjecanjem glave. 1670. godine katoličke vlasti su za Petrom raspisale proglas-potjernicu u kojoj na kraju stoji: ''...i bliže naše orsage podegnati kanil, verne naše pod svoje čalarne i neverne ruke obernuti skušal''. Katolička kvalifikacija Petra; da je u svoje neverne ruke trebao podvrći neke hrvatske krajeve, govori o tome da Petar nije bio katolik nego nevjernik, a jedino je mogao biti musliman jer je u Hrvatskoj, do njenog pada 1683. pod katolike, valadanje bilo muslimansko. Petrova kći Jelena-udova Franje Rakocija preudala se za Imru Tekelija-mađarskog muslimana koji je 1672. godine u dijelovima Mađarske sa većinskom muslimanskom populacijom pokušao uspostaviti, prekinuto od strane katolika, muslimansko vladanje. U nastojanju nije uspio i sa ženom Jelenom pobjegao je u Istambul gdje su dočekali i smrt i bili pokopani, da bi 1901. godine na zahtjev Austrougarskih vlasti eshumirani i sahranjeni u Košicama, ali ne kao muslimani nego kao kršćani. Ugri su konstrukcijama uspjeli ubijediti turske ublehe da dotični nisu muslimani, a da su zaslužni za ugarsku povijest i da ih iz tih razloga treba eshumirati i sahraniti kao zaslužne kršćane u njihovoj zemlji. To tako nismo učeni, i nismo ni mogli, jer plan naših negatora je skrojen ranije, a sve je sprovođeno kroz edukaciju na Jugoslovenskim institucijama za historiju a cilj edukacije bio je; Bošnjacima i teoretski izbiti njihov kontinuitet uspostavljanja i vladanja Bosnom. Matrica, tj. osnova tog plana je; ''Evropa je kršćanski kontinent'', tj. da se kršćanstvo kao državotvorno vladanje u Evropskim državama pojavljuje faktički od samog utemeljenja kršćanstva, a ne da se pojavljuje kao državotvorna vjera tek od XII. stoljeća. I nije dolazilo u obzir da je Islam mogao biti u Evropi, kao vjera njenih starih žitelja, nego da se interpoliro u Evropsko društvo jedino i samo nasiljem-osvajanjima. Tako je Islam na Mediteranu osvajanjima Arapa, a na Balkanu i Istočnoj Evropi osvajanjem Turaka. Tu matricu protežirali su svi oni od kojih smo učeni. Svo interpretirano ''znanje'' iz povijesti, u zadnjih 100-tinjak godina, u onim Jugoslavijama, dobijali smo od naših komšija, čija se ''znanost'' o povijesti naslanja na znanost evropljana, a u osnovi tog učenja je spomenuta matrica. A na suprot; povijest Bosne se odvijala u kontinuitetu od njenog stvaranja u Iliriku do okupacije od Austrougarske i uvijek na monoteizamu. U početku, kroz Ilirik, Bosna je organizovana na Aristoteloiskenderovom monoteizmu a u okviru Rimskog carstva, a od VII stoljeća na Islamu sa Avarskim modelom organizovanja i uvijek kroz Zapadno Rimsko carstvo dok i ono sredinom XV stoljeća nije palo. Iz razloga što je većina evropskih država, koje su bile, do tada, pod ingerencijom Rimskog cara, podpala, pod katoličko vladanje, a Bosna, koja je idalje egzistirala na Avarskom modelu i sa Islamom kao državotvornom vjerom i nije podpala pod katoličko vladanje, sa islamskim državama Balkana i Mađarskom formira Zajednicu Islamskih država-Osmansko carstvo. Ovo organizovanje muslimana bilo je iz nužde, jer trebalo se oduprijeti naletu kršćanstva, koje ne birajući načina i sredstva po čitavoj Evropi ruše monoteističke države i ostvaruju cilj katoličkog vladanja Evropom. I nije Hrvatska bila brana Islamu u Evropu, nego je Bosna bila bran katoličanstva, na kome je zasnivana vlast u Evropi, na Balkan. Pitanja: Kako i pored jasnih dokaza o našoj-Bošnjačkoj egzistenciji u Bosni i prije ''dolaska'' Turaka , za konstruktore povijesti Bosna nije egzistirala na Bošnjacima nego na nekim drugim? Kako se uopće mogla nametnuti, a onda i prihvatiti tvrdanja; da u Bosni prije Turske nije bilo muslimana? Kako onda objasniti činjenicu da su kao dolaskom Turaka u Bosni onako dominantni Bošnjaci-muslimani u XV stoljeću. Kako se moglo desiti da od tih nekih drugih patarena-heretika odjednom imamo Bošnjake muslimane? Objašnjenje koje je ponuđeno konstrukcijama, a to je da je Bošnjačko stanovništvo islamizirano je apologetika koja jedino kod konstruktora može biti istinita činjenica, a što su je prihvatili i Bošnjaci je iz razloga negiranja Bošnjaka, a u zadnjih 100 godina iz edukacijskih razlog, jer Bošnjak je učio ono što mu je i servirano. Međutim , analizirajući sva politička gibanja u Bosni sa sociološkog aspekta da je sve onako kako su nam prezentovali i pisali Bošnjaka-muslimana ne bi ni bilo u Bosni. Po tim povijesnim konstrukcijama u predhilafetskoj Bosni uopće nije bilo uslova za Bošnjačku egzistenciju, a kako su u Bosni nakon uspostave Islamske Zajednice Balkana u Bosni najbrojniji muslimani, onda je trebalo naći odgovor na takvu ''iznenadnu'' dominaciju Bošnjaka muslimana. Za konstruktore povijesti dobro ga dođe udruživanje Balkanskih muslimanskih zemalja u jednu zajednicu, jer će to udruživanje tim konstruktorima omogućiti da razviju teoriju o Turskom osvajanju. I sve kako se odvijalo ''osvajanje'' i koje je povijesne konsekvence dobijalo o tome je sve napisano i svaki to Bošnjak lijepo zna deklamovati, ali ne zna-nije svjestan da deklamuje povijesne konstrukcije o samom sebi. Teorija se svodi na to da su u Bosni do dolaska Turaka živjeli pravoslavci, pa katolici pa nekakvi krstjani članovi nekakve Bosanske crkve i da su dolaskom-osvajanjem Turaka manje više svi iz raznoraznih razloga odbacivali svoje ranije vjersko učenje i prihvatali Islam. I ponovo pitanje: Kako kod onih koji se profesionalno, ali i onih koji se amaterski bave našom poviješću izmijeniti ove ključne činjenice, a tipične povijesne konstrukcije, o Bošnjačkoj povijesti? Izgledi su mali, jer se sve svodi na činjenicu; da su Bošnjaci dobri učenici, ali da koriste literaturu svojih negatora. Bosna je sredinom XV. stoljeća sa komšijskim muslimanskim državama: Hrvatskom, Srbijom, Bugarskom, Albanijom, Grčkom, Mađarskom i nekim islamskim zemljama Istočne Evrope formirala državnu zajednicu Islamski Komonvelt, koji je trebao biti garancija opstanka muslimana na Balkanu, ali i u još nekim državama Istočne Evrope. Sve nabrojane zemlje, iz tog perioda, su sa većinskim muslimanskim življem, a kako na Zapadu Evrope katolici ruše nasiljem jednu po jednu evropsku državu zasnovanu na monoteizmu, na red su dolazile Mađarska i Hrvatska te su se narodi ovih država udružili u veću pomenutu zajednicu islamskih država. Tada su muslimani Balkana formirali svoju vojsku i svoju vlast koja će dugo, oko 200 godina, nakon formiranja države biti brana prodiranju katolika na Balkan. Vojsku su formirali po divširmi, a vlast formirali od svih naroda Balkana, isto kao i u današnje vrijeme kako se formira Evropska Unija. Zato su u vlasti Komonvelta bili i Mađari i Bošnjaci i Hrvati i Srbi i Grci i Turci i Albanci i svi drugi, ali svi kao muslimani. Tada je usvojen jedan od simbola te države: Zastava crvene boje sa polumjesecom i zvijezdom, ali i Janjičarski zakon po kome su se regrutovali muslimani iz ovih zemalja u janičare.I nisu to bila djeca kršćana, kako nam konstruktori i to podvaljuju, nego djeca muslimana. 1453. godine Konstantinopolj je postao glavni grad ove zajednice muslimana i nije osvajan iz istih razloga kao i Bosna, jer je od ranije bio grad u kome su bili dominantni muslimani. I u ovom slučaju je konstrukcija o osvajanju postala povijesna činjenica, a mada se povijest nije tako odvijala. Muslimani Balkana, u periodu organizovanja svoje zajednice, nisu nosili orijentalna imena, nego narodna, a kod nas slavensko-ilirska, i to će biti povod da povjesničari koji su radili na ovom povijesnom vremenu sve muslimane koji su nosili narodna imena, a koji su obilježili ovaj povijesni period kao značajne ličnosti, svrstaju u kršćane. Tako su ugledne muslimanske porodice ovih krajeva od Arpada u Mađarskoj, Celjskih u Bavarskoj, preko Hrebljanpovića, Nemanja i Brankovića u Srbiji, do Pavlovića, Kosača i Radinovića u Bosni, Tardića, Šubića, Nadeždija i Iločkih u Hrvatskoj, Crnojevića u Duklji te Kastriotija u Albaniji tim konstrukcijama interpolirane u kršćanske. Ovim konstrukcijama-ubacivanje vladarskih muslimanskih porodica u kršćane protežirana je i tvrdnja da su zemlje Balkana bile kršćanske a da su osvajane od Turske, a ne da su se udruživale radi lakše i svrsishodnije odbrane od neprijatelja u cilju održanja vjere i vatana. Zemlje Srednje Evrope u koje bi spadala i Bavarska bile su jednim dijelom i pod muslimanskom vlašću. U XVI stoljeću kršćani su protjerali muslimansko stanovništvo Južne Bavarske i tada je i Beč kao muslimanski grad potpao pod katoličku vlast. Muslimani Balkana su 1683. godine pod vođstvom Karamehmed paše pokušali vratiti Beč njegovim prognanim muslimanima. Međutim, desilo se najgore što se moglo desiti muslimanima Bavarske ali i južnih pokrajina tog dijela Evrope. Osim što nisu uspjeli u povratku Beča muslimani su morali napuštati teritorije koje su bile njihov vatan i bježati ispred katoličkog mača u zemlje u kojima je Islam bio vladajuća vjera. Dakle, iza Bečkog rata koga su vodili muslimani Balkana, a u cilju povratka Beča njegovim prognanim Njemcima-muslimanima, stvari će krenuti naopako za muslimane Komonvelta i tada će Hrvatska i Mađarska potpasti pod kršćansku vlast, a žitelji Mađarske i Hrvatske iskusit će katoličko ''dobročinstvo''. Muslimansko stanovništvo ovih pokrajina povlačilo se sa muslimanskom vojskom prema jugu. One porodice koje su mogle biti u pokretu, pokrenule su se ka jugu i istoku u muslimanske zemlje pa i u Bosnu, a oni što su ostali morali su se prevjeriti i danas su to u Sloveniji, Hrvatskoj i Mađarskoj katolici, jer ih je sve crkva pokrstila. I zato u Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj i Austriji imate prezimena familija čiji je korijen jedna od orijentalnih riječi, i kažemo da su to muslimanska prezimena. I ovaj dio, i naše povijesti naši negatori, ali i naši povjesničari našu djecu uče onako kako su konstrukcije i napravljene. Po njima, Hrvatska i Mađarska su bile katoličke, a Turci su osvajali ove države. I onda kada su oni-katolici prognali Turke osvojitelje, a ne svoje sugrađane koji su za razliku od njih vjerovali u jednog Stvaraoca, tako da su za konstruktore povijesti muslimani koji su ostali na svojim vatanima vratili se u svoju staru katoličku vjeru. A sve je obrnuto. Obje države su od ranije su formirane na monoteizmu i svo vrijeme i egzistirale na tom učenju i bile sa većinskim muslimanskim življem, a katolici su ih osvajali od 1683-1699. godine progoneći autohtono hrvatsko i mađarsko muslimansko stanovništvo i kada su počeli da ispisuju svoju povijest onda su pravili konstrukcije o tobože tim državama načinjenim na katoličanstvu. Istinita činjenica je: Hrvatska i Mađarska postaju državotvorno katoličke prvi put od 1683-99.godine, poslije Bečkog rata. Kada Hrvati, sada katolici i Srbi, sada pravoslavci pišu o svojim državama onda su one povijesno bile vazda; Hrvatska katolička, a Srbija pravoslavna, osim ono što su kao Turci u njma kao osvojitelji vladali. Negira se osnovna povijesna činjenica da su u tim državama živjeli autohtoni Hrvati muslimani i autohtoni Srbi muslimani koji su svovremeno u tim državama i održavali vlast na monoteizmu, a na kraju na Islamu do pada ovih država pod kršćanstvo; Hrvatske 1683.-99., a Srbije tek 1862. I moram naglasiti da niti jedna, od ove dvije države, do ovog naznačenog perioda u svojoj povijesti nije bila kršćanska. U njima su i kršćani živjeli, ali su monoteisti bili brojniji i održavali vlast na monoteizmu. Niti Tomislavove, a niti Dušanove vladavine na kršćanstvu u tim državama nije bilo i to su sve povijesne konstrukcije. Mora se prihvatiti činjenica : Da je sve ono što je napisano o Bošnjacima od strane naših negatora zasnovano na negiranju Bošnjaka kao povijesnih, autohtonih i nikada prevjeravanih utemeljitelja naše nam Bosne, te; da među negatorima naše povijesti nema niti jednog, koji bi nešto istinski napisao o Bošnjacima i njihovoj povijesti, a razlog je uklapanje Bosne u kršćanske zemlje povijesnim konstrukcijama kako je urađeno i sa Hrvatskom, Mađarskom, Srbijom, Bugarskom i svim zemljama Balkana u kojima je bilo islamsko vladanje. Zar se onda takve ličnosti, koje o nama pišu izmišljotine, mogu uzimati za značajne povjesničare i još ih citirati, u sopstvenoj negaciji? Zar se može uvažavati nečije pisanje i uzimati ga za znanstvenika, a koji negira sve što je Bošnjačko i o Bošnjaku piše isključivo konstrukcije? Razumijem i naše povjesničare koji su, na toj osnovi, od njih i učili, te da je, nešto teže, stečeno ''znanje'' zanijekati. Ali, treba znati da iz te povijesne negacijske osnove o Bošnjacima i Bosni, koju su formirali naši negatori, proizlaze i sve te laži i konstrukcije o Bošnjacima. I zato, Bošnjaci koji na isti način, kao i naši negatori pišu, su i Bošnjački negatori, i neka razmisle jer to im ne ide na čast. Shvatam, oni su tako učeni a i sva literatura koju koriste je od naših negatora, ali za nas, sve su to povijesne konstrukcije, pa zato, što prije, treba to sve odbaciti i pisati našu povijest pa makar to povjesničari iz ona druga dva naroda i negirali što je i za očekivati. Ali, to je naša povijest. Bošnjak nema kome polagati račun o sebi, a niti o svojoj življenoj prošlosti, a sve što se nekome neće dopasti iz Bošnjačke istinite povijesti, neka izučava i ako želi biti u istini, onda će shvatiti da je Bošnjak u pravu u istini. I jasno je; da onaj ko te negira neće prihvatiti istinu o nama, a sve iz razloga što ta istina dovodi u pitanje i njegovu povijest koja je isto tako na konstrukcijama. I sad' šta je preče: Pisati istinito, a da se to suprostavlja komšijskim pisanjem ili prihvatati konstrukcije o nama što nas negira, a udovoljiti komšijskim povjesničarima? Za mene, ali i za svakog Bošnjaka nema alternative i kao odgovor prečine je prva alternativa. I pitanje za Bošnjake-povjesničare koji i niti dvoje ali i ne žele da mijenjaju svoj stav prema Bošnjačkoj povijesti: Je li mislite da su sve te konstrukcije koje su pisali ili koje i dan danas pišu o Bošnjacima i njihovoj povijesti Bošnjački negatori; znanje, to jest da spadaju u domen povijesne znanosti? Za vas koji mislite da je sve to znanje, onda teško se našim potomcima, jer će, što se tiče svoje povijesti, biti totalne neznalice. I svi Bošnjački povjesničari koji su se obrazovali na tim konstrukcijama treba da znaju: Niko im ne stavlja na upit njihovo obrazovanje, ali neka svoje iskustvo u organizovanju društava, koriste u dobrobit, a ne u negacijske svrhe svog naroda. I svi treba da nosimo u sebi formulu Bošnjačke utemeljenosti a ona je : Monoteističko učenje je Bošnjačko ishodište-Bošnjački temelj, ono je i njegova prošlost, njegova sadašnjost i njegova budućnost. Na tim temeljima je građena prepoznatljiva Bošnjačka kultura od formiranja porodice, džemata i čaršije, Bošnjačkog rada i zanata, njegovog druženja i kahvana, pjesme sevda'linke , preko kućne sofre, grebalja i države Bosne. Ne može kršćanstvo biti osnova naše Bošnjačke povijesnosti! Jer, da je kršćanstvo bilo naša osnova Bošnjaka kao muslimana ne bi ni bilo, a kako smo i sada u monoteizmu-imamo kontinuitet, jedino smo se i mogli održavati na monoteizmu. Dakle, naš kontinuitet u monoteizmu bez parcelisanja je suština Bošnjačke povijesti i sve drugo su konstrukcije i izmišljanja. To Bošnjak-povjesničar mora da shvati, jer Bošnjak nije živio svoju povijest kao kršćanin nego kao musliman i kao musliman-monoteista je uređivao svoju Bosnu najviše kroz Zapadno Rimsko carstvo, koje je Iskender Veliki uspostavio na monoteizmu, a ne na nekoj idolatriji. I to; od IV. stoljeća p.n.e. pa do IV. stoljeća n.e. po Alexandrovom modelu, od IV. stoljeća n.e. pa do polovine VII. stoljeća po Arijevom modelu, od polovine VII. stoljeća pa do polovine XV. stoljeća po Avarskom modelu a sa Islamom kao državotvornom vjerom i na kraju, od polovine XV.stoljeća sve do 1878. godine na hanefijsko-šerijetskom modelu organizovanja islamskih država kroz Balkanski Islamski Komonvelt. Od 1878. pa do 1995. dakle, 117 godina, Bošnjak je u svakom pogledu diskriminiran. Za tih 117 godina bili smo ono kako su nam govorili naše komšije. To je period kada je i izmišljana naša povijest od naših negatora. Bošnjaci moraju da shvate da su jedini Evropski narod koji je u kontinuitetu gradio svoju državu na monoteističkom učenju što je sa povijesnog i kurtuloškog aspekta jedan od najvećeg bogatstva koje može imati jedan narod Evrope. Kod svih drugih naroda taj kontinuitet je prekinut u srednjim stoljećima kada je osnova nadgradnje postala kršćanstvo, a monoteizam potisnut-prognan kao stara evropska civilizacijska osnova. Naša historija se mora nanovo pisati, ne zbog novih činjenica, nego zbog onih koje nisu uzete, ali i onih koje su pogrešno tumačene. To je prioritet prioriteta! Nije to zbog nas, nego zbog našeg potomstva, jer imaju se čime i ponositi. Kao i svim narodima Evrope i Bošnjacima su povijesni temelji bili poljuljani ali nisu i toliko razdrmani da ih ne možemo vratiti. Na Bošnjacima je. I ne treba sumnjati da ćemo promocijom istine o našoj povijesti nešto izgubit, jer se to ne slaže sa komšijskim stavovima. Baš suprotno. Mnogo toga ćemo dobiti, a posebno u promociji evropske povijesti, koju su Bošnjaci stvarali, a koju će prihvatiti nove generacije Evropskih znanstvenika povijesti. Prije svega, razobličavanjem konstrukcija i utemeljenje naše povijesti Bošnjački dignitet će biti na višem nivou, a respekt prema Bošnjacima biće izražen novim kvalitetom, jer naša utemeljenost u Bosni sa Bosnom na monoteizmu je neupitna, a ne kao do sada iz povijesnih konstrukcija diskreditujuća i potcjenjivačka. A drugi i najjači razlog zbog koga moramo pristupiti izmjeni dosadašnje interpretacije Bošnjačke povijesti je; dizanje morala našem potomstvu na veličanstvenoj povijesti naših predaka, jer doista imaju se čime i dičiti. Do sada smo pisali i prihvatali sve te povijesne konstrukcije o nama, i gdje smo bili, šta nas je sve snalazilo i gdje smo sada? Nisu nas respektovali, jer smo prihvatali sve kako su i pisali. Dakle, potvrđivali njihove konstrukcije o našoj povijesti, a po tim nakaradnim teorijama mi smo tu kao ostatak Osmanske civilizacije. U tim okolnostima iz koje kakvih pobuda islamizirali se iz čega proizlazi da smo zanijekali svoje dotadašnje vjerovanje, a što, doista,sa našom duhovnošću nije imalo nikakve veze. Zato nas ne respektuju, jer kao neki rukavac izlili smo se iz pravog korita. Karikiram i pisanje M. Selimovića koji je kao i ini naši nepromišljeni intelektualci prihvatio konstrukcije o nama i svojim djelovanjem-pisanjem davao dignitet konstrukcijama, a to je žalosno. A Bošnjaci, jedini gradili Bosnu na monoteizmu i nikada nisu bili bogumili kršćani kako čitam od nekih naših nepromišljenih intelektualaca i nikada se nisu izlili iz nekog korita u kome su bili nešto drugo do monoteisti. Prema tvrdnji da su Bogumili bili kršćani te ako uzmemo da su u Bosni imali vlast, onda proizlazi da je Bosna, u bogumilsko vrijeme, bila kršćanska. A to je van svih pameti. Sve te konstrukcije o Bosni i Bošnjacima su preuzete, u zadnjih 100-tinjak godina od naših negatora, a Bošnjaci tako pišu i ne razmišljajući, je li to doista u kontekstu svih onovremenih povijesnih zbivanja moglo tako i biti? A nije, tako bilo, jer informacije o sebi i svojoj povijesti Bošnjak je dobijao od onih koji su ga negirali i što je najgore i sam prenosio te konstrukcije na svoja pokoljenja tako da smo i danas u totalnom neznanju, a što je najgore i dalje na istoj osnovi uče o sebi. A da je sve to o Bosni i njenom narodu-njenim Bošnjacima izmišljano potvrda je naša Bosna, naša vjera i naš Bošnjački narod, jer da je bilo ikada nešto drugačije ni jednog od ovo troje nebi bilo. P.S. Ni Emir, onaj filmski režiser, ne bi se priklonio pravoslavlju da je znao ove činjenice, nego kako kaže : ''Moja familija je nekih 200 godina bila muslimanska , a prije toga je bila pravoslavna.'' To je po onim njihovim teorijama o islamizaciji. Ja tvrdim da su Kusturice od vajkada bili muslimani, a da ih je Emir napusti iz neznanja. Tako se dešava sa onima koji ne izučavaju, a prihvataju pisanja naših negatora.

20.10.2013.

ŠTA ĆE TO BOŠNJAČKA DJECA NAUČITI O SEBI OD SVOG PROFESORA

Iz intrviju koji je sačinila A. Balić sa dr.? Besimom Spahićem, a koji je prenio portal ''Novinar.me'' navešću samo ovaj pasos iz koga će, onim pravim Bošnjacima, biti jasno o kakvom je mrzitelju svega što je Bošnjačko, riječ.
 ''I tako su prošla stoljeća... i došli smo dovde. Današnji Bošnjaci, koji su na neki način prisvojili od drugih etno-religijskih sunarodnjaka odbačeno narodno, domovinsko ime, a dugo vremena rukovođeni samo vjerskom logikom, i povijest i kulturnu baštinu Bosne parcijalno i necjelovito promatraju samo sa stanovišta (za njih najznačajnije) islamske baštine i kulture, udaljujući se od predturskog blještavila i sjaja banovine i kraljevine Bosne, te naše kraljevske dinastije, koja je Eugenikom dosegla do mađarskih, poljskih, celjskih, anžuvijskih i napuljskih (ali „vlaških“) dinastija, dok istovremeno veličaju „poturčenu“ djecu naših plemenitaša, koji su radili na rastakanju i rušenju našega kraljevstva. Što se onda čuditi „srpskoj“ ili „hrvatskoj“ opciji BiH? Kada bismo ušli u etnogenezu prijašnjih i sadašnjih nacionalnih voditelja i izvan Bosne, vidjeli bismo koliko današnjih srbijanskih i hrvatskih, pa i slovenskih i crnogorskih (nacionalnih) političkih vođa vuku korijene iz Bosne. Ali, za razliku od Srba i Hrvata, bošnjacima je „Islamskom deklaracijom“ (potpisao Izetbegović) zadana svijest da im je važniji (ma kakav?) islam od domovine/države''.
 Ako ni zbog čeg drugog, a ono zbog ovog njegovog predhodnog stava: ovo da nam je zadana svijest da je Islam važniji od domovine, kako ksenofobični Besim piše, treba mu Bošnjački odgovoriti. I samo zato što Bošnjaci-oni pravi, a ne kao ovaj pričavi Besim, nastoje i istinski da znaju ko su i kuda će u budućnosti da idu, on, neki intelektualac, će negirati sve to iz čega i slijedi njihova Bošnjačka duhovnost. Kako su i Bošnjaci konačno, u zadnje vrijeme, došli do punog narodnsnog daha te usredsredili sva svoja čula te intelektualne, duhovne i sve druge osobitosti u spoznaji istine o sebi, a iz toga i afirmaciji svoje življene povijesti i svoje utemeljenosti u Bosni sa Bosnom na monoteizmu, a ne na idolatriji, a time i narodno-nacionalne osviješćenosti, a sve iz razloga što im se nakon 160 godina tušenja i gušenja od strane kršćana, a najviše naših komšija, pružila šansa da se iskažu istinski ko su i što su u svojoj Bosni. To zasmeta i nazovi ''našem'' čovjeku. I očekivati je da te i dalje negira, onaj isti, koji je to stoljećima i radio. No, ne trebaju se naši negatori brinuti i tražiti među sobom najistaknutije koji će to i dalje raditi, jer među Bošnjacima ima Bajramovića koji će to raditi umjesto njih. I ovaj, nazovi intelektualac, poniko po imenu i prezimenu u Bošnjačkoj familiji, svojim kvazi znanjem iz povijesti piše nam o nama, onako kako su pisali ali i kako misle naši negatori, te o tome kakvi bi, po njemu, trebali biti, a ne kakvi bi trebali, po svemu našem, i dalje, u kontinuitetu biti. I, on je profesor komunikologije našoj djeci? Halal vjera ovom profesoru naše-bošnjačke djece. Jadnici, trebaće im vremena i vremena da dođu do spoznaje ko su i što su, jer sa njegovom interpretacijom njihove povijesti i kulture oni ni sami neće znati ni šta su i nisu svjesni da ih negira. On je samo jedan kompleksaš koji može dobro da priča, a njegova priča je mlaćenje prazne slame. A, ako Bog da, iz te pljeve koja izlazi iz prazne slame koju on sije, a kojom želi da ''oplemeni'' Bošnjaka ništa neće ni nići, jer takav hibrid ne kalemi se u bošnjačkoj glavi-na pravom bošnjačkom tkivu. Njegova priča, je njegovo razmišljanje kao proizvod njegovog stila življenja i nema realnu osnovu na koju se može kalemiti na Bošnjaku i zato je to mlaćenje prazne slame. On i slični njemu, u koje spada i pokojni Selimović, samo zato što su oženjeni ne-Bošnjakinjama, dakle sa ženama različitim po kulturnoj tradiciji nego što su Selimoviću i Spahiću bili predci, i zbog nekog autokompleksa, ne upuštajući se u podrobnu analizu kompletne i kompleksne bošnjačke povijesti i tradicije, a proistekle iz njihovog-Bošnjačkog vjerskog učenja, minimizira sve Bošnjačko da bi svoj hibridluk promovirao u nešto kako on misli ''oplemenjeno-uzvišeno'', građansko. Kao da ovi drugi nisu građani. Oba, i Selimović i Spahić pišu, o Bošnjacima kao nekom riječnom rukavcu, koji se izlio iz rijeke matice i negdje u svijesti oni bi da rukavac vrate tamo odakle se i izlio. To sve što je mislio i pisao Selimović, a evo sada i Spahić, o Bošnjacima je iz razloga njihove loše informiranosti o svom narodu te iz tih razloga i njihove intelektualno-logičke ograničenosti uzrokovano njihovim porodičnim statusom. Selimovića nema, a Besim treba da nauči, te da zna, da je kod Bošnjaka izvorište duhovnosti bila vazda njihova vjera-Islam i neka nam ne pridružuje, u našoj prošlosti, nešto idolatrijsko jer Bošnjaci su uvijek znali da razlikuju zabludu od istine. Koju duhovnost može ispoljavati Spahić u krugu svoje porodice, ako mu žena nije njegove korijenske duhovnosti, a on svoj stav o Bogu sticao u ateističkim školama i nikada nije realno ni razmišljao o djedu i pradjedu i njohovom vjerskom učenju? Kada se ženio, ideal je bio ateizam. Svjestan, da nije ono što je ona, po svojoj izvornoj duhovnosti, a da bi pokazao svoju duhovnu usklađenost sa drugaricom-prema supruzi čija duhovnost, po familiji, nije ponikla iz islamske tradicije, zato ni on neće biti ono što mu je bio babo-musliman i on ganja neku hibridnu duhovnost, nešto kako kaže građansko. I kako je kao takav, sa odbačenim porodičnim duhovnim komponentama, onda je normalno da se duhovno traži u ničemu. On, upućuje kritike na sve koji nisu kao on, te niti su u istini njeni, ali ni njegovi. I sebe uzdiže, poredeći se sa nekim starim bošnjačkim velikaškim porodicama pa i turskim sultanima, u smislu kao i oni su imali mješovite brakove. A vara se jer nije dovoljno izučavao povijest i samo je pamtio što su pisali naši negatori, a njemu je, upravo to, i odgovaralo. O tim nekakvim ''Eugeničnim'' brakovima ću malo kasnije napisati ono što Spahić nije znao. Ovaj soj ljudi, kao Besim, su u duhovnoj bezizlaznosti, jer su zanijekali svoju urođenu duhovnost, a novu kreativniju ne mogu osmisliti. Ne nude ništa konkretno produhovljenije, jer taj duhovni hibrid-bezvjerstvo, koga bi oni narodu nametali ne bi ličio ni na što i zato svoj stav jedino ispoljavaju nesuvislom kritikom prema onima koji i dalje slijede duhovnost svojih djedova i pradjedova. Osim što kritikuju, ovi što su kao Besim, nastoje indirektno, skrećući vodu na svoj mlin, a čiji badanj puni voda iz rukavca koji nema vode ni toliko da se točak besmislica i okrene, da kao osvijeste zalutale-ove koji su stameni nosioci Bošnjaštva. Dakle, ono što Bošnjacima pripisuju i Selimović i Spahić: da su nekakav rukavac, su u stvari oni i njima slični koji napuštajući babovu duhovnost izlili su se iz matice rijeke Bošnjaka i jedino mogu da lutaju u tom smislu. Spahić, kao komunikolog , mora da zna osnovni prirodni zakon, a to je da : ''Iz ništa ne nastaje nešto''. Tako ni iz njegovog mlaćenja prazne slame neće nići ništa novo. Jedino je Allah dž. kadar iz ničega stvoriti nešto i zato su Bošnjaci uvijek vjerovali u Allaha i njegovu moć stvaranja i nisu mu nikada pridruživali-Njemu ravna. Koji su to, po Spahiću, Bošnjački etno-religijski sunarodnjaci od kojih su, kako on kaže,'' današnji Bošnjaci'' pokupili odbačeno narodno domovinsko ime? Ako misli na bosanske pravoslavce i bosanske katolike, jer kao oni su odbacili svoje narodno ime tu je donekle u pravu. Ali griješi, ako misli da sa njima imamo iste etno-religijske korijene. Prihvatio je tvrdnju naših negatora- a sada je i sam-negator, da su Bošnjaci odbacili svoje ranije kršćansko religijsko učenje i kao prihvatili vjeru osvajača. A, to Spahiću nije bilo tako. Bošnjaci su autohtoni i neprevjeravani evropski muslimani i nikada nisu bili kršćani i u idolatriji osim u negatorskoj literaturi koju i sam koristiš u svrhu negiranja svog dede, a sada i sebe. On kaže da Bošnjaci svoju povijest i kulturnu baštinu parcijalno posmatraju samo sa islamskog stanovišta. Tvrdim, da ja, a i svaki drugi Bošnjak, jedino na taj način možemo i posmatrati NAŠU povijesnu i kulturnu baštinu, jer osnova Bošnjačkog nastajanja, njegovog povijesnog bitisanja i Bošnjačkog trenutnog življenja je monoteizam koji smo počevši od VII stoljeća pa do danas ispoljavali kao muslimani-islamiti. I nikakve parcijalnosti nije bilo u ispoljavanju naše islamske duhovnosti, osim u negatorskoj literaturi koju koristi i ''učeni'' Spahić. Naš monoteizam koji danas ispoljavamo kao Islam, Bošnjaci su sukcesivno nadgrađivali i nikada nisu bili u idolatriji. Što se, pak, tiče predturskog blještavila i sjaja banovine i kraljevine Bosne o kojoj Spahić s ushićenjem piše, ali ne kao monoteističkoj Bosni nego kršćanskoj? Sve ove atribute o Bosni u ova doba bi prihvatio. Bosna je bila banovina i to u sastavu Zapadnog Rimskog carstva i dugo je odoljevala, od Kulina bana, katoličkim pretenzijama na Bosnu. I Spahić treba da zna, da banova nije bilo u katoličkoj Evropi od XII stoljeća pa dalje, i da je to avarski naziv za vladara u zemljama u kojima je bio zastupljen avarskoislamski model vladanja, a u Bosni i ostalim zemljama našeg okruženja, taj oblik vladanja, je od VII stoljeća. Dakle, naši banovi, a i hrvatski pa i srpski nisu bili kršćani i zato podržavam njegove atribute o našim banovima i tom vremenu. Onda kada je Bosni bilo najteže, polovinom XV stoljeća, kada su od pape Pija II dolazile prijetnje o njenom pokorenju i progonu njenih Bošnjaka, Bosna se udružila sa ostalim balkanskim islamskim državama i Mađarskom u Islamski Komonvelt na čijem je organizovanju najviše radila turska porodica Osmanovića iz koje će, u daljem periodu organizovanja, biti postavljani sultani ove zajednice. Bosna, a niti bilo koja zemlja u okruženju, u tom vremenskom periodu, nije osvajana od Turske nego su zajedno sa Turskom organizovale svoju odbranu. To Besime nisi tako učio, ali ako si oštrouman mogao si zaključiti, jer su katolici u tom periodu rušili evropske monoteističke države i na red su dolazile države Balkana i Mađarska. Po Evropskim zemljama je na hiljade tragova Islama. Nisu osnove tih tragova pravili katolici nego muslimani. Sve što je bilo islamsko u današnjoj kršćanskoj Evropi je zatirano, a ono što je ostalo pripisivano je nekim patarenima, katarima i drugim tj. hereticima. Baš ti heretici bili su monoteisti-muslimani. U Bosni nije bilo nikakvih ni katoličkih, a niti pravoslavnih kraljeva. I sve to što piše i što neki misle, da je i bilo, su povijesne konstrukcije. Prije svega, u tom vremenskom periodu 1377. kada je kao krunjen Tvrtko u Mileševu, po pravoslavnom obredu, Srbija je monoteistička-muslimanska. Nju predvodi Lazaroglu Hrebljanović koji je pravoslavnim mitom inkorporiran u pravoslavne i to zato što je Srbija od tog perioda kao muslimanska zemlja u Balkanskom Islamskom komonveltu, a koju su, po njima, zaposjeli Turci, a njen narod i njeni vladaoci prije toga su, po tim konstruktorima povijesti, pravoslavni Srbi. I, zanimljivo, neće ni da kažu pravoslavni nego samo Srbi, kao da se pod nacionalnim pojmom Srbin odmah predpostavlja pravoslavac. A to nije tako, jer je to njihovom skorašnjom teorijom i isključivosti plasirano, tj povezano Srpstvo i pravoslavlje. Staru Srbiju onu muslimansku do 1862. Godine gradili su Srbi muslimani, a među njima i moji pradjedovi. U Beogradu je bilo polovinom XVII stoljeća preko 250 islamskih sakralnih objekata i nisu ih pravili pravoslavni građani nego Srbi muslimani. Lazaroglu je Bajazitov punac i njegova će unučad biti sultani. Njegov sin Stephan će nositi islamski bajrak, kao musliman u bitkama protiv katolika. To što su ih komšijski povjesničari inkorporirali u pravoslavne je najveća povijesna obmana, ali i na žalost, zbog tih ljudi i njihove islamske duhovnosti. Dakle, tog pravoslavnog krunisanja Bosanskog kralja Tvrtka nije moglo biti, jer u našem okruženju, nema čak ni naznaka pravoslavne države. Tvrtko je porodično vezan sa uglednim muslimanskim porodicama iz Srbije, i zato su mu naturali i pravoslavnu krunu, kako bi na konstrukcijama i Bosnu popravoslavili. Ova današnja Srbija će tek nakon 5 stoljeća polovinom XIX. stoljeća formirati se kao pravoslavna država, a o nekoj staroj pravoslavnoj državi nije moglo biti, u realnim povijesnim osnovama, ni govora. I katoličko krunisanje, po nekom, kođoja, papskom izaslaniku, Stjepana Tomaševića 1461.godine je podvala skorijih povjesničara kako bio se i katoličko vladanje uvelo u Bosnu. To pisanje i naše povijesti je onaj period kada su nam povijest pisali naši negatori, a koristili kao Dubrovački arhiv. Bošnjaci su tada mogli samo da klimaju glavom i da potvrđuju što naši negatori pišu, jer Bošnjacima tada nije bilo ni do čega nego samo do biološkog opstanka, jer sve drugo, kod naših negatora, izazivalo bi podozrenje i šovinistički istup koji je uvijek mogao eskalirati u nasilništvo, ubijanja i progon. Međutim, povijesna je istina; U tom periodu-srednja stoljeća, u Bosni su većinski muslimani i po svim validnim dokumentima Bosna je samostalna banovina u kojoj žive patareni. Za katoličke velikodostojnike patareni su krivovjernici koji su do XII stoljeća u Evropskim državama imali vlast na monoteizmu. Negirali su da je Isus Bog i zato su u Evropi bili progonjeni. Svi papski legati koji su u tom periodu dolazili u Bosnu pisali su da je Bosna zaražena manihejstvom, a da se katoličanstvo ne uočava pa čak ni na Jadranskoj obali. Nazivi, za Bošnjake u tom periodu, koji su korišteni od strane katolika bili su u pežorativnom smislu i više ignorantski, jer trebalo je njihovo vjerovanje što više minimizirati i korišten je vokabular kojim su te iste ljude i njihovo vjerovanje totalno dezavuisali i ignorisali. Međutim, patareni su bili monoteisti-koji su negirali da čovjek može biti onaj koji stvara i nikako dvovjerni kršćani-heretici. To je-patarenski stav o Isusu kao Bogu, protivuriječilo katoličkoj predodžbi o Isusu kao Bogu i odatle su poticani svi daljnji konflikti katolika prema patarenima-katarima-bogumilima-husitima, alibigenezima i ostalim hereticima, koji su u Evropi bili organizovani u monoteističke države i njih je katoličanstvo rušilo. I to sve gore navedeno nije se tako učilo. Da Besim čita vidi se i iz njegove tvrdnje da je naša vladarska familija Kotromani rodbinski vezan sa mnogim uglednim evropskim vladarskim familijama. No ima i njegova klauzula (''vlaškim''). I opet moj stav prema njegovoj tvrdnji. Sve je tačno osim ono da su te familije vlaške. Nisu vlaške, jer u tim periodima od XII do XV stoljeća u našem okruženju na Zapadu su države sa monotističkom vlašću. Vladarske porodice u tim zemljama su monoteističke-islamske provenijencije. Mađarska vladarska porodica Arpadovića je islamske provenijencije. Bavarska porodica Celjski je isto tako islamska i mnoge porodice po italiji, naročito na jugu su islamske. Abu Hamid, el-Andaluzi piše da polovinom XII stoljeća, Mađarski kralj ima muslimansku vojsku. Kako su u tom periodu sve države teokratske, pa neće onda muslimani biti u kršćanskoj vojsci-činiti tu vojsku. A ovaj kralj koji ima muslimansku vojsku, po Abu Hamidu, je Geza I. U kasnijoj generaciji Arpadovića, mislim Ladislav, biće oženjen ćerkom Stephana Kotromana i tako će doći i do veze Kotromana i Arpadovića. I obje familije su religijski monoteističke a ne kršćanske. Ranije sam već napisao da su Hrebljanovići vezani sa sultanskim dvorom, a da su bili monoteisti je činjenica da su sva dalja pokoljenja te familije, od Stefana koji se borio pod islamskim bajrakom, do Vuka Brankovića koga ovi pravoslavci nazvaše izdajnikom, muslimani. Najstariji nišani u Bosni iz hanefijskog perioda su nišani Mahmuda Brankovića iz 1468.g. On je mogao biti i sin od Vuka. Kulinova žena je iz porodice Nemanja. Naša muslimanska porodica Kulenovići su od Kulin bana. Dakle po majci vuku porijeklo od Nemanja. Ali, nama pravoslavci podvališe da su Nemanje pravoslavci i mi tako i sada mislimao. U ranija vremena-period hilafeta muslimani su zijaretili Savin mezar u Mileševu, sve do perioda kada je 1932. patrijarh srpske pravoslavne crkve, Nikolaj Velimirović, sada sveti, pravoslavno vjerovanje koje su praktikovali pravoslavci Srbije ukomponovo ili promovisao u Svetosavlje, kao autohtono srpskopravoslavno vjerovanje. Od tada Rastko-Sava Nemanjić postaje svetac, a da njegova duhovnost nije bila pravoslavlje. Žena od Sandala Hranića-Jelena, je sestra od Lazaroglua i ona je tetka sultaniji Oliveri. Ivan beg Crnojević je oženjen Marom, kćerkom hercega Stephana Kosače, a čiji je amidža Sandal. Bošnjaci neprekidno, iza tog perioda, zijarete u zadnjoj suboti maja turbe u Blagaju u kome je kultni Sari Saltuk po muslimanskoj kulturnovjerskoj tradiciji branilac evropskih muslimana, jer Saltukovi mezari su i danas u Albaniji, Rumunskoj, Poljskoj, Mađarskoj i vjerovatno je bilo još u nekoj zemlji, ali nije zabilježeno iz raznih razloga, a najviše iz razloga što je iz tih zemalja protjerana muslimanska populacija. U tekiji u Blagaju su dva mezara, najvjerovatnije tu su ukopani Sandal i Herceg, jer su oba bili šeihovi i predvodnici muslimanske vojske. Na Cetinju je Ivan-beg imao svoju džamiju koju su pravoslavci Crne gore srušil nakon progona muslimana iz Cetinja i tu napravili Nikolinu ukopnu kapelu. Od grandiozne džamije napravili kapelicu. Ivanov sin Skender, kod daidže Ahmeta, na sultanskom dvoru učio je vojne i civilne znanosti kako bi što uspješnije branio svoju vjeru i svoj vatan od katolika. Tada pravoslavci nisu bili nikakav organizacioni činilac i zato i ne pišem da se trebalo braniti od pravoslavaca. U ovih zadnjih 100-tinjak godina, kada su pravoslavci preuzeli vladanje Balkanom i dok smo se mi Bošnjaci bavili biološkim opstankom i nismo smjeli ni reagovati oni su povijest izmišljali i sve inkorporirali u svoje kršćanstvo. U periodu srednjih stoljeća imena evropskih, pa i balkanskih muslimana nisu bila striktno orijentalna i to je bio povod da sve te monoteističke porodice ovi kršćanski povjesničari inkorporiraju u kršćane. I sve one druge nabrojane porodice sa kojima su vezani Kotromani bile su muslimanske. I ovo Besim nije dobro izučio, ali je dobro zapazio što se veza tiče. Besim dalje piše da Bošnjaci veličaju ''poturčenu'' djecu naših plemenitaša koji su radili na rušenju i rastakanju našeg kraljevstva. Vjerovatno misli na Ahmet-pašu Hercegovića, ali uz njeg i na Isa-bega Ishakovića, možda i Mehmed-pašu Sokolovića, pa M.Tardića i druge. Moj Besime, veliki čitaču, kako god ti ove naše velikane nazivaš poturčenim tako i ja tebe mogu nazvati islamistom po imenu i prezimenu. A niti su oni poturčeni, a niti si ti musliman. Oni su samo živjeli u periodu promjena. Prije svega Bosna je jedna od zemalja novog muslimanskog organizovanja-ustrojstva Balkanskih islamskih država. Sredinom XV stoljeća Bosna kao stara muslimanska zemlja ulazi u sastav Balkanskih Islamskih država u kojem je Turska, ali i Mađarska, a to sve iz bezbjednosnih razloga, jer po Evropi katolici se organizuju i nasilno ruše do tada vladajuće monoteiste. To novo organizovanje balkanskih muslimana na čelu sa Turskom koje predvodi vladarska porodica Osmanovića je nešto drugačije organizovanje, Balkanskih muslimana, u odnosu na predhodno avarskoislamsko vladanje. Novina je i u tome što će nova identifikacija muslimana biti i orijentalno ime, a to iz razloga vojnog organizovanja. Timari-muslimani će nositi orjentalna imena, a zijamije-nemuslimani će i dalje diti stara narodna imena. I ovi, što su radili na našoj povijesti, oni će sve one muslimane koji su nosili stara narodna imena svrstavati u kršćane. Nisu poturčenjaci rušili Bosansko kraljevstvo, nego su Bosnu organizovali u cilju njene sigurnosti. To kako nam naši negatori pišu, svi smo tako čitali i učili i na kraju, kada je taj period naše povijesti, mi smo u laži. Nije žalosno što su neki u laži, ali ovi, od kojih naša Bošnjačka djeca treba nešto o sebi i afirmativno da uče, njih-našu djecu, njihovi profesori i dalje uvode u laž i tako negiraju. I mi se ne čudimo onim dvijema SH opcijama, kada nas negiraju, jer to su oduvijek radili, ali se čudimo tebi profesore koji treba da znaš; da su Bosnu kroz njeno stasanje gradili i uvijek branili samo Bošnjaci muslimani. I samo u toku II svjetskog rata zajedno smo je branili i tada definisali kao zajedničku državu. To nama Bošnjacima ne zadaje muku, ali nam zadaje muku kada nas oni ignorišu i kada oni Bosnu svojataju, ali ne Bosnu kao državu, nego kao dijelove komšijskih država. A znaj, i ti i svi oni koji tako misle, da je Bošnjak, svoj vatan, svoju Bosnu gradio od početka njenog organizovanja u državnu zajednici Rimskog monoteističkog carstva, koju je organizovao Aleksandar Veliki, pa sve do 1878. kada je Bosnu okupirala Austrougarska. Od tog perioda okupacije počinje negiranje muslimana, jer komšije imaju pretenzije na našu državu. Izmišljaju nam povijest kako bi Bosnu uveli konstrukcijama u kršćansku zemlju, a islamizacija Bosanaca , o kojoj pišu, je najveća povijesna obmana koju su nam uspjeli poturitia, jer ovom povijesnom konstrukcijom eliminiše se kontinuitet Bošnjačkog-muslimanskog vladanja u Bosni, a Bosna je vazda bila Bošnjačka, jer su je Bošnjaci, isključivo kao monoteisti, povijesno i gradili. On nabraja, u onom tamo entitetu, neke iz mješovitih brakova koji i dalje promovišu svoje kulturno i nacionalno biće te zagovaraju politiku svog naroda i izvrgava ih ruglu, jer ne djeluju, kao on-''pozitivac'' protiv svog naroda. Za njega bi Špirić ili Radmanović koji nisu oženjeni Srpkinjama trebalo da rade protiv svog naroda. I umjesto da mu oni budu primjer, koji bi stav trebao da ima Besim o ''svojim'' Bošnjacima, koji je otpao od Bošnjaka, on upućuje kritiku na njihovo prirodno ponašanje, koje je u skladu sa njihovom duhovnošću. Ne razmišlja da će Špirićeva i Radmanovićeva žena rađati njima djecu koja će slijediti očevu tradiciju, a ne kao kod Spahića djeca će slijediti imaginarnu tradiciju. Za razliku od Spahića, koji ne negira svoje muslimansko porijeklo, jedan od njih je i to zanijekao, a to je Radmanović. Što se tiče etnogeneze Radmanovića zabilježeno je da je dotična porodica crnogorska i da je bila islamske provenijencije, ali je tokom istrage poturica prevjerena. Da dodam, a da narod zna na isti način je prevjerena i porodica Milošević. U muslimanskoj populaciji imaju obje ove porodice, ali ne kako oni-pravoslavci pričaju da su islamizirane, nego obratno ove koje su sada pravoslavne, su pokrštene. A ove porodice Radmanovića, Markovića, Miloševića ...što su i dalje u monoteizmu, svoj monoteizam oni slijede od iskona, iz perioda kada je Iskender Veliki uspostavljao države na monoteizmu i kada se to vjersko učenje širilo Evropom. Svoja prezimena nisu naslijedili od kršćanskih predaka, jer kada su formirana prezimena monoteističke familije nisu imale orijentalna imena. Dalje, nabrajajući među Srpskom elitom i one koji nisu po genetici Srbi. On tu ubraja i Branislav Nušića i opet griješi. On nam dostavlja podatak da je Branislav jermenskog porijekla. Zna da Branislav nije čistokrvni Srbin pravoslavac, ali nam ne kazuje i pravu istinu o Branislavu. Branislav je rođen kao Alkabijad Nuši i njegovi nisu porijeklom Jermeni nego Albanci i to muslimani. O njegovom poznavanju muslimanske duhovnosti najbolje svjedoči zbirka priča proisteklih iz ramazanskih noći, gdje Nušić do sitnica muslimanskog čitaoca dovodi do najsuptilnijih osjećaja prožetih ramazanskim ibadetom. To tako nije mogao da piše ni musliman koji nije doživljavao takve trenutke, pa kako bi mogao i Nušić ako nije potekao iz te sredine. Kada je trebalo da bude primljen u Srpsku kraljevsku Akademiju morao je napisati autobiografiju. I šta je Nušić napisao: napisao je književno djelo-komediju u kojoj se izruguje činjenici da mora da piše autobiografiju. Tu je proradio onaj unutarnji Nušićev poriv. Svjestan da može da bude akademik, ali srpski, a kako nije ni po čemu Srbin on piše komediju ''Autobiografija''. Iz razloga što je bio srpski diplomata, kao i Andrić odriče se svog Albanskog idenditeta , mijenja ime i prezime i postaje Srbin Branislav Nušić. Kada je u pitanju ''Islamska deklaracija'' i njen potpisnik, da znaju svi, a među njima i Besim da su oba pojma naša dika. Kroz svoje pisanje Alija nikoga ne vrijeđa i sa duboko realnog, ali u granicama islamsko-filozofskog aspekta, piše o tadašnjim problemima muslimana. On je bio pravi vođa Bošnjaka, a ti Besime preispitaj svoja stajališta, jer za tobom se mogu povesti oni mladi koje ti obezduhuješ, ali će onda, kada spoznaju kako si djelovao na njih, kleti te, ako su otpali od Bošnjaka. I uz sve napisano i tvrdnja; da muslimani nisu vjerom vezani isključivo za postekiju nego i za vatan i zato su oni Bosnu, i u proteklom ratu, onako žestoko branili i svojim životima i uvijek su spremni to raditi, jer Bošnjaci nemaju drugog izbora. Bosna je njihova zemlja-njihov vatan i to je jedino mjesto na Zemlji koji oni mogu zvati svojim vatanom, jer Ona ih stoljećima hranila. Međutim, uloga koja je Spahiću dodijeljena je značajna. Pazite, on je profesor na Fakultetu političkih nauka i na Likovnoj akademiji. Ima mogućnost da toj našoj omladini soli pamet svojim neistinama o nama, te negirajući našu povijest i duhovnost proisteklu iz naše vjere, tako da postoji mogućnost da će ti isti studenti i sami prenositi te Spahićeve konstrukcije svojim slušaocima. Na osnovi takvog djelovanja nikada neće doći kraja sukobima u stavovima o nama samima, a nama kao malom narodu nije do toga-sukoba. Niti jedna istina za nas Bošnjake nije sporna, pa nebi trebala biti ni za Spahića, ali serviranjem neistine čini se neprimjeren atak na svijest mladih. Na ovaj način djelovanja, Bošnjaci će uvijek imati oponente u svojim Bošnjacima koje je učio Spahić pogrešnoj historiji. Njegovi studenti su najviše Bošnjačka djeca i umjesto da kao politolozi ili akademski slikari budu nosioci Bošnjačke duhovnosti oni će prema Spahićevom djelovanju kočiti sve pokušaje afirmacije Bošnjačkog duhovnog življenja čija je osnova monoteizam-Islam, a ne tamo neka imaginarnost. Fikret Hafizović

25.09.2013.

Jezik Bošnjaka, Hrvata i Srba kroz povijest

Ništa nema sporno kada etničke skupine naroda teže ka nacionalnoj emancipaciji na državotvornim elementima, ovdje konkretno na jeziku, a time i nacoinalno-državnotvornoj utemeljenosti na određenoj teritoriji koja im povijesno i pripada, ako je to na realnim osnovama, bez da to rade na raznim konstrukcijama i time ugrožavanju onog drugog ili trećeg, a u ovom našem slučaju-svog najbližeg komšiju.
 Međutim, za razliku od navedenog principa , obe ove naše komšijske etničke skupine to rade na uštrb nas Bošnjaka. Sami bi uzeli i svojim nazvali i ono što je i Bošnjačko; a to je teritorij, to je i povijest, ali to je i ovaj naš zajednički Slavenski jezik. Prisvajati ili negirati jednom narodu tako nešto-njegov jezik, što je toliko diferentno i toliko suptilno vezano uz taj narod, nastalo kao produkt njegove oplemenjene duše, u prožimanju raznih jezika i vezama sa svijetom sličnih nadzora, je krajnje licemjerno. Samo insan koji svoju duhovnost crpi iz Islama može biti u izražaju tako suptilan, a da njegov unutarnji izražaj protkan riječima našeg jezika ima tako gust i emotivan izricaj.
 I zato: čiji bi to bio jezik i kojim bi to nazivom trebalo da nazovemo jezik, a kojim treba dočarati i čovjeku približiti ambijent u kome se nalazi bošnjački interpretator ?: '' Ne klepeći nanulama kad silaziš sa čardaka...'', Bosnom behar probeharao...'' Tekla voda od brijega do brijega i pronijela Mejru na tabutu...'', ''Mujo kuje,..., a majka ga kune...''
 Je li ovo nije jezička osobitost-posebnost i koji bi to mogao biti jezik koji koristi interpretator, a da ga ne nazovemo Bosanskim?
 Bošnjaci ne negiraju ni osobenost: '' Poletjela dva vrana gavrana...'', a niti ''Oj krunice, moja ikonice...'', ali kako se može negirati da '' Bosnom behar probeharao...'' nije bosanski govor, ako je: ''Poletjela dva vrana gavrana..'' –srpski, a ''Oj krunice , moja ikonice...''-hrvatski govor.

Povijesti ovog zajedničkog jezika, što se tiče?
Staro stanovništvo Hrvatske, u današnjim hrvatskim državnim relacijama, sa njenim Jadranskim priobaljem, od početka novih milenija, bilo je organizovano u političke zajednice zasnovane na monoteističkom učenju, jer je to bio slijed formiranja država u Evropi od perioda Aleksandra Velikog. Na isti način, u tom vremenu, organizuju se žitelji Srbije u svojim relacijama, ali i žitelji Bosne.
 Ovo pišem iz razloga da se zna, da među ova tri naroda, u ranija vremena, nije bilo vjerskog antagonizma koji će u posve kasnijim stoljećima XIX. i XX. postati kamen spoticanja te i separatisanja, a da je to sa strane aspekta formiranja tj. bogaćenja jezika veoma bitno, jer je na tim osnovama bila čvršća komunikacija naroda i time je jezik sporazumijevanja postojao sve više zajednički.
 Sva tri ova naroda, u početku svog organizovanja, bili su iste religioznosti-bili su većinski monoteisti i u sporazumijevanju koristili su ovaj isti jezik koji i danas korise i zahvaljujući i jednima i drugima i trećima on se bogatio. Pisani iskaz ovog jezika, onovremeno, bila je grafika koju poznajemo kao glagoljica, a nešto poslije i ćirilično pismo-Bosanica. Koristila se ravnomjerno, na ovim prostorima, gdje se i govorio ovaj slavenski jezik.
Na početku samog organizovanja Hrvatske države, autohtono stanovništvo tadašnje Hrvatske čine dvije etničke zajednice naroda: Iliri- više u jadranskom priobalju i Slaveni u kontinentalnom dijelu. Stanovnici Srbije u to vrijeme su većinski Slaveni, a u Bosni u njenom južnom dijelu su Iliri, a na sjeveru opet Slaveni.
Teorije o naseljavanju Slavena i to kao kršćana u VI. stoljeću, su falsifikati koje je neki tamo kvazi naučnik proturio u cilju zamagljivanja istine i dovođenja kršćanstva, kao vladajućeg, napreko na Balkan. Ako bi ovo i bila povijesna tvrdnja, i ako su oni živjeli izolovano kao kršćani,onda, kako se u oba jezika; Hrvatski i Srpski interpoliralo na hiljade riječi iz orjentalnih jezika.
 I nova antropološko- genetska istraživanja potvrđuju činjenicu da nije bilo nikakvog, u većim razmjerama, doseljavanja Slavena. Dakle, predci današnjih Hrvata, Srba i Bošnjaka nisu se nikada pomijerali i svoje zajednice su formirali kao i ostali stari evropski narodi. Među njima kao jezik sporazumijevanja prevladao je slavenski jezik i to je indikator da su etno-genetske karakteristike ova tri naroda najviše sa slovenskom genetskom osnovom. Uz napomenu da je u srednjim stoljećima došlo do miješanja Balkanskih slovena sa susjednim, ali i drugim narodima tako da se genetska slika ovih naroda dosta izmijenila, ali je jezik u osnovi uvijek bio slavenski.
Iliri su, s početka milenijuma, u Jadranskom priobalju koristili latinski jezik, mada prema nekim naznakama bili su vični i u slavenskom jeziku, a u unutrašnjosti Hrvatske i prema Ugarskoj narod je koristio slavenski jezik. U Bosni je situacija identična Hrvatskoj, dok je u Srbiji narod više bio posvećen slavenskom jeziku.U kasnijim periodima doći će do neznatnih promjena u antropolpškom smislu kod ovih naroda, ali jezik i dalje ostaje slavenski.
Bernard- Splitski arcibiskup, piše 1200.godine, o dva brata Mateju i Aristodiju; da splitske građane obraćaju na svoju jeres i veli da žive u Splitu, ali da odlaze i u Bosnu i da poganim ustima svoju jeres ispovijedaju. Rodom su iz Zadra odakle im je i otac, da su sinovi sotone, da su zlatari, ali i da su vični u latinskim i slavenskim knjigama. Str.93.''Crkva Bosanska i krstjani'' od dr. B. Petranović, a prema Farlatiju : ''Scriptores rerum hungaricarum'' Dakle, Matej i Aristodij su građani Splitski, a prema svemu sudeći Iliri. Govore latinski i slavenski jezik. Duhovno su monoteisti, što je i njihov otac, jer ga je arcibiskup nazivao, pogrdno, sotonom, a tako su katolici iz mržnje nazivali muslimane.
I Herman Dalmata, u XII stoljeću  koristi latinski jezik za prijevod  Kur'an na latinski jezik.
Kako su Matej i Aristodij, ali i Herman Iliri-Dalmatinci i kako koriste latinski jezik, zaključujemo da se u Dalmaciji govorio i latinski jezik, a da im je slavenski, najvjerovatnije, koristio u Bosni i unutrašnjosti Balkana. Ovome je i potvrda da su nadgrobni kamenovi iz tog perioda, u Dalmaciji, pisani većinom na latinskom jeziku.
 Danas u Dalmaciji stanovništvo govori isključivo slavenskim jezikom, a povijesno to se može jedino objasniti tako što je u Dalmaciji u srednjeim stoljećima prevladao slavenski uticaj.
 Stanovnici Hrvatske, od samog početka organizovanja državnih zajednica, većinski su imali monoteizam kao državotvornu religiju, to iz te zajedničke duhovne komponente, između njenog stanovništva, onog u jadranskom priobalju i onog u unutrašnjosti, nije bilo suprotnosti, a niti nekog uslovljenog antagonizma. Slaveni su se miješali sa Ilirima, a usljed Slavenske brojnosti došlo je do toga, da je povremeno na čitavoj teritoriji Dalmacije u narodu prevladao slavenski jezik. I ostale regije sadašnje Hrvatske u tom vremenu koriste isti jezik, jer su i vjerski, ali i državno povezane.
 Hrvatska, Bosna kao i Srbija u tom periodu bile su u zajednici Rimskog carstva.
 Do jezičke diferencijacije, kod Hrvata a zbog izolovanosti od Bošnjaka i Srba, dolazi tek formiranjem Hrvatske kao katoličke države koncem XVII. stoljeća, a koji će, zbog nekih svojih specifičnosti, za razliku od tog istog jezika u drugim dijelovima Balkana, nakon formiranja Hrvatske kao nacionalne tvorevine Hrvata i to katolika, od njih dobiti svoj naziv- Hrvatski jezik, a što se naročito ističe u zadnjih 20 godina.
 A to ne može biti samo njihov-Hrvatski ekskluzivitet, jer povijest stvaranja tog jezika nije tekla kako bi to oni htjeli, a niti kako nam predočavaju. Jezik kojim se služio Hrvatski narod je bio zajednički za sve žitelje Srednjeg, ali i Zapadnog Balkana, dakle govorili su ga i Bošnjaci, ali i Srbi pa i žitelji Crne Gore.
U starija vremena nisu ga svojatali i razvrstavali kao zaseban jezik ni jedni, ni drugi, a niti treći, jer nisu bili ovako nacionalno, ali ni vjerski rasparčani. I Srbi i Hrvati i Bošnjaci u tim vremenima bili su i monoteisti i imali vlast i nisu se međusobno sukobljavali niti pravili razlike u jeziku.
Jezičke različitosti u nazivima tek se uočavaju razvojem nacionalnih država. Nakon zajedničkog življenja ovih naroda u istoj državi tzv. Osmanlijsko carstvo, koncem XVII. stoljeća katolici progone Hrvate muslimane i Hrvatska postaje katolička, a njeni žitelji nose novu kulturnu tradiciju čija je osnova katoličanstvo i tu dolazi do diferencijacije u odnosu na Bošnjake i Srbe.
Bošnjaci i Srbi nastavljaju i dalje da žive u zajedničkoj državi tzv.Osmansko carstvo i većinski su muslimani. Nakon sukcesivnog progona Srba muslimana iz Beogradskog pašaluka od 1804.-1862.godine, u tom dijelu bivše zajedničke države ostaju da žive samo Srbi pravoslavci čija se kulturna tradicija formira na pravoslavlju.
Nakon separatisanja i Srbije, sa svojim pravoslavnim življem, jedino u Bosni ostaju da žive muslimani Bošnjaci sa bosanskim katolicima i pravoslavcima, koji će, nešto kasnije, nacionalno se odrediti Hrvatima i Srbima. I svi, i dalje, govore isti onaj jezik koji su govorili kada su bili u zajedničkoj državi Balkanskom Islamskom komonveltu-Osmansko carstvo.
1878. Austrougarska dobija mandat za prisajedinjenje Bosne svojoj teritoriji, a veći dio današnje Hrvatske je već od ranije u Austrougarskoj. U početnom periodu vladavine Austrougarske u Bosni i iz razloga što su u njoj u tom periodu živjeli bosanski žitelji osim islamske, još i katoličke i pravoslavne provencije jezik kojim su se sporazumijevali nosio je naziv po zemlji u kojoj se govorio:Bosanski jezik.
Međutim, pritiscima od strane Srba i Hrvata, te nepriznavanjem Bošnjaka kao naroda ali i njihove minorizacije u državotvornom smislu, Zakonom iz 1907.godine Austrougarske vlasti će donijeti odluku o zabrani korištenja naziva našeg jezika Bosanskim jezikom.
Od tada, pa sve do 1992. negira se, od strane naših komšija, sve što je vezano za Bošnjaštvo i njihovu državotvornost, pa tako i naš Bosanski jezik. I danas se to čini, ali danas Bošnjaci mogu da iskažu svoj stav, dok u proteklih 1oo-tinjak godina, u onim Jugoslavijama, to nisu mogli, zbog zajedničkih institucija u kojima su bili dominantni naši negatori.
 I ponovo 1918.godine, povijest je tako htjela da se ovi narodi organizuju u jednu zajednicu, ali sada, to su tri naroda sa tri različite vjere. Srbi i Hrvati negiraju Bošnjake i sve što je vezano za taj narod; od države, preko povijesti, do jezika.
 Interesantno; Srbi i Hrvati žive u zajedničkoj državi, zajedno su udruženi u negiranju Bošnjaka, ali, i, jedni drugima negiraju povijest, pa i jezik kojim se sporazumijevaju. U ovom periodu Hrvati i Srbi rade potpuno na afirmisanju svojih nacija. Pošto se već ranije izdiferenciralo i njihovo religijsko ustrojstvo i kako su zaokružili svoje države, onako kako je to odgovaralo međunarodnim čimbenicima, pravoslavci postadoše Srbi, a katolici Hrvati.
Kako je jedna od posebnosti nacije i jezik, onda ovaj naš zajednički jezik; za Hrvate postade Hrvatski, a za Srbe Srpski, dok njihove zajedničke institucije-administracija za isti ovaj jezik koristi naziv Hrvatsko-srpski ili obrnuto Srpsko-hrvatski u zavisnosti ko to naglašava.
U toj državi Bosanski muslimani nisu se mogli nazivati Bošnjacima samo iz egoističkih razloga Srba i Hrvata, jer i jedni i drugi imaju aspiracije na Bosnu. Negirajući Bosnu kao državu Bošnjaka, ali i sve što je vezano za Bošnjačku državotvornost, ni jedni, ni drugi, Bošnjake ne doživljavaju kao narod, nego kao one koji su otpali od njih promijenivši svoje vjerovanje. Tako su Bošnjaci za jedne poturčeni Hrvati, a za druge poturčeni Srbi.A o Bosanskom jeziku kao jeziku Bošnjaka nije moglo biti ni govora, tako da naš Bosanski jezik postade potpuno skrivena povijesna kategorija.
 Sva ova negiranja našeg jezika trajaće i kroz FNRJ, ali i SFRJ. Međutim, ni između sebe Hrvati i Srbi ne mogu se pohvaliti dobrim odnosima. I između njih bukadar je antagonizama od nacije do religije. Nepriznavanja povijesti, jednih onim drugim, donosile su i najveće antagonizme između ovih naroda i onda se prave razlike i u jeziku, kao i na svemu. Samo, neka nije onako kako pišu i govore u onim drugim narodima. I traže se različitosti kako bi i jezik Srpski, bio različit od Hrvatskog, ali i Hrvatski različit od Srpskog.
 Bosanski jezik se i ne priznaje, jer za Hrvate i Srbe to nije jezik Bošnjaka, jer jezik je identifikacija naroda-nacije, a Bošnjaci nisu za njih poseban narod jer su Bošnjaci za njih u stvari Hrvati ili Srbi koji su promijenili svoju vjeru i zato ni jezik ne može biti Bosanski pa ni Bošnjački, nego Hrvatski ili Srpski.
U zadnjih 20 godina od kako su Bosanski muslimani vratili povijesne nazive narodu i jeziku; narod-Bošnjaci i njihov jezik-Bosanski, ponovo počinje od strane naciošovinista i sa jedne i sa druge strane, kao i ranije, negiranja svega što je Bošnjačko pa tako i jezika.
 Za naziv jezika kojim govore Bošnjaci –Bosanski, i jedni i drugi imaju zamjerku, prije svega, što je naziv šireg značenja nego što bi to trebalo da bude, po njima, jer u Bosni žive i Hrvati koji govore svoj Hrvatski jezik, ali i Srbi koji govore svoj Srpski jezik, te stoga treći narod u Bosni treba da govori svoj Bošnjački jezik, jer naciji Bošnjak pripada Bošnjački jezik, a Bosna je, za njih, zemlja i jednih i drugih i trećih. Ali, to je trenutno, jer zanemarujući činjenicu da je Bosnu povijesno gradio samo Bošnjak mogu izvoditi i takve zaključke, a Bošnjaku ostaje da jezičke relacije u Bosni uspostavlja na istinskoj povijesti.
 Kada se raspala Socijalistička Jugoslavija; Srbi ponovo nazvaše jezik kojim govore Srpski, Hrvati isti taj jezik nazvaše Hrvatski, ali i nama se pruži šansa da svom jeziku vratimo stari naziv Bosanski jezik, kakav je imao kada su u Bosni živjeli Bošnjaci muslimani sa Bosanskim katolici i Bosanskim pravoslavcima. To smo i uradili 1993. godine.
Kako su se već od ranije, druga dva Bosanska naroda izjasnila nacionalno, jedni kao Srbi, a drugi kao Hrvati, nama ostade da smo narodno Bošnjaci kao što smo i nekada bili, a da nam je jezik sa nazivom Bosanski, onako kako je bilo kada su bosanski Hrvati bili Bošnjaci katolici, a bosanski Srbi bili Bošnjaci pravoslavci, kada su sva tri Bosanska naroda govorila Bosanski jezik.
 Kada bi jeziku kojim govorimo mi; Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Crnogorci tražili naziv, a da ima svoju povijesnu osnovu, onda bi najadekvatniji naziv bio Bosanski jezik. Zašto baš Bosanski, a ne Hrvatski ili pak Srpski? Zato što su Bošnjaci, i dan danas, slijedom historijskih okolnosti ostali dosljedni svom islamskom duhovnom obilježju, a zahvaljujući vezama ovih naroda sa islamskim svijetom ovaj jezik se i najviše bogatio. Dakle, jezik kojima govore Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Crnogorci najviše se bogatio vezama sa islamskim svijetom ali i pridošlim, u ove krajeve, evropskim islamskim žiteljima.
Kako su trenutno Srbi pravoslavci, a Hrvati katolici, a kako se i njihov jezik najviše bogatio -oplemenjivao zahvaljujući njihovim muslimanima, kojih više nema u tim državama jer su prognani, to Bošnjaci imaju najviše povijesnog prava da ga nazovu po sebi-svojim, jer su dosljedno,ostali najduže kao muslimani, a na islamskoj kulturnoj tradiciji se i vršila najveća dogradnja-oplemenjivanje ovog našeg zajedničkog jezika.
 I dalje; Vuk Karadžić koji je prvi počeo raditi na njegovoj standardizaciji, za osnovu standardizacije, uzeo je jezik kojim je govorio Bošnjački narod Jugoistočne Bosne. Dakle, baza ovog jezika je jezik kojim su govorili Bosanski žitelji Istočne Hercegovine, pa prema tome tvrdnja da bi se mogao nazvati Bosanskim jezikom je povijesno utemeljena.
Stari Bošnjaci, Hrvati i Srbi su svoj jezik bogatili riječima iz islamskog duhovnog i kulturnog miljea svojih žitelja koji su uspostavljali saradnju sa muslimanima orijenta: školovanje, vojska ali i drugi oblici saradnje, jer su živjeli u zajedničkoj državi: Balkanski Islamski Komonvelt-Osmansko carstvo. Dakle, bio je to jezik i Hrvata, ali ne Hrvata isključivo katolika. Taj jezik se zahvaljujući starim Hrvatima muslimanina razvijao i zbog njihove veze sa drugim narodima iste duhovnosti i tako oplemenjivao. Kada su protjerali Hrvate muslimane u Hrvatskoj su ostali Hrvati katolici, ali i dalje su koristili isti jezik koji je bogaćen zahvaljujući i prognanim. Isti taj jezik govorili su i Srbi muslimani koji su gradili svoju zajednicu na monoteističkim-islamskim principima i kada su prisilno morali napustiti Srbiju oni što ostadoše-Srbi pravoslavci i dalje koriste isti jezik koji su oplemenjivali i oni Srbi muslimani koji su prognani. U taj jezik tijekom 2000 godina interpolirale su se mnoge riječi iz orijentalnih jezika, naroda koji su islamske duhovnosti, ali i ostalih evropskih jezika, i sve u zavisnosti od situacije u kojoj su bili žitelji Balkana i to zato što su taj jezik koristili svi, bez razlike; Bošnjaci, Hrvati i Srbi.
Zapisano je da se na sultanskom dvoru intenzivno govorilo ovim našim jezikom i ne zato što je na dvoru bilo najviše Bošnjaka, nego što je na tom dvoru bilo najviše onih Balkanskih naroda koji su govorili taj jezik. Bilo je Srba, Hrvata, Bošnjaka, današnjih Crnogoraca, ali sve kao muslimana. Tokom progona muslimana u Srednjim stoljećima iz Francuske, Španije, Italije i Portugala dolazile su skupine tog stanovništva i na Jadransku obalu te se integrisali među domaće muslimansko stanovništvo. Vremenom se izgubio njihov narodni jezik, ali su ostale pojedine riječi tako da u tom našem zajedničkom jeziku ima i romanskih riječi. Isto se dešavalo prilikom progona muslimana iz njemačkog govornog područja.
 Riječi su ubacivane i iz razloga što pojedini pojmovi ili predmeti nisu imali adekvatnu slavensku, a niti ilirsko-latinsku riječ, a u razumijevanju je bila neophodna, te se kao takva interpolirala u domaći jezik.
 Evo, npr. riječ istina je interpolirana u naš jezik iz njemačkog govornog područja. Ona u svom korijenu nosi njemačku riječ: die stein=stijena. Kada se usvajala ova riječ u našem jeziku bila je dominantna ikavica, tako da je stein=stin-a , a onda modifikacijom potvrđena jačina nekog stava; nešto kao stina=istina. Dakle, nešto jako-čvrsto kao stina je istina.
Povjesničari, koji pišu o bogumilima, vele da su bogumili kao sakralne objekte koristili hiže. A riječ hiža u osnovi ima arapski korijen: hižab=pokrivka. Dakle, bogumili su za svoj sakralni objekat imali arapsku riječ, koja se i udomaćila zahvaljujući bogumilskoj islamskoj duhovnosti.
Naša riječ; tor-obor za stoku, je iz španskog jezika. Na španskom, toro=goveče, a onda prilagodbom, u našem jeziku, ograđeno mjesto na njivi gdje se drži stoka, nazvali tor.
Zemlje Srednjeg i Zapadnog Balkana su zbog svog organizovanja na monoteizmu imale doticaja sa starim Evropskim narodima pa i Vikinzima, Gotima, Keltima, Tračanima... jer su u početku svog monoteističkog organizovanja skoro sve Evropske države imale za model avarsko organizovanje, što se naročito ispoljavalo na polju sigurnosti-vojnog organizovanja.
To je u našem okruženju ostalo najupečatljivije u Hrvatskoj. Iz tog perioda, kod ovih naroda, ostali su nazivi-riječi naročito vojnih činilaca, ali i nazivi područja zahvaćena tim organizovanjem: han, kan, supan, župan, ban, banovina, grad-ina, stephan itd.
Kako se stanovništvo Hrvatske, ali i Srbije i Bosne vezivalo sa muslimanima orijenta zbog monoteističke duhovnosti, vojnog organizovanja,vojnih pohoda, ali i obrazovanja, u naš slavenski jezik su se interpolirale: turske, persijske, ali i arapske riječi. To su: bubreg, usta, usne, jastuk, stan, grob, hiža, dućan, čarape, direk, direktor,but, bakar, boja, čekić, čizma, džep, katran, kutija, kašika, papuče, rakija, sapun, sat, džemper, šećer, pita, burek, kevap, ćevap, kafa, barut, puška, alat, jufka, jorgan, torba, dušek, kazan, pazar, tava, taraba, itd...
 Pojedini toponimi po Hrvatskoj: nazivi gradova, ostrva, rijeka i ostali, u svom nazivu imaju korijene orijentalnih riječi: (Zagreb): Za-greb=grad na zapadu, (Zadar): Za-dar=vladareva kuća, (Varaždin): Uarag-din=grad pravovjernih, Gornji i Donji Islam, ostrvo Rab=veliki, Krk=40 itd. Zagreb, Zadar, Varaždin, Gornji i Donji Islam, te Rab u svom nazivu imaju korijene arapskih riječi, dok Krk ima korijen u turskoj riječi.
Ovdje navodim samo Hrvatsku, ali sve se to dešavalo kako u Srbiji tako i u Bosni pa i čitavom Balkanu.
Međutim, osim ovih toponima sa orijentalnim riječima, u ovim zemljama, bukadar je toponima sa riječima jezika: Romana, Germana, Normana ali i drugih naroda koji su uslovljenim migracijama bili prinuđeni mijenjati zemlju življenja zbog progona od strane katolika.Dolazeći u nove islamske krajeve, a tako i u Bosnu, oni su pojedinim lokalitetima davali imena koja su ih trebala da podsjećaju na lokalitete njihove otadžbine iz kojih su prognani. Na ovaj način i u Bosni mnogi toponimi nose neslavenske nazive i onda se stvaraju teorije o prisutnosti Gota, Tračana, Kelta i još nekih etničkih skupina koji su kao naseljavali Bosnu iz ekonomskih i neznam kojih sve, pa i osvajačkih razloga, a ne iz razloga prinudne potrebe mijenjanja životne sredine-progona.
 Eks obilježje jednog naroda je njegov jezik, a kod nas i danas to obilježje je slavenski jezik. Pa šta bi to trebali biti još Bošnjaci ako i dalje govore jezik svojih predaka?
A neka brda, rijeke i polja, oko nas, nose gotske pa i normanaske nazive i zato ispada da smo i mi, po nekima, zbog tih brda Goti ili Normani. To, da je u Bosni bilo i tih etničkih skupina je iz razloga što su u Srednjim stoljećima, nakon progona iz Evropskih država, stanovnici-muslimani tih država morali izbjeći u islamske zemlje pa tako i u Bosnu. Oni nisu islamizirani u Bosni, nego su kao muslimani došli u Bosnu, ali se danas osjećaju kao Bošnjaci, jer u sebi nose sve karakteristike Bošnjačkog naroda. Tako, područja oko Srebrenice su naseljena najviše njemačkim muslimanima prognanim iz Njemačke. Naselje Sasi je sa donešenim toponimom. Njegovi stanovnici su njemačkog porijekla i izbjegli su iz Njemačke kao muslimani. Radili su u rudnicima jer su bili vični tom poslu. Nisu se u Bosni islamizirali kako nam predočavaju ovi neki historičari. Došli su kao muslimani i donijeli su sa sobom i njemačkih riječi, ali su se vremenom utapali u Bošnjačko slavensko stanovništvo i njihove nove generacije prihvatili Bosanski jezik kojim se i danas sporazumijevaju.
 Pa i Besserman=dobri čovjek, a bosanska varijanta Besserman=Bosanac- Bošnjak odakle se dobilo i Dobri Bošnjanin je germansko-gotska riječ iz koje se dobio naziv za Bosnu.
U proteklom ratu u toku okupacie Bosne od strane Srba, Srbi-pravoslavci dadoše Foči naziv Srbinje i da je tako ostalo, neki koji bi ispitivali za 400 godina od kuda taj naziv-toponim Srbinje, zaključili bi da je to Srbinje mjesto-naselje koga su Srbi pravoslavci utemeljili. A je li tako?
Tako ga dođe i sa gotskim nazivima nekih toponima po Bosni. I u ovaj naš Iliroslavenski-bosanski etnos interpolirano je i Gota i Kelta i Tračana i Ugra, ali ne zbog osvajanja nego iz uslovljene migracije-progona iz svoje domovine zbog vjerskog učenja. Oni koji su došli u Bosnu, u svojim zemljama bili su monoteisti-muslimani i kao takvi nisu odgovarali katolicima i oni su ih progonili kao heretike, a oni kada su stigli u Bosnu nekim lokalitetima su davali imena iz svog zavičaja, što je dobro poznata činjenica kod migracijskih grupa.
Ovi narodi koji su dolazili u Bosnu u momentu dolaženja bili su u manjini te su iz tih razloga gubili svoje narodnosno obilježje-jezik, a vremenom prihvatali su jezik onih u čije su sredine došli, ali su za neke pojmove zadržali i svoje riječi. Iz tog razloga u Bosanskom jeziku, koji je u osnovi slavenski, ima bukadar tuđih riječi, koje su prihvaćene, jer nismo imali svoj adekvatan naziv za pojedine predmete-pojmove, a iz razloga normalne komunikacije bilo ih je potrebno usvojiti. I zato se može prihvatiti tvrdnja: da je jezik današnjih naroda; Hrvata, Srba i Bošnjaka u osnovi slavenski, a da je bogaćen kroz protekla stoljeća riječima iz sredina drugih naroda, sa kojima su ovi narodi bili u komunikaciji, te da ekskluzivitet na taj jezik nemaju ni jedni ni drugi ni treći, ali da je on jezik i Hrvatski i Srpski i Bosanski te da je kao takav, kao jezik ovih naroda, potpuno njihova historijska kategorija, a nikako separatno samo Srpski ili samo Hrvatski, a niti samo Bosanski.
Koristim naziv Bosanski, a ne Bošnjački jer su se njime sporazumijevali svi narodi Bosne, njeni Bošnjaci, a danas se to izdiferenciralo: Te su to danas-jedni Hrvati, koji za isti jezik imaju svoj naziv Hrvatski, drugi-Srbi, koji za isti jezik imaju naziv Srpski, i Bošnjaci koji i dalje za isti jezik imaju njegov povijesni naziv Bosanski jezik.
Standarizacija i sve ostale naučne radnje vezane za jezik nisu bile u sferi, a niti u domeni mog interesovanja.

18.09.2013.

Islam u Bosni i Evropi

U ovom radu pokušat ću obrazložiti jedan značajan dio Evropske povijesti vezano za uspostavljanje država na religiji i na toj osnovi razvoja evropske civilizacije. Moje interesovanje ne ide u neku predaleku prošlost, iz razloga, što bi me to odvelo daleko od suštine organizovanja evropskih država čija se refleksija osjeća i danas, te i iz razloga da to rano organizovanje nije imalo značajnog uticaja na razvoj evropske civilizacije. Na razvoj evropske civilizacije najviše je uticalo djelovanje Alexandra Velikog i povijesni događaji koji su se odvijali poslije njegovog uticaja, a to je; Razvoj evropskih država na Alexandrovom monoteizmu, zatim na Arijanizmu i Islamu i na kraju uspostavljanje evropskih država na katoličanstvu. Odlaskom Alexandra Velikog sa svjetske političke scene, a u pogledu vladanja državama, nije se mnogo šta mijenjalo dugi period godina, jer je za kratko vrijeme svog djelovanja kod mnogih naroda s obzirom na razvoj ekonomskih odnosa ali i političke svijesti o organizovanju u države, uspio nametnuti najrazumniji, a time i najprirodniji stav o bitnim ljudskim odrednicama organizovanja života i suživota u državnim relacijama, te poimanja istog na principima vjerovanja u jednog Boga stvoritelja svega i tolerantne i pravedne vladavine pojedinca-monarha, te iz tih razloga nije bilo ni pokušaja izmjene takvog stanja. Ovo teokratsko vladarsko stanje potrajalo je 15 stoljeća. Vjerovanje na kome je Alexandar uspostavljao svoju vlast bilo je monoteističkog karaktera, a to je vjerovanje u jednog Stvoritelja koji nije rođen i niti rađa, a sve stvara. Kur'an, Sura XVIII. Aje 83-105. I dan danas, nakon 2.300 godina djelovanja Alexandra, na sjeveru Pakistana jedna manja skupina ljudi-narod Kaleshi za svoje vjersko učenje, tj. poimanje o Bogu, kažu da je od Alexandra Velikog. Kod molitve okreću se prema Zapadu, to iz poštivanja prema Alexandru, jer je Alexandar, u odnosu na njihov geografski položaj, sa Zapada. I mada su bili, a to su i sada, u potpunom okruženju muslimana niko ih ne uznemirava, a niti utiče na njih da prihvate islamsko vjersko učenje koje je i kod ostalih naroda, koji su imali Alexandrovo učenje o Bogu, bilo prirodan slijed učenja o Stvoritelju. Prisile nije bilo u totalnom islamskom okruženju, a u Evropi, za konstruktore povijesti islam je tu samo na prisili. Koje su okolnosti uticale da svoj monoteizam nisu nadgradili Islamom je za ispitivanje? Međutim, ovaj primjer navodim, samo iz razloga, da oni koji vole povijest i istinu znaju da i danas ima poklonika Alexandrovog vjerskog učenja, da ih niko nije prisiljavao na izmjeni stava o Stvoritelju, te da mogu ispitati; je li to monoteizam ili to vjersko učenje ima i drugih primjesa? Na čitavom prostranstvu, koje se uzima kao teritorija na kojoj je djelovao Alexandar Veliki, većina naroda, kada je u pitanju vjerovanje, danas slijede islamsko učenje. Jedino narodi zemalja Evrope, iz kojih su u srednjim stoljećima protjerani muslimani, imaju novo stajalište o Apsolutu, a to je vjerovanje u Isusa kao Stvoritelja, a nazivaju se kršćanima. U periodu razvoja Issaovog vjerskog učenja, tj.načina na koji je Issa prezentovao Objavu, kod jednog dijela njegovih pristalica, a s obzirom i na način na koji je došao na ovaj svijet, počeće prevladavati mišljenje da je on u pravom smislu Božiji sin, te da zato ima i sve atribute Stvoritelja kao Božije dijete. U vezi ovakvog načina interpretiranja Apsoluta, organizovano je više crkvenih-vjerskih skupova predstavnika ovog vjerskog učenja, na kojima je trebalo usvojiti jedinstven stav o Isusu i njegovom pristupu vjerovanju, a koji bi bio općeprihvaćen-obavezujući za sva dalja učenja o Stvoritelju. U četvrtoj deceniji IV stoljeća organizovan je jedan takav skup vjerskih velikodostojnika u Nikeji, danas Iznik u Turskoj. Pišu da su u Izniku bila dva prijedloga za dalje uspostavljanje osnove vjerovanja. Za jedne, bio je prihvatljiviji prijedlog Atanasija koji je iznio svoj stav o vjerovanju, poznat kao ''Atanasijeve dogme'' a kojim se Issa ostvaruje kao Bogočovjek. A, kao drugi stav o vjerovanju na tom skupu bio je monoteistički stav, Egipatskog teologa Arija, koji je Aristoteloaleksandrov monoteizam dogradio učenjem Isaa a.s. Od tog perioda u Evropi se i opaža; izraženo Arijanizam i zapaženo ali neuticajno kršćanstvo. Pristaše monoteizma-koji podržavaju Arijevo učenje, a to je da je Issa samo Božiji vjerovjesnik, i nikako Onaj koji stvara, i dalje ostaju privrženi monoteističkom vjerskom učenju tj. i dalje će učiti o jednom Apsolutu-stvaraocu svega i biće kroz sva rana stoljeća vladajuća religija u Evropi. Ovo religijsko učenje u povijesti je poznato kao Arijanizam. Kasnije će-polovinom sedmog stoljeća oni prihvatiti islamsku nadgradnju svog učenja i vladati i dalje Evropom kroz zajednicu država poznatu kao Zapadno Rimsko carstvo, a na Avarskom modelu organizovanja država i sa Islamom kao vladajućom religijom i sve dok ih katolici od XIII-XVIII stoljeća nisu dokinuli u Zapadnoj, Južnoj i Srednjoj Evropi i Mediteranu. Iz bezbjednosnih razloga, jer su katolici rasturili Rimsko carstvo u kome su egzistirale Evropske zemlje formirane na monoteizmu i Avarskom modelu organizovanja , na Balkanu se tokom XIV. i XV. stoljeća Avarski model vladanja državom transformirao u novo monoteističko-muslimansko vladanje, formiranjem Balkanskog Islamkog Komonvelta. Balkanske države, među kojima i Hrvatska i Bosna i Srbija iz bezbjedonosnih razloga, jer im evropski katolici prijete o njihovom fizičkom rastakanju, preći će na novi šerijetski model organizovanja muslimanskih država. To je ona organizovanost Balkanskih muslimana kroz Balkanski Islamski komonvelt koji je nastao ujedinjenjem Balkanskih islamskih zemalja i Mađarske, a u cilju što uspješnije odbrane od evropskih katolika koji su već u Zapadnoj, Srednjoj i Sjevernoj Evropi i Mediteranu ostvarili cilj; srušili su sve monoteističke države ovih dijelova Evrope i sada imaju nakanu to uraditi u Mađarskoj i Balkanu. U povijesnoj literaturi Zajednica Islamskih zemalja Balkana nazvana je Osmansko carstvo, koje je kao nastalo Turskim osvajanjem Balkanskih zemalja. A, u stvari to nije bilo nikakvo osvajanje Turaka i nikakva Osmanska država nego nova zajednica islamskih država, koju su organizovali muslimani Balkana u cilju sprečavanja daljeg nadiranja katolika i daljeg progona evropskih muslimana, jer su katolici dokinuli Rimsko carstvo preko koga su se organizovale neke od ovih Balkanskih država kao evropske monoteističke države. Ova nova Zajednica Islamskih država u kojoj su i Bosna i Hrvatska i Srbija i Albanija i Mađarska i Grčka... a na čijem je čelu uvijek stajao jedan od članova iz turske porodice Osmanovića-kao sultan, dobiće od Evropskih povjesničara onaj rabljeni , ali neadekvatni naziv Osmansko carstvo. Kada je kršćanstvo u pitanju, Atanasijeve dogme odrediće kasnije učenje o Svetom Trojstvu, a u promoviranju istih najveći doprinos dao je Grgur ili Grigorije Nazijanski pa je i nazvan Grigorije Bogoslov. Dakle, tek koncem IV stoljeća počinje jedno novo učenje o stvaranju, učenje o Svetom Trojstvu koje će imati svoje pristalice i među brojnim narodima Evrope, a sljedbenici ili pristalice tog učenja nazvaće se kršćanima. Oni će djelovati u svim monoteističkim zajednicama i na teritorijama gdje su bili brojniji organizovati i svoj život prema svojim vjerskim kanunima. Na zapadu to su katolici, a na istoku ortodoksi-pravoslavci. Da bi sve bilo u skladu sa dotadašnjim vjerskim organizovanjem, ovo vjersko učenje biti će predočeno narodima- svojim pristalicama, koncem istog stoljeća, kroz vjersku Knjigu koju poznajemo kao Biblija. Učenje o Svetom trojstvu u Evropi su prihvatali više siromašniji-staleški niži slojevi stanovništva, jer je Aleksandrovo učenje, od prije, uzelo većeg maha naročito kod bogatog sloja društva iz koga se regrutovala vladajuća klasa. Kršćani će se, od stoljeća do stoljeća, brojno uvećavati tako da će koncem XII stoljeća dostići kritičnu brojnost na kojoj će i fizički moći uspostavljati vlast. A tako će se i dešavati. Počevši od XI stoljeća, među ideolozima učenja o Svetom trojstvu, počeće preovladati stav da su oni pravovjerni, a da su svi oni koji ne doživljavaju Stvoritelja na njihov način krivovjernici. Svoje učenje o Bogu smatrali su pravovjernim, i na ovom stavu oni su motivirali svoje pristalice za borbu i preotimanje vlasti. Današnjim žargonom, moglo bi se reći, da je kršćanstvo bilo, u stvari, opoziciono vjersko učenje, prvo učenju Arija koje je već dugo državotvorno, a u kasnijem periodu od VII. stoljeća i učenju Islama. Kako je u tim stoljećima u svim državama bilo vladanje na monoteizmu oni će iz opozicije početkom XIII stoljeća krenuti u poziciju, rušeći monoteističke-islamske tvorevine nasilnim putem i normalno negirajući monoteizam kao pogled na stvaranje nazivajući ga herezom. Odatle i svi oni brojni neadekvatni nazivi za pristalice monoteizma-Islama u Evropi odakle su ih progonili ili imali namjeru prognati. Za katolike, imperativ njihove privrženosti Bogu je njihova fizička borba protiv onih drugih: monoteista-krivovjernika, koji negiraju da je Isus Bog, na što će im Bog-Isus omogućiti veliku nagradu, jer se bore u njegovo ime. Konačan cilj njihove borbe bio je uspostava državne vlasti na katoličanstvu, a to se jedino moglo ostvarivati nasiljem, kako je i rađeno. Koncem XII stoljeća, u Francuskoj, konkretno u njenoj regiji Langdoku kršćani će krenuti u realizacuju cilja. Bez ikakvih drugih razloga, osim što su projektovali preuzimanje vlasti, katolici, ovog područja, su na prepad krenuli u ostvarivanje cilja: uspostave državne tvorevine zasnovane na katoličanstvu. Cilj su i ostvarili, ali način i metode kojima su ostvarivali svoj cilj bili su neljudske-genocidne, jer su muslimane ubijali ne vodeći računa niti o čemu; starosti, polu, gravidnosti, statusu i slično. Tu će se i formirati prvi kršćanski državotvorni nukleus-prva evropska državotvorna tvorevina organizovana na katoličanstvu, ali da se zna i na genocidu. Ovkav način-nasilnim putem uspostave država kršćanima će, u kasnijem periodu, biti praksa tako da će u skoro svim državama: Srednje, Zapadne, Sjeverne Evrope i Mediterana sva ubijanja, progone i pokrštavanja planski sprovoditi kroz nametnute antagonizme i propagandu o kao heretičkom učenju njihovih sunarodnjaka-dotadašnjih vladalaca i opet uz stravična mučenja i ubijanja istih, a sve u cilju uspostave i organizovanja vladavine na kršćanstvu. Na istim metodama i u našoj Bosni bilo je tih pokušaja, ali u ta stara vremena Bošnjaci su se znali organizovati i odbraniti. U ovo najnovije vrijeme, povijest je zabilježila rat od 1992.-1995. koji se odvijao sa istim ciljem; rastakanje Bosanske države, progona Bošnjaka, preotimanjem njihovih baština i opet uz genocid. Kada čitate kršćanske historičare onda sva povijest o srednjim stoljećima govori o kršćanima na čijem se vjerskom učenju zasnivala sva vlast i nekom kršćanskom krivovjerju-heretizmu sa kojima su se sukobljavali što je besmislica, historijska ali i politička podvala. Zašto bi se tako žestoko sukobljavali sa nekima koji nemaju vlast i koji su prema njihovim pogledima minorna skupina nevjernika? Međutim, to nije bilo tako kako nam predočavaju svi ti povjesničari, jer katolici su nasilno rušili, do tada postojeću monoteističku vlast kojoj je bila privržena većina naroda jer su bili istog vjerskog stajališta-vjerujući u jednog Stvoritelja. Odatle sva ona masovna ubistva i progoni monoteista. Žalosno je što manipulišu neistinama te pišu o nekakvim hereticima, koje su zvali; patarenima, katarima, alibigenezima, arijevcima, husitima, vizi-gotima, bogumilima, pavlićanima, babunima kao podređenim vjerskim skupinama itd. a bili su to njihovi sugrađani koji su za razliku od njih imali drugačiji stav o stvaranju zasnovan na monoteističkom principu i imali vlast. Kada su kršćani osvajali vlast, ''krivovjernike'' su progonili i ubijali na najsvirepiji način. Po francuskim zamkovima ostala su oruđa i sprave kojima su mučili te ''krivovjernike.'' A, ipak mislim, da nije bilo teže smrti od smrti paljenjem na lomači. Treba da znate da je takva smrt zadesila na hiljade muslimana i muslimanki. Sve one heretkinje-vještice koje je zadesila takva smrt bile su monoteistkinje-muslimanke. Crkveni velikodostojnici nisu monoteizam prihvatali kao vjersko učenje, nego kao herezu, jer je na njemu bila do tada organizovana vlast. Iz razloga preotimanja vlasti, motivišući svoje pristalice na većem antagonizmu prema monoteistima, kršćani će svoje vjerovanje kroz propagandu obznanjivati kao pravovjerno i na tim stavovima i propagandi, prema muslimanima u negativnom smislu, nastojali srušiti monoteističko vladanje i dograbiti se vlasti i bogatstva i otuda i svi oni neadekvatni nazivi za islamsko učenje. Evropski povjesničari, tom historijskom epohom počeli su se baviti nakon dužeg perioda i nakon izgona istih i koristeći kršćanske-crkvene dokumente predočavali su to javnosti i zato u toj povijesti imate one ponižavajuće i nedefinisane nazive za muslimanske vjernike. I drugi razlog, što su kršćanski povjesničari za islamske vjernike imali onako pogrdne i vjerski nedefinisane izraze, je i taj, što su za sva društvena i kulturna zbivanja u Evropi kao osnovu uzeli kršćanstvo. U suprotnom, kada bi pisali o Islamu kao državotvornoj religiji u Evropi, tvrdnja; da je Evropa kršćanski kontinent ne bi imala svoje povijesno uporište. Zato, kroz takva pisanja i djelovanja Islam je, kao evropska civilizacijska činjenica, izbačen iz Evrope i zato naše znanje o tom periodu-dijelu evropske povijesti je nikakvo. Islam su povezivali samo sa Arapima, a u kasnijem periodu i sa Turcima i obavezno tamo gdje su se opažali tragovi Islama onda je to bilo ili arapsko-saracensko ili tursko osvajanje. Za te povjesničare nije se moglo desiti da su autohtoni Evropski narodi živjeli u monoteizmu-islamu, a evo mi Bošnjaci smo negacija njihovih tvrdnji, no i nama se to spočitava. U takvoj interpretaciji povijesti, informacije koje su isti prezentovali, kroz kao svoja 'izučavanja,' stizale su do evropljana, ali su bile bez osnove i na konstrukcijama. Međutim, efekat je postignut, jer nema čovjeka koje se i malo bavio ovim periodom evropske povijesti, a da može u svojoj svijesti; Islam-kao religiju i Evropljana inkorporirati u ovu povijest i još ga uzimati kao državotvoranu vjeru u Evropi. Činjenica, da su u određenom vremenskom periodu svi narodi u Evropi ispoljavali islamsko učenje uz, kako sam napomenuo, i katoličko učenje još nije prihvaćena, jer kada su monoteisti protjerani tj. kada je Evropa ostala bez monoteista-muslimana onda su i nastala izmišljanja povijesti i koje kakvih krivovjerja i negiranja Islama kao državotvorne vjere evropskih država. Na takva povijesna učenja, koja u njihovom naučnom žargonu imaju status zvaničnih učenja, nasijedaju i naši Bošnjački historici iz prostog razloga što su samo slijepo prihvatali njihova tumačenja bez ikakvih analiza čak i svojim tobože istraživanjima potvrđivali ove konstrukcije. Tako ga dođe, da je i u Bosni Islam od perioda turskog ''osvajanja.'' Na konstruisanu povijest Evrope-izbacivanje Islama iz njene doktrine, na one koji su se bavili tim pitanjem uticao je i prihvaćeni stav da su praktikanti Islama-islamiti nosili striktno orijentalna imena te i kada se radilo o muslimanu, ali sa narodnim imenom, on je svrstavan u kršćane. Tvrdnjom; da ime osobe identifikuje i njegovu duhovnost-vjeru je dobro zabilježeno i u periodu fetha u Bosni. Ulaskom Bosne u Balkanski Islamski Komonvelt iz razloga organizovanja naroda: timari i zijamije, muslimani-timari počinju diti djeci orijentalna imena, a zijamijama ostaju na raspolaganju stara narodna imena. I povijesna je činjenica da, od tog vremena, skoro svi muslimani imaju orijentalna imena. Bošnjaci-muslimani u predhilafetskoj Bosni nisu imali tu diferencijaciju te su kao i kršćani nosili stara ilirsko-slavenska imena. Ova promjena identifikacije muslimana, preko orijentalnih imena, dala je povoda povjesničarima da uspostave jedno povijesno razdoblje u Bosanskoj povijesti kao islamizaciju. Međutim, te islamizacije nije bilo, jer je većinski narod Bosne koji je i do tada imao vlast bio monoteističke-islamske provenijencije, ali kako sam rekao nosili su narodna imena, a ne orijentalna. To su oni Bosanski patareni-bogumili koj su održavali vlast na Avarskom modelu , a sa Islamom kao državotvornom vjerom. Imena muslimana Evrope koja nisu bila orijentalna doprinjela su uveliko stavu evropskih povjesničara; da ako je neki od velmoža iz neke od zemalja bio sa tim imenom da ga svrstaju u kršćane, a ako su djelovali i u muslimanskoj vojsci onda su oni bili, za njih, vazali ili plaćenici. Primjer iz knjige: ''Mehmed osvajač i njegovo doba'' od F. Babinger, str. 118. Kao, radnja se odvija u ljeto 1456. godine i muslimanske snage predvođene sultanom Fatihom opsjedaju Beograd, a snage Mađara, predvođene J.Hunjadijem, žele da tu opsadu spriječe. Citat: ''Dugačke topove kako saopštava P. Rancano nisu uopšte opsluživali Turci ili Muslimani, već Nemci, Ugri, Bosanci i Dalmatinci, dok su opsadne mašine bile poverene Italijanima i Nemcima. Ne treba posebno isticati da su bojne mašine napravili zapadnjaci, pri čemu su italijanski stručnjaci odigrali značajnu ulogu. Bez njihove pomoći upotreba napadnih mašina i katapulta, izmišljenih i isprobanih samo na Zapadu, bila bi nezamisliva, i prepustimo našoj fantaziji da sebi predstavi kojim bi se pravcem razvijala istorija XV veka da jedan jedva pregledan broj zapadnjaka nije, da bi stekao bedno bogatstvo,(op.a.) stupio u sultanovu službu i svoja znanja stavio na raspolaganje za napad na Zapad.'' U ovom citiranom tekstu, za Babingera: Njemci, Mađari, Bosanci, Italijani i Dlmatinci nisu mogli biti u muslimanskoj vojsci kao muslimani samo zato što nisu Turci i kao da su svoje znanje prodali Turcima za ''bedno bogatstvo.'' Ovo pisanje Babingera je upravo iz razloga lošeg zaključivanja, jer nije uzimao za tvrdnju činjenicu da su u ovim nabrojanim zemljama živjeli muslimani i kada su prognani oni su se uz svoju stručnost priključili u muslimanske redove kako bi pomogli u vraćanju svojih vatana. Takođe, i tvrdnja kršćanskih povjesničara; da su muslimani osvajali Beč 1683. je tvrdnja koja nema svoje uporište u Kur'anu i zato ne odaje povijesnu istinu. Sura II. Aje 190. I Sura XXII. Aje 39. Tada su muslimani Balkana sa prognanim Njemcima-muslimanima Beča, pod komandom Bošnjaka Kara Mustafa-paše trebali vojno vratiti Beč njegovom Njemačkom prognanom muslimanskom življu koje su predhodno kršćani nasilno prognali i zaposjeli Beč. U Beču i danas ima munara džamije iz perioda kada su u Beču živjeli Njemci-muslimani. Glavni dio džamije je pretvoren u crkvu, a kamena munara, kraj nje, stoji da svjedoči povijesnu istinu. Današnje Bečlije, katolici, tvrde da su munaru pravili kršćani u čast pobjede nad Turcima. Na ovaj način se konstruiše povijest kada se ne zna i ne želi prezentovati istina, a to je da su u Beču živjeli muslimani, da je dotična munara iz tog perioda, da su je i pravili Bečki muslimani. Muslimani tada nisu ostvarili svoj cilj-povratak Beča, i kršćani će u kontra napadu suzbiti muslimanske snage, a onda će muslimani-žitelji tih pokrajina morati bježati sa muslimanskim snagama koje su bile u povlačenju, ispred katoličkog mača, u južnije zemlje u kojima će im životi biti osigurani jer će imati zaštitu muslimana. Jedna od islamskih zemalja u koje su izbjegli bila je i Bosna. A zašto danas u Beču ne žive stari Njemci muslimani? Ne žive jer su prognani, pobijeni, paljeni na lomačama i pokrštavani. E, ova tvrdnja ne odgovara onima koji su drugačije učeni, a ovo je povijest. Najvjerovatnije je da su i predci našeg bivšeg rukometaša Bilala Šumana, u tom periodu, izbjegli u Bosnu. I zato činjenica; da Bošnjačku istinsku povijest ne može da piše onaj ko ne uvažava; da je monoteizam Bošnačko ishodište, njegovo prošlo bitisanje i trenutno življenje, te da je Kur'an muslimanski ustav koji se morao poštivati i nikako se nije moglo dogoditi da je organizovano, od strane muslimana, dolazilo do nepoštivanja Kur'ana. Iz ove činjenice proističe i tvrdnja da muslimani nisu nikako mogli ići u osvajanje nego samo u povratak Beča njegovim muslimanima. Za razmišljanja, evo samo neki primjeri tragova Islama u Evropi: U Engleskoj je 1841. g. pronađen novac kralja Mersije, Offa, iz VIII. stoljeća koji ima potpuno islamska obilježja. Iz nemogućnosti prihvatanja činjenice da je Offa bio musliman imate 4-5 nakaradnih teza od kuda da je Offov novac sa islamskim obilježjem? Arheolozi i povjesničari, koji su analizirali taj novac, nikako da shvate da je dotični Offa bio musliman i onda izmišljaju razlog zbog čega je Offa kovao takav novac. http://www.britishmuseum.org/explore/highlights/highlight_objects/cm/g/gold_imitation_dinar_of_offa.aspx Ili kada je Herman Dalamati prevodio početkom XIII vijeka Kur'an na latinski jezik, onda je to bilo kao zbog nekog crkvenog velikododostojnika, a ne za muslimanski narod koji se služio svojim latinskim jezikom i želio Kur'an na svom jeziku. To nemogu da shvate oni koji niječu da su muslimani bili žitelji evropskih država i da im Islam nije naturen na silu preko Arapa i Turaka, nego da je prirodnim Božijim slijedom, na monoteističkoj podlozi i prihvatan. Nikakva sila nije bila posrednik učenja Islama od Istoka do Zapada nego Božija milost i Božiji dar. Žalosno je što i Hermana, koji je bio vjerovatno gorljivi musliman, jer nije mala stvar, u tom periodu, prevoditi Kur'an , zbog nakaradnog historijskog učenja svrstavati u katolike. Treba shvatiti da on nije mogao prevoditi Kur'an samo zbog jednog čovjeka, ako to nije trebalo većem broju ljudi. A zašto bi i prevodio samo za jednog kada svi njihovi historici kažu da tada u Evropi nije bilo muslimana. Dakle, nije bilo nikakvog razloga za dotično prevođenje, kako oni misle, nego isključivo za narod koji je govorio latinski jezik a bio islamske provenijencije. Početkom XV stoljeća, u Češkoj, inkvizicija spaljuje na lomači Jan Husa. Je li mislite zbog nekog krivovjerja kako oni kažu? To za misleće nije bilo nikakvo krivovjerje nego islamsko učenje. On je kao šehid stradao, jer se pred samo spaljivanje nije htio odreći svog učenja o Stvoritelju. Njegovu braću u vjeri, a to su oni ''husiti'' katolici su protjerali, pobili, a one koji su ostali sve ih pokrstili. Možda i neko od naših Bošnjaka vodi porijeklo od tih Čeha husita, jer se neki od husita, u toku progona, sklonio u islamsku Bosnu, ali to nezna pa i ne eksploatiše. Evo, moja familija po majci vodi porijeklo iz Mađarske. Prognani smo prije 315 godina. U Mađarskoj smo bili muslimani i nikakvi heretici i protestanti, a i u Bosni smo muslimani. Kada čitate nekog mađarskog historika-katolika, onda u Mađarskoj nije bilo muslimana nego protestanti i slično i kao katolici su se u Mađarskoj sukobljavali isključivo sa protestantima, jer muslimana tamo za njih nije bilo. Lijevo na mojoj naslovnoj strani bloga je slika munare stare džamije iz Lednice-Češka. Glavni dio je srušen, ali dovoljna je i munara da svjedoči istinu, a to je da je u Češkoj živio muslimanski narod. To su oni njihovi husiti, a njihov predvodnik-imam je bio Jan Hus koji je spaljen na lomači. Kao islamske zemlje, u našem Bosanskom okruženju, dugo su odoljevale Hrvatska i Mađarska katoličkim namjerama podčinjenja jer su bile u Balkanskom Islamskom komonveltu i imale su vojsku koja ih je štitila. Mada, svi ovi povjesničari pišu i uvijek napominju da je Mađarska bila katolička od pamtivijeka, te da je kao katolička zemlja vazda kidisala na Bosnu, a da je Bosna sa Mađarskom bila u nekom čudnom odnosu. I tako, jedan je odnos vrijedio za vrijeme dinastije Arpadovića, a drugi za kasnija vremena Luksemburgovaca itd. Istina je: Mađarska će tek koncem XVII stoljeća potpasti pod katoličku vlast, mada su mađarski muslimani, i početkom XVIII stoljeća sa I. Tekelijem, u nekim dijelovima Mađarske pokušavali uspostaviti islamsku vlast, ali im nije pošlo za rukom i od tada se može povijesno uzimati da je ona katolička država. I nikakvog krivovjerja, koje je moglo biti državotvorno, nije bilo u Bosni, a niti u bilo kojoj od Balkanskih zemljama osim što nam konstrukcijama poturaju dvovjerne bogumile i nekakvu Bosansku crkvu sa djedovima, strojnicima, gostima bez veze, a mi ko da smo bez pameti to prihvatismo. To kao našli u Dubrovačkom arhivu, a sve sami plagijati kao i sve ostalo što je napisano od naših negatora. Šta je bilo sa tim krivovjerjem u Bosni? Nafilovani raznim teorijama naučili smo, jer smo tako učeni, da je većina Bosanskog naroda odbacila to krivovjerje i prihvatila Islam, jer su 1463. godine za gospodare Bosne došli Turci koji donesoše sa sobom Islam i bogumili ga prihvatiše, ''bir ugurden.'' A, kao sve to iz razloga što su našim predcima na silu naturali katoličanstvo ljudi kralja S.Tomaševića koji je kao pokatoličen-nešto ranije, želio da i njegov narod bude, iste, katoličke provenijencije. Za Bošnjake, koji vjeruju u ovakve konstrukcije, to ga dođe kao nešto najpozitivnije što se moglo desiti muslimanskom predku. Kao, nije želio prisilno katoličanstvo i rađe je dobrovoljno prihvatio vjeru osvajača nego na silu vjeru svog kralja. ''Toliko su bili najednom produhovljeni da su bir urgurden iz krivovjerja ušli u ispravno učenje.'' Nije meni stalo da negiram tako nakaradnu tvrdnju, ali mi teško pada što onog starog Bošnju koji nikada nije bio u krivovjerju- idolatriji, ovi nazovi povjesničari trpaju u takve. Ovim povijesnim konstrukcijama oni nisu Bošnju i stvarno strpali u krivovjerne, jer Bošnjo to nije bio, ali su tim pokazali nivo svog znanja, koje nije znanje nego, naprotiv, suprotno. I uz sve to i konstrukcija o Bosanskom kralju Stjepanu kao katoliku, te da je većinski Bosanski narod, oni njeni bogumili, kao u nekom krivovjerju, a za mnoge i katoličanstvu? To može samo kod tih naših negatora i konstruktora povijesti. Isto tako, žao mi je i svih onih koji su čitajući te konstrukcije mislili da stiču neko znanje, a u stvari punili se neznanjem. I opet pitanje: Kako da tog krivovjerja na jednom nestane, a da nema sociološke podloge za nestajanje, tj. i ako je bila neka podloga oni nam je ne predočavaju.? ''Bir urgunden'' ne može se desiti ad hok, a da nema podlogu. Odgovor je: Bosanski muslimani, njeni Bošnjaci, su bili u monoteizmu od pamtivjeka i bili vladari svoje Bosne, a Islam je bio samo nadgradnja njihovog starog vjerskog učenja i to ne od perioda kada su ušli u Balkanski Islamski Komonvelt od 1463.godine, nego od VII stoljeća, od perioda, kada su se organizovali po Avarskom modelu organizovanja država i svoje vladanje imali na Islamu. Od tada njen većinski Bosanski narod-njeni bogumili bili su muslimani i to je ta podloga za ''bir urgunden.'' Dakle, u Bosni nije bilo nikakvog prelaska sa bogumilstva u Islam, tj. nije bilo nikakve prevjere nego je to samo konstrukcijama i kasnijim pisanjem od strane naših negatora potvrđivano. Ulazak Bosne u Islamski komonvelt sa ostalim muslimanima Balkana nije bio uzrokom prihvatanja-učenja Islama, nego njegove odbrane, odbrane svojih života, ali i svoje Bosne-svog vatana. Balkanski narodi među kojima: Bošnjaci, Srbi, Makedonci, Šiptari i Bugari ... koji su bili većinski muslimani uspjeli se u srednjim stoljećima organizovati i odbraniti od nakane Evropskih katolika o uspostavi katoličkih država i na Balkanu, ali su Srbi i Bugari kao muslimani, ali i Makedonski muslimani kao i Bošnjaci Crne Gore morali sredinom XIX stoljeća, po prvi put, prepustiti vladanje svojim državama; u Srbiji-Srbima pravoslavcima, u Bugarskoj-Bugarima pravoslavcima, a u Crnoj Gori i Makedoniji njihovim pravoslavcima, jer je to bila politika velikih Evropskih država koje su već imale prefix kršćanske, a sve u cilju zatiranja islamskih država u Evropi, ali i umanjenja značaja islamske civilizacije u Evropi. Koncem XVII stoljeća,nakon tzv.Bečkog rata, Hrvatska je potpala pod katoličku vlast kada su evropski katolici sa domaćim katolicima uspjeli slomiti otpor Balkanskih muslimana i kada su Hrvati muslimani koji su bili pokretni morali napustiti Hrvatsku i svoje baštine, a oni koji su ostali morali su se prevjeriti. Bilo je i spaljivanja na lomači, a što je i dokumentovano. Postoje dvije takve presude iz 1700. godine u Dubrovačkom arhivu. Srbija je podpadala pod kršćansku vlast i to pravoslavnu sukcesivno od 1804-1862. godine, kada je muslimanski narod Srbije, njeni autohtoni Srbi muslimani koji su je i gradili, morao napustiti Beogradski pašaluk. Bosna je potpala pod katoličku vlast 1878.godine kada je Austrougarska dobila mandat na njeno prisajedinjenje, ali Bošnjaci nisu morali na silu mijenjati svoje ognjište što je veoma bitno, jer to nas je održalo do današnjih dana i mi svjedočimo evropsku povijest, tj da je Islam bio državotvorna vjera Evropljana. U pisanoj povijesti Bošnjaci nikako da se oslobode konstrukcija, jer nam u taj period našeg življenja, izmisliše i poturiše bogumile-krivovjernike, te katolički i pravoslavno krunjene kraljeve i sada opsjednuti tim konstrukcijama mučimo se i gubimo vrijeme na tim falsifikovanim i izmišljenim činjenicama i što je najgore negiramo istinsku Bošnjačku povijest koristeći konstrukcije i laži. I umjesto da svoje intelektualne mogućnosti i sposobnosti usmjerimo na istinite povijesne činjenice, koje Bošnjaka utemeljuju u njegovoj Bosni, naši povjesničari i dalje našem narodu ispiru mozak istim tim konstrukcijama o nama samima. Da bi se Bošnjak vratio u svoju istinsku povijest potrebno je; Da Srednjovjekovnu Bosnu izučavamo isključivo na muslimanskom vladanju kao što je i bilo, a za Bogumile treba da znamo da je to samo sinonim za Bošnjake muslimane iz predšerijetskog perioda življenja Bošnjaka, a da je krunjenje naših Bošnjaka kao kraljeva od strane pape i pravoslavne crkve najprostija povijesna obmana. Za one koji misle da se negiranjem krunjenja negira i državnost Bosne, moram konstatovati da im je percepcija pogrešna. Bosna je i do tada bila država u zajednici Rimskih monoteističkih država i imala je svoje velmože koji su bili pod ingerencijom Wilhelma-Fridriha III koji nije bio kršćanin. Njegovim padom palo je i Zapadno Rimsko carstvo tako da su zemlje Balkana i Mađarska ostale bez vrhovne vlasti i u tom periodu uspostavlja se nova zajednica muslimana u kojoj je i Turska. Bosna, a niti Mađarska nikada nisu bile, do tog perioda kada su se organizovale u Islamski komonvelt, pod ingerencijom papa, a neće biti i još dugi period vremena. U Evropi, sve do progona muslimana od strane katolika počevši od XII stoljeća u vjerskom smislu, živjeli su jedni pored drugih narodi različitih vjerskih ubjeđenja, ali i etnosa. Evropa je bila i multi religiozna, baš kao danas Bosna. Bosna je primjer suživota različitosti, ali samo zato što su muslimani u njoj dominirali i uz to imali u stara vremena državnu vlast, jer da je bilo koji, od ova dva komšijska kršćanska naroda, bio nekada dominantan u Bosni, i da je održavao vlast, Bošnjaka u njoj nebi ni bilo. Zabilježeno je, od momenta kada su u Hrvatskoj i Srbiji kršćani postali dominantni tada su i prognali svoje komšije muslimane. Muslimani Bosne to nisu činili,svojim kršćanskim komšijama, iako su uvijek bili većinski i to treba da znaju svi. To je naša islamska civilizacijska osobenost i mi to ne potenciramo, ali želimo i drugi da to znaju i da pokušaju da prihvate takav način življenja i suživota, a ne da primitivizmom, bucajući se u prsa, pokazuju silu te svojom bahatošću niječu prava na korektan život i onih koji, u odnosu na njih, imaju različit stav o stvaranju. Od perioda Alexandra Velikog, Evropa počinje biti interesantna za mnoge narode kako unutar same Evrope tako i narode iz njenog okruženja. U njoj su egzistirale zajednice; Jevreja, Roma, Afrikanaca, Arapa, Hindusa i drugih, a sve to iz razloga što su u svim Evropskim državama utemeljene zajednice zasnovane na toleranciji i poštivanju drugog i drugačijeg tako da je Evropa, kao i danas, bila interesantna za sve ljude. To se nemože reći za period od XII-XIX vijeka, kada je crkva i njena oligarhija određivala prioritete. Treba istaći, da je Evropa dug period, rekao bih od III. stoljeća prije n.e. do početka XIII stoljeća n.e., bila stabilan kontinent gdje su u toleranciji i suživotu bili muslimani sa kršćanima i ostalima, da je skoro u svim državama na čelu stajao kralj ili car kao nosilac Alexandrove krune, da su države bile organizovane kroz dva carstva Zapadno-Rimsko i Istočno Rimsko-Vizantijsko carstvo, a da je kao vladajuća vjera bio monoteizam, a ne kršćanstvo. U tom periodu Evropa je imala svoj procvat u svim segmentima ljudske djelatnosti i da nije bilo kršćanske borbe za vlast, a što je sa sobom povlačilo velike migracije, ubistva i nesigurnost mislim da bi civilizacijska dostignuća imala mnogo viši nivo nego što je to sada. Ovaj dio Evropske povijesti, ovi historičari zaobilaze i nikako da priznaju jednu istinu, a to je da je do konca XII. stoljeća Evropa bila multietična, a da je na mjestu vladaoca u svim državama bio monoteist-musliman, a ne kršćanin. U svim većim gradovima Evrope egzistirale su zajednice Jevreja u svojim općinama, a bavili su se raznim unosnim zanatima, trgovinom, trgovinom na veliko-raznim robama i onim sa Istoka. Zajednice Roma egzistiraju kao i autohtoni narodi. Oni se bave nešto drugačijim zanatima od Jevreja, ali ima i onih koji čergare, ali i onih koji traže milostinju. Kada su nastali progoni muslimana i Romi muslimani iz Evrope su sa svojim komšijama bježali u zemlje sa dominantnim muslimanskim življem, tako da je i u Bosnu izbjegao veliki broj Roma iz zemalja Srednje Evrope. U Bosni su stapali se sa muslimanskim življem, nisu poznavali Romski jezik, a narod ih je zvao ''Bijeli Romi.'' Interesantna je i činjenica da danas u Evropu ne dolaze niodkuda Romi. Dakle, ono što ih ima može se slobodno reći da su Evropski narod, jer hiljadama godina su tu. Ako bi valjano razmislili, onda su oni stekli historijsko pravo da se i sami nazovu Evropljani, a u svakoj zemlji su etnička skupina i nigdje manjina. Tako vam je kad narod nema države. I nama Bošnjacima je stalno, kroz povijest negiraju i na toj osnovi ratovima rasturaju. I zato, današnji Bošnjak mora iz povijesti naučiti, ali i druge podučiti; da je Bosnu njegov predak povijesno gradio i branio i da mu je u amanet ostavio da je čuva i da je i dalje brani, a da su je oni drugi na sve moguće načine pokušali rasturati. Svi znaju, ako ne bude Bosne neće biti ni Bošnjaka i zato je jedni rasturaju, a Bošnjak je mora braniti. Islam u Evropi? Početkom VII. stoljeća dolazi Objava Muhamedu a.s. o Božijem jedinstvu koje kroz kompletan način življenja pristalica dobija naziv islamsko učenje. Sve pristalice dotadašnjeg učenja o Božijem jedinstvu sada slijede islamsko učenje, jer je Islam samo Božija-prirodna nadgradnja postojećeg monoteističkog učenja. I zato se, na dalekom Istoku, nalaze-otkrivaju sakralni objekti islamske provenijencije odmah iza Objave Islama u VII. stoljeću. Islam, kao vjersko učenje, derogira predodžbu o Isusu kao Bogu, a što je baza kršćanskog učenja i od tada će između sljedbenika kršćanstva prema sljedbenicima Islama, koji su bili vladajući u Evropi, početi netrpeljivosti i antagonizmi, koji će u kasnija vremena preći u sukobe-ratove, a u cilju preuzimanja vlasti. Iskonstruisanom tvrdnjom da je Islam na Balkanu nametan ili pak dobrovoljno islamizacijom prihvatan, a kao posljedica Turskog osvajanja, je tvrdnja koju su prihvatili svi koji negiraju da je Islam bio prirodan slijed monoteističkog učenja u Svijetu, pa tako i u Evropi. I zato, imate tvrdnju da je Evropa uspostavljala svoju civilizaciju na kršćanstvu, a da bi to bilo što uspješnije onda se sve što bi odavalo prisustvo neke druge osnove na kojoj se razvijala evropska civilizacija totalno derogira i negira. Dakle, u VII stoljeću na čitavom prostoru na kome je egzistiralo učenje Ibrahima-Abrahama, koje je imalo svoj prirodan slijed preko učenja i Alexandra, a onda i Issa a.s. pa i Arija sada egzistira islamsko učenje, pa tako i u Evropi. Da podsjetim, da je Islam rasprostranjen na velikim prostranstvima Srednje Azije, pa u Indoneziji i nigdje ga nije prenosila nikakva vojska, nego da je svuda dopro kao nadgradnja monoteizma. Po Indiji i Kini imate džamije iz VII stoljeća, iz istog stoljeća kada je stizala i Objava. Na isti način na koji je došao u Kinu došao je i u Evropu. U Kini i Indoneziji je i sada, jer muslimane nisu progonili, a u Evropi ga nema jer su muslimani progonjeni, a njihovi tragovi uklanjani. Neki tragovi su i ostali da svjedoče istinu, ali se i to negira. Nikakvi trgovci a niti moreplovci nisu prenosili islamsko učenje onim narodima koji do tada nisu bili u monoteizmu, a o prisilnom nametanju putem vojske nije se moglo uopšte dešavati, tako da tvrdnje kojima su se uspostavljale tako nakaradne istine su povijesne konstrukcije. I sve je to bilo u potpunom prirodnom slijedu, jer je monoteizam baza, a Islam nadgradnja postojećeg monoteizma. Prirodno je da svako želi da učini nadgradnju svog učenja, a nebitno je koja je to disciplina. Evo primjera za matematiku: U matematici množenje je nadgradnja sabiranja, stepenovanje nadgradnja nekom množenju itd. I svi narodi Svijeta znaju da množe i znaju da stepenuju i niko ne govori o nametanju niti o tobože prihvatanju iz koje kakvih razloga-prisile. I niko ne ispituje odakle ta nadgradnja, a samo iz razloga što je to nadgradnja u jednoj egzaktnoj nauci. Svi se slažemo u tome, da je to najprirodniji slijed nadgradnje nekog učenja i narodi čitavog Svijeta to učenje prihvataju bez prisile i nametanja u cilju razvoja što učenije ličnosti. E, kada je to Islam, onda onima što ne odgovara njegovo prisustvo u Evropi, negiraju njegovu prirodnu nadgradnju na postojeći monoteizam-Arijanizam i izbacuju ga iz Evrope kao evropsku civilizacijsku osnovu i kao evropsku duhovnost. Dakle, svaka naučna disciplina ima svoju nadgradnju pa je tako i monoteističko učenje imalo svoju nadgradnju i zato je Islam samo prirodna nadgradnja postojećeg vjerskog monoteističkog učenja Arijanizma, koji je kroz Objavu od Allaha dž.h. prenosio Muhamed a.s. I nigdje se nije nametao prisilom. I zato u Kur'anu časnom stoji:''U vjeri nema prisile...'' jer zašto nekoga prisiljavati na nešto što je prirodno, nešto što treba bez prisile da prihvata, jer to nešto će ga oplemeniti, a nikako unazaditi. Islamsko učenje, kao nadgradnja Arijanizma, bilo je prihvaćeno od svih Evropskih naroda tako da nije bilo niti jedne zajednice naroda u Evropa koja nije imala vladanje na islamskom učenju. Uz zajednice muslimana egzistirale su i zajednice kršćana koji nisu imali privilegije u vladanju, jer su nosioci vlasti bili monoteisti još od Alexandrove uspostave vlasti i kršćani nisu mogli biti nosioci Alexandrove krune, ali su u svojim sredinama-zajednicama mogli da primjenjuju svoje Biblijske kanune. Alexandar se pobrinuo da njegovu krunu može nositi samo bogobojazni i to monoteisti po principu da ga bira sedam odabranih i sve države su bile organizovane kroz Alexandrovo carstvo koje je djelovalo u Evropi kroz dva segmenta Zapadno i Istočno. U pisanju povijesti kršćanski historici uopće ne pominju ovu krunu, reklo bi se ''bježe'' od ove krune, jer bi ukazima na Alexandrovu krunu koja je davala legitimitet i legalitet nosiocima na čitavom Alexandrovom prostranstvu, sva njihova historijska lamatanja i podvale pale u vodu, i to zato što su tu krunu nosili isključivo vjernici monoteisti i nikako svetotrojci. Tek od XII stoljeća, kada kršćani-katolici počinju progoniti muslimane započinje, od strane pape, krunisanje njihovih-katoličkih vladara, jer tek tada ostvaruju vlast na katoličanstvu. Nastaje pljačka muslimanskih dobara a njihovi-katolički predvodnici dobijaju imanja i počinju se nazivati grofovima. U državama Zapadne, Sjeverne i Srednje Evrope, kao i Mediteranu u veliko su ostvareni cljevi katolika. Oni to u Bosni nisu mogli raditi jer u Bosni nikada nije vladao taj elemenat, a nisu uspjeli ni pokoriti je. I onda, kada su to silom htjeli uraditi, nakon sastanka crkvenih velikodostojnika predvođenih papom, u Mantovi, u Italiji 1459. godine. Papa Pijo II. je izrazio želju da se stavi na čelo kršćanske vojske koja je trebala da Bosnu i Hrvatsku očisti od ''heretika.'' To mu nije uspjelo, jer je narod Bosne imao hrabre i pribrane vođe, a među njima Tvrtko, ali nešto kasnije i veliki sin Bosne, herceg Stephan Kosača, pa Ajvaz-dedo, pa Isa beg Hranušić i drgi. Oni su Bosnu uveli u sastav islamskih zemalja tako da je 1463. godine, a nešto i prije, Bosnu branila islamska vojska. Ova Islamska vojska nije bila u svrsi osvajanja Bosne, nego legitimna vojska muslimana Balkana i u svrsi odbrane muslimanskog naroda Bosne i Balkana, a kome je izražena prijetnja od katolika i njenog visokog vođstva pape Pija II. Kada se Bosna organizovala u Islamski komonvelt i kako je došlo do novog oblika vladanja-šerijeta, a pošto je u Bosni djelovala i katolička zajednica onda je katolicima od muslimana, preko sultana, izdata najdemokratičnija povelja-Ahdnama kojom se katolicima garantuje život i egzistencija među većinskim muslimanima, a sve prema njihovim vjerskim stavovima o životu. Dakle, u Bosni u tom periodu su većinski muslimani koji se udružuju u Islamski Komonvelt i njihov predvodnik-sultan izdaje Ahdnamu katolicima. Nema tu nikakvog krivovjerja o kome nas oni ''tuše,'' a mi ko bez pameti samo potvrđivali te konstrukcije. U pogledu odnosa, koga su ispoljavali muslimani udruženi u Balkanski komonvelt prema drugima-kršćanima ovaj primjer je primjer velike demokratičnosti koju ni dan danas muslimani ne mogu doživjeti u nekim evropskim državama. U Švicarskoj im brane graditi munare, u Francuskoj brane muslimankama nositi burke itd. A, u ono vrijeme, takav odnos katolika prema muslimanima nije se mogao ni zamisliti, a kamo li živjeti, jer su kršćani sve što je podsjećalo na muslimane zatirali. Muslimani ni na koji način nisu bili poželjni u kršćanskoj zajednici te su ubijani, progonjeni i pokrštavani, a njihovi sakralni objekti rušeni i prepravljani u kršćanske. Dok je u Bosni-njen ban bio Kulin, u Langdoku u južnoj Francuskoj počeo je progon i pokolj francuskih muslimana, a nešto kasnije za koju godinu 1203.godine i zadarske muslimane zadesiće ista sudbina. Zadranima su u pomoć pristigli muslimani iz unutrašnjosti i vratili Zadar njegovim mještanima muslimanima tako da su Zadrani mogli i dalje da žive u svom gradu. Napad kršćana na Zadar, ali i situacija u Langdoku je ponukala tadašnje muslimanske velmože i vladare da se moraju još više angažovati na sprečavanju neprijatelja u cilju osvajanja naših muslimanskih gradova i izgona stanovništva i tada će početi plansko obnavljanje i pravljenje novih utvrđenja po čitavoj Evropi. S tim u vezi, kod nas Bošnjaka, sigurno je proistekla i ona narodna izreka: ''Od Kulina bana i dobrijeh dana..'' koja može ući u kontekst tih zbivanja, organizovanja odbrane i slično... jer Kulinovo djelovanje je narod prenio u najpozitivnijem smislu. Od tog perioda i Bošnjaci se sa većom angažovanošću, organizuju i spremaju za odbranu svoje Bosne, svoje vjere i svojih domova. I uspjeli su, jer i ja i svi mi Bošnjaci i danas danile baštinimo ono što su nam u naslijeđe ostavili naši stari, a to je naša vjera, naš jezik i naša Bosna. Zato moramo i kroz povijest to potencirati da se naši potomci ne stide svoje prošlosti, kao što se to dešavalo generacijama nešto prije, ali i trenutno živućoj, jer su im stari Bošnjaci boreći se i životima, ostavili u naslijeđe, sve što treba jednom narodu da može svoj život organizirati u najvećoj harmoniji življenja, a mi to nismo znali jer su nam naši negatori pisali povijest. Vraćajući se ponovo na pitanje rasprostiranja određenog vjerovanja u Evropi nezaobilazna je i činjenica da je Evropski kontint sa svojom klimom i ostalim prirodnim uslovima za egzistenciju uticao na velike migracije a time i uticaj različitih učenja o Stvoritelju, ali uz predhodnu predpostavku da je evropsko društvo uvažavalo različitosti što je i bilo neposredno nakon Alexandrovog utemeljenja država. Krajem stare, ali i početkom nove ere, Evropa postaje veliko gradilište, a posebno Mediteran. Niču novi gradovi, razvija se zanatstvo, trgovina, rudarstvo, građevinarstvo, poljoprivreda, vodoprivreda itd. Život u gradovima je osmišljen u smislu izgradnje produhovljene ličnosti. Svaki veći grad ima sportske arene, vanjska pozorišta, prekrasne parkove sa vodoskocima, ali i učilišta na kojima se promoviše različitost, a nikako skučenost. U tim ranim periodima vladanja na monoteizmu nije bilo sukoba u Evropi, na što upućuju prelijepi Mediteranski gradovi i u njima arhitektonsko tehnički urađeni objekti. Da su se dešavali sukobi objekti se nebi mogli graditi. Svi koji su željeli usvršavanje u nauci mogli su to činiti na bilo kojoj visokoškolskoj instituciji. I to sve traje do konca XII stoljeća kada katolici počinju da ruše monoteističku vlast na najbrutalnije načine i tada počinje velika nesigurnost evropskih građana a posebno muslimana jer njihovu vlast ruše katolici. Državotvornih vjera i vjerovanja što se tiče, kada je u pitanju Evropa, vrijedi: U Evropi, kao narod, egzistiraju Jevreji koji u kasnijim godinama u nazivu nose prefiks države u kojoj žive: poljski, ruski, njemački,engleski itd. i u Evropi su od vajkada. Oni slijede svoje učenje o Stvoritelju. Nisu bili nigdje toliko brojni da su mogli uspostavljati vlast na svom vjerskom učenju. Veći dio evropskih naroda, formirani u narodne države, od IV. stoljeća prije n.e. za državotvornu vjeru imaju monoteizam od Ibrahima a.s. nadgrađen Alexandrovim učenjem, i imaju u svojim državama vlast. Početkom novog milenija počinje novo učenje o Stvoritelju koje promiče Issa a.s. Pristalice se dijele na one koji prihvataju da je Issa samo Božiji vjerovjesnik i samo svoje ranije vjersko učenje-monoteizam oblikuju Božijom Objavom kao nadgradnju aristoteloalexandrovog monoteizma Isaovim humanitarnom učenjem i učenjem o Stvoritelju. Kako se na uvezivanju starog monoteizma i Issaovog učenja-Objave najviše isticao Egipatski teolog Arije, i kako je na ovom vjerskom učenju u nadolazećim stoljećima oblikovana i monoteistička vlast u Evropi, ovo vjersko učenje, kroz povijesnu literaturu, biće poznato kao Arijanizam. Monoteisti nastavljaju učenje o jednom Stvoritelju i organizuju vlast u čitavoj Evropi. Period koji je u evropskoj povijesti poznat kao vladavina Rima je u stvari na principima monoteizma, ali kao što se sve monoteističko negira od strane kršćanskih povjesničara tako se negira i monoteizam Rima. Principe njihove vladavine oni slijede od Alexandra Velikog, a od IV stoljeća od Arija. Jedina promjena učenja monoteista o učenju o Stvoritelju, kod njih, nastala je Objavom Islama. Ali, ni to nije bilo u nekom revolucionarnom smislu nego da su, na jedan prirodan način nastavili slijediti učenje o jednom Stvoritelju, prihvatajući nove stavove o tom učenju, tako da su u kasnijem periodu svog učenja ispoljavali islamsko učenje i nikako kršćani dualisti. Bila je to najprirodnija nadgradnja jednog učenja o Stvoritelju. Druga grupa pristalica Issaovog učenja uzimaju da je Isus Božiji sin, u pravom smislu, te da iz tog razloga ima i sve atribute Stvoritelja, a nazvaće se kršćanima i to katolicima i ortodoxima-pravoslavcima. Oni će na svom učenju u Evropi ostvarivati vlast i to katolici od konca XII. do kraja XVII. stoljeća, a pravoslavci u Zemljama Istočne Evrope početkom XVIII stoljeća, a polovinom XIX stoljeća to će ostvariti u Srbiji-Beogradskom pašaluku. Ovu vlast kršćani su ostvarivali fizičkom metodom: ubijanjem, progonom i prevjerom monoteista. U XV vijeku, u Njemačkoj, Martin Luter obznanjuje novo kršćansko učenje kao protest na katoličko učenje i njihovo ponašanje prema drugim i drugačijim nazvano Protestantizam i u nekim zajednicama uspijevaju održati vlast na protestantizmu. Ostala učenja o Stvoritelju nisu imala veće pristaše tako da se mogu i zanemariti. Heretizma i ostalih krivovjerja što se tiče: One izmišljotine o hereticima i njihovom učenju su projektovane od katolika počevši od vjerskih vjerodostojnika do historika. Najveći doprinos takvom učenju dali su njihovi historičari kada su pokušali da sebi razjasne tragove islamske civilizacije koja je djelovala u Evropi, ali koje trenutno nema. Tabireći po crkvenoj dokumentaciji u kojoj su muslimani nazivani na sve one navedene načine, oni su samo to prenosili kroz povijest tako da su evropski muslimani imali sve one nazive koje su im dodjeljivali njihovi mrzitelji. Drugi razlog negiranja egzistiranja Islama u Evropi je i razlog; što su za osnovu Evropske civilizacije svi kršćanski povjesničari uzeli kršćanstvo na kome uspostavljaju sve od vlasti, povijesti, do graditeljstva. Sve što su napisali o učenjima katara, alibigeneza, patarena, husita, bogumila su njihove izmišljotine potkrijepljene krivotvorenim dokumentima, a sve u cilju potvrde, o tome, da isti nisu bili monoteisti-muslimani, nego tobože nekakva kršćanska sekta sa iskrivljenim učenjem o Stvoritelju i trebalo ih je iz tog razloga, i u ime Isusa, ubijati, progoniti i prevjeravati. Tamo gdje su protjerali sve te heretike, oni su izbjegli u islamske zemlje i nastavili islamsko vjerovanje. U zatiranju istine; da su muslimani bili žitelji Evrope i imali i vlast, njihove sakralne objekte su ili porušili ili pretvorili u svoje, a najviše ih je oblijepljeno nekakvim figurama i kao ta građevine su iz perioda baroka. Poneki objekat je i ostao da svjedoči istinu, a to je i ona munara džamije iz Lednice u Češkoj.

01.06.2013.

KOSOVSKI BOJ JE MIT A NE STVARNOST

 

 

                      KOSOVSKI BOJ- MIT A NE  STVARNOST

 

Pred nama je jedan datum 15.VI. po starom kalendaru ili 28.VI. po novom, a koji se uzima kao godišnjica  kao nekog povijesnog događanja koji se kao odigrao neke 1389.godine u našem bližem okruženju. Svi, koji se imalo bave poviješću znaju o čemu se zapravo radi, a radi se o; kao Kosovskom boju čiji su učesnici sa jedne strane Turci-muslimani i kao osvajači i sa druge strane Srbi-pravoslavci  koji su napadnuti i koji se kao brane. Konstruktori su u bitku  ubacili i Bosankog velikana Tvrtka I Kotromana, jer onda kada su osmišljavali ovu konstrukciju bilo je neminovno ubaciti i Bosanskog velikana kako bi na taj način i Bosnu ubacili u kršćansko-pravoslavne zajednice.

Ne bih se trebao mnogo zanimati a niti trošiti vrijeme na ove povijesne nebuloze, ali kako ove povijesne konstrukcije imaju refleksiju i na kao povijesna zbivanja  Bošnjaka o ovom ''događaju'' red je da se i sam  tim malo više pozabavim i pokušam mom čitaocu objasniti suštinu ove povijesne konstrukcije.

 Odmah ću poći sa tvrdnjom da  je boj mit, a nikako da je bio stvarnost. Da je politički motiviran, te da je cilj i današnjim vladaocima srbije- Srbima pravoslavcima  održati povijesni status Srbije koji su joj obezbjedili raznim konstrukcijama pa i mitom pravoslavni vladaoci od prije jedan do dva vijeka onda kada su prognali njene stvarne utemeljitelje Srbe –muslimani. Kada su u Srbiji ostali da vladaju sami i kada su dokazivali kao povijesno da je Srbija u rana vremena bila pravoslavna država, jer onih koji su staru Srbiju gradili na monoteizmu više nije bilo u toj državi, a svi objekti koji bi bili negacija njihovim  povijesnim konstrukcijama su porušeni. Ako je u Srbiji i ostalo nešto žitelja muslimana, onda je to bio zanemarljiv procenat i kao takvi bili su obespravljeni i nisu ni na koji način mogli uticati na povijesnu istinu. To je ista politika kojom pravoslavci i danas nameću i dezaviuišu i svoje građane, ali i druge te na isti način trenutno vladaju u svojim enklavama na Balkanu.   

Da je boj mit, a ne stvarnost, pokušat ću objasniti na povijesnim činjenicama koje nisu uzimane jer pravoslavci kao i katolici temelje svoju povijest na kršćanstvu i sve povijesne činjenice, bez obzira kako su se odvijale, oni propuštaju kroz kršćansku matricu: ''Evropa je kršćanski kontinent'', te iz tog razloga skoro svaki povjesni događaj obavijen je velom kršćanske propagande.

Konkretno, kada je u pitanju ''Kosovski boj'', mit je nastao u vremenu kada su pravoslavci Srbije nakon 1912. godine počeli naseljavanje Kosova, a koji su se prozvali Srbima i za tu narodnost vezali pravoslavlje u XIX  stoljeću kada su iz Srbije, konkretno iz Beogradskog pašaluka prognali-morali otići Srbi muslimani i osloboditi Beogradski pašaluk na osnovu dogovora Rusije i Porte a za Ruski teritorijalni ustupak  Turskoj u sada njenom istočnom dijelu južno od Armenije.

 Pravoslavci Srbije sa pravoslavcima Crne Gore i Makedonije  su tih godina, u takozvanim Balkanskim ratovima, uz podršku pravoslavne Rusije, ali i nekih katoličkih država  Evrope progonili muslimansko stanovništvo jugoistočnih  dijelova Balkana koji su do tih godina bili u Balkanskom islamskom komonveltu-Osmanlijsko carstvo i pripajali ove teritorije kneževini Srbiji. Tada se Srbija, ali sad kao pravoslavna država širi teritorijama na kojima vlast povijesno nikada nije bila kršćanska pa dakle ni pravoslavna.

 U tom periodu, dakle na početku XX stoljeća, oni će od opljačkane muslimanske imovine kosovskog muslimanskog življa te rušenjem muslimanskih sakralnih objekata, a najviše starih džamija, praviti svoje sakralne objekte uz propagandu da su muslimani nakon Kosovskog boja kada su kao okupirali Kosovo rušili  njihove crkve iz doba Dušanove vladavine i na temeljima istih kao  pravili džamije.

U tom periodu-početak XX stoljeća  napravljeni su svi ti njihovi ''vekovni'' sakralni objekti, a to se očituje po stilu, ugrađenom materijalu, ali i prema činjenici da u ranijim periodima nisu organizovano živjeli, a niti imali vlast na tom dijelu Balkana, osim što su to konstrukcijama i istim mitom uspjeli inkorporirati u svoju povijest, a onda u bivšim Jugoslavijama kroz zajedničke institucije  i nama nametnuti povijesnu konstrukciju o njihovoj staroj Srbiji.

U velikim centrima Kosova kao što su Priština, ili pak Prizren to nisu radili-pravili ''stare'' manastire, ali su to uradili u provincijama Dečanima i Gračanici i obično se, kada je u pitanju Kosovo i kao njihova stara povijest  pozivaju na te dvije bogomolje. A, kada pregledate manastir Gračanicu, onda revnosnom promatraču za oko će zapeti temelji te bogomolje, jer su temelji sa ulazne strane od tamnijeg kamena, a sa stražnje strane su od bijelog kamena. Dakle, kamen koji je korišten za njene temelje nije jednoličan i zaključak koji se može izvesti u tom smislu je da je manastir rekonstrukcija nekog ranijeg objekta.  To će vam potvrditi i stari mještani Gračanice-muslimani koji kažu da su to bili temelji srušene džamije. Dakle, manastir nije iz perioda srednjeg stoljeća kada oni ubacuju svoju vlast na  Kosovo.

Kada su Dečani u pitanju, onda ćete otkriti da je u pod tog manastira ugrađen jedan stećak, što nam govori da su i Dečani iz novijeg perioda, jer su u pod manastira ugradili stećak da predstavlja kao vezu pravoslavlja i vjernika čiji je nadgrobni iskaz bio stećak. Međutim, stećak ne pripada pravoslavnoj vjersko-kulturnoj tradiciji te je i to dokaz da je nepromišljeni graditelj u pravoslavni objekat ugradio sakralno-kulturno obilježje druge provenijencije, tj. da je i ovaj manastir iz kasnijeg vremenskog  perioda, a najprije iz  početka XX stoljeća, jer tada po prvi put ostvaruju svoju pravoslavnu vlast na tom dijelu Balkana.

 U ove tvrdnje, o gradnji pravoslavnih sakralnih objekata na Kosovu u kasnijim vremenskim periodima, nema sumnje jer na Balkanu sve do XIX  stoljeća nije bilo nikakve pravoslavne Srbije i sve ono o čemu oni nas obmanjuju i nastoje da ubijede su njihove  povijesne konstrukcije iz razloga ubacivanja pravoslavlja u neka stara vladanja. Iz činjenice da u tom periodu nije bilo pravoslavne države, koja se mogla jedino zasnivati  na većinski pravoslavnim žiteljima, onda nije imao ko ni praviti sakralne objekte pravoslavne provenijencije. A da su ih pravili kasnije kada su počeli da vladaju ovim krajevima je barem razumnim jasno.

 Samo da napomenem; da je upravo na Kosovu, na Gori, u mjestu Mlike  najstarija džamija na ovim našim prostorima sa Bošnjačkom populacijom, a za koju se zna. Džamija je iz 688.H. ili 1289. N.e. Nisu tu džamiju pravili pravoslavci nego muslimani. Tada, u tim područjima Balkana nije bilo Turaka koje ovi povjesničari dovode u kontekst Kosovskog boja, jer je to 100 godina prije kao tog događaja nakon čega je po tim konstruktorima došlo do islamizacije.

Ova džamija je dokaz da su  na Balkanu u XIII stoljeću na ovim teritorijama živjeli muslimani, da Islam nisu na Balkan inkorporirali Turci, te da nije bilo nikakve islamizacije. Da se Islam samo nadgradio na postojeću religiju monoteizam-Arijanizam koji je bio vladajuća religija većine naroda u Evropskim državama. Odatle i naša povezanost sa nekim blagdanima iz predislamskog perioda-jurjevo..

 Da su i tada muslimani Kosova imali i vlast je dokaz to što su i danas-danile žitelji tih sredina muslimani, da džamija u Mlike svjedoči njihovo prisustvo od davnina, a ne od ''Kosovskog boja'', da i dalje muslimani Gore u svojoj kulturnoj tradiciji imaju kao blagdan Jurjevo, a kao vezu  stare monoteističke tradicije koju ovi negatori vole nazivati paganskom, jer da je bilo u srednjim stoljećima tu neka druga vlast-konkretno pravoslavna,  džamije nebi ni bilo, ne bi bila ni sagrađena, jer džamije prave samo muslimani.

 Od kuda onda može biti i neki boj između muslimana i pravoslavaca kada u tom vremenu na toj teritoriji nema, a niti se da naslutiti pravoslavna država.?

 Mit o Kosovskom boju nastaje u periodu kada su početkom XX stoljeća pravoslavci svoju državu proširili na jug, tj. kada su u svoju pravoslavnu kneževinu Srbiju, koja je nastala netom sredinom XIX stoljeća na nasilan način inkorporirali Kosovo.

 Na Kosovu, u blizini Prištine,  je turbe sultana Murata. Ta lokacija u narodu je poznata kao  Gazimestan, tako da je taj lokalitet i u nazivu  turski-muslimanski  izraz, a ne slavenski koji bi trebalo da bude, ako obilježava Srpsko pravoslavni povijesni događaj . Naziv je dobio, od muslimanskog naroda, koji je tu bio dominantan a po gaziji-sultanu Muratu, jer su u turbetu sahranjeni njegovi unutrašnji dijelovi tijela. Gazimestan u prijevodu bi bilo u smislu; predio-mjesto gdje je sahranjen gazija-junak dobrotvor, a to zato što je sultan Murat bio na čelu vojske koja je organizovana da štiti muslimane-muslimanske zemlje Balkana i Istočne Evrope i zato je on za muslimane gazija.

Sultan je u tim danima 1389. godine bio u proputovanju sa svojom muslimanskom vojskom prema Mađarskoj koja je bila kao i Srbija u sastavu zajednice Islamskih država. To tako niste učili, ali je to tako bilo, jer je Mađarska bila većinski muslimanska zemlja, a njena vladarska porodica Arpadovići dobro povezana sa ostalim vladarskim muslimanskim porodicama Balkana. Polovinom XIII stoljeća u Gezinoj vojsci prema svim povjesničarima je veliki broj ljudi i imenima muslimani. Tada su vojske bile jednovjerske, jer su države teokratske, pa ako su u Gezinoj vojsci muslimani, kako je onda Mađarska iz tog perioda mogla biti kršćanska država?

Isto tako, u Srbiji tada nema  ni pojma o nekakvoj pravoslavnoj Srbiji. Srbija je tada pod muslimanskom vlašću i njeni čelni ljudi među kojima i Lazar Hrebeljanović su islamske provenijencije, ali sa svojim starim slavenskim imenom. Vi se čudite na ovakvu tvrdnju, jer ste baratali informacijama koje su vam servirali naši negatori, a da ih nije imao ko demantovati i na tome i sami zasnivate svoje poznavanje o tom dijelu i naše povijestiu, a to nije bilo tako. Evropski muslimani, u tom periodu, nosili su svoja narodna  a ne orijentalna imena. Tako će i Lazar, zbog imena po tim povijesnim konstruktorima postati pravoslavac. A, samo da naglasim da je njegova kći Olivera postala sultanija, da je i sam Lazar  sa svojim ljudima bio u sastavu islamske vojske. Da su njegova djeca Stefan i Vukoje duži peiod nosili muslimanske bajrake u bitkama sa Evropskim katolicima.

Treba znati da po šerijetu sultan nije mogao oženiti ženu koja nije monoteista. Razmišljanja,  u smislu povezivanja vlasti na pravoslavlju i islamu i iz tog razloga ženjenje Bajazita Oliverom su nebuloze i nebih htio o tome ni pisati. U svemu je presudila činjenica da su pravoslavni  povjesničari imenom određivali i vjeru, ali i ubacivanje pravoslavnog elementa u vladajuće elemente u tim stoljećima i onda tako učili i naše.

Sa zapadne strane muslimanskoj Mađarskoj je prijetila opasnost od novoformiranih katoličkih država koje su nastajale u Zapadnoj Evropi nasilnim svrgavanjem monoteističke vlasti ustoličiti katoličanstvo i na njemu uspostavljati vlast. To je vrlo teško vrijeme za Evropske monoteiste-muslimane  koje su katolici nazivali različito: katari, patareni, alibigenezi,hugenoti, husiti i slično, ali najčešće heretici a sve  u zavisnosti od zemlje iz koje su vršili progone.

 Tog 15. Juna po starom kalendaru, a 28.juna po novom sultan Murat je bio u pokretu sa svojom muslimanskom vojskom prema Zapadu ali ga je na Kosovu zatekla smrt. To je ljetno vrijeme i hirurzi su njegovo tijelo oslobodili unutranjih organa koje su sahranili na mjestu gdje je i umro, a što je i po muslimanskoj tradiciji.

 Na tom mjestu je napravljeno turbe, a nešto kasnije, zahvaljujući sultanu Sulejmanu tu je napravljena kuća i određena porodica koja će brinuti oko turbeta. Porodica taj posao radi stoljećima tako da i danas-danile obavlja tu dužnost, a živi od dobrovoljnog priloga koji ostavljaju posjetioci turbeta.

 Ostali čvrsti dio sultanovog tijela je balzamovan i odnešen u Istambul i sahranjen u turbe pored njegove džamije.

Dakle, naš gazija je umro prirodnom smrću, a i danas postoje dva turbeta u kojima su sahranjeni njegovi ostaci.

Kada su pravoslavni Srbi uspjeli domaći se Kosova i kako je na Gazimestanu bilo Muratovo turbe, onda na pitanje od kuda to na Kosovu , a sada u njihovoj zemlji ? došlo se do dobro znanog mita o Kosovskom boju, a onda je to konstrukcijama prevedeno u povijest. Tu je i kao sultanov ubica Miloš, koji kao na lukav način ubija gaziju. U boju ''zamalo'' nisu izvojevali pobjedu, ali presudnu ulogu u pobjedi Turaka imao je Bajazit, kasnije  ženi Lazarevu kćer, a Lazar je kao ostavio svoje kosti boreći se za pravoslavlje.

 Dakle, po njima, u boju je hrabro poginuo i Lazar, a zna se da su sva njegova dalja pokoljenja bila islamske provenijencije itd. Mit o Kosovskom boju  je bio jedan od načina kako Srbiju, ali kao pravoslavnu uvesti u srednjovjekovnu povijest. Kasnije će oni u bitku konstrukcijama uvesti i našeg Tvrtka I Kotromanića i Vlatka Vukoviuća te na perfidan način i Bosnu popravoslaviti, a Bosna nikada nije bila kršćanska pa iz ove konstatacije ni njeni vladari nisu mogli biti kršćani pa tako ni Tvrtko, a niti Vlatko.

 Od kako znamo za sebe baratamo sa  činjenicom da Srbi slave svoj poraz na Kosovu. Za nas Bošnjake to nam dođe kao karikiranje i mi to sa podozrenjem primamo i čudimo se kako to da Srbi ( bez pravoslavni) slave svoj poraz ? A, u stvari suština slavlja nije u porazu nego uvezivanju povijesti! To je perfidno osmišljeno, od njenih historičara kako bi pravoslavci Srbije koji su u XIX stoljeću preoteli vladanje Srbijom od Srba muslimana, iskonstruisanom na mitu poznatom povijesnom činjenicom inkorporirali svoje vladanje u period prije nego što su, za njih  i zvanično muslimani zavladali Srbijom.  Kako tada nije bilo pravoslavne Srbije, nije bilo ni vladajućih Srba pravoslavaca pa nisu mogli biti ni poraženi, a niti je bilo tog boja.

Isto tako šerijet muslimanima ne dozvoljava osvajanja.

Sura II- Al-Baqare, Aje 190.:



 '' I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! – Allah, doista, nevoli one koji zapodijevaju kavgu.''

 Imperativ ovog ajeta je borba muslimana protiv onih koji ih napadnu, a sami nisu smjeli bezrazložno započinjati sukobe. Dakle, boja na Kosovu s onog aspekta koji nam određuju pravoslavni povjesničari nije moglo biti.

 Kada će Bošnjaci koji rade na povijesti Bošnjaka shvatiti da je u tim periodima valadanja muslimana osnova njihovog bitisanja bio Kur'an časni i da tu nije bilo proizvoljnog ponašanja i da drugog zakona nije bilo? Sve dok Bošnjački povjesničari ne budu davali prednost Kur'anu kada je njihova povijest u pitanju nikada neće biti u istini. Po našoj kulturi i stremljenjima mi tome težimo-istini, ali nikako da shvatimo da ono što nam pišu drugi je negiranje samih nas te prihvatanjem takvih informacija puni smo laži.

 

 

 

 I što je najgore što i sami Bošnjaci  Srpski narod poistovjećujemo vjerski sa pravoslavljem. I dovoljno je reći Srbin i Bošnjak musliman misli na pravoslavca.  To nije bilo prije 150 i više godina. Srbi muslimani su gradili staru Srbiju na monoteizmu i kao takva je egzistirala kroz sva stara stoljeća sve do početka XIX stoljeća i kako sam napmenuo tada će Srbija po prvi put postati kršćanska zemlja i to pravoslavna na teritoriji Beogradskog pašaluka. Sve graditelje stare Srbije oni će konstrukcijama podvesti pod pravoslavlje tako da i pomisao na Lazara, Dušana ili Vuka Bošnjaka asocira na pravoslavlje, a oni to tada zaista nisu bili.

Za razmišljanje o Srbiji kao jakoj muslimanskoj zajednici sa svojim žiteljima Srbima muslimanima neka posluži za primjer Beograd iz XVII stoljeća. Kada je Evlija Čelebi boravio u Beogradu oko 166o. Godine on piše da u Beogradu ima preko 270 sakralnih objekata islamske provenijencije. Nisu te objekte pravili, a niti koristili pravoslavci. Sam broj sakralnih objekata islamske provenijencije govori ko su bili žitelji Beograda, a prema tome i njegovi utemeljitelji.

Razlog da pravoslavci Srbije slave Kosovski boj kao izgubljenu bitku je prosto iz njihovih povijesnih, ali apologetskih razloga. Prije svega, bitke nije ni bilo, jer u tom periodu  pravoslavne Srbije nije  bilo, ali slavljenjem i izmišljenog poraza oni u povijest uvode Srbiju kao pravoslavnu državu, a Tursku kao okupatorsku zemlju sa kojom je kao inkorporiran Islam u Balkanske države.

 Niti je Srbija bila pravoslavna, a niti jeTurska  na Balkanu osvajala. Sve zemlje Balkana u tom periodu bile su sa muslimanskim vladanjem i one su se udruživale u Islamski komonvelt kako bi se lakše i što uspješnije  odbranili od katolika Zapadne Evrope, koji su kidisali prvo na  Mađarsku paHrvatsku ali  i na Bosnu pod motom ''Evropa je kršćanski kontinent''.  Srbija iz tog perioda je muslimanska zemlja, a njeni velikani su vjerski monoteisti, a među njima i Lazar. Ovdje ću navesti citat iz knjige G. Ostrogorskog :''Istorija Vizantije'' Zagreb, 2007. Str. 211:  Negdje u Vlaškoj kao desio se sukob vojske Mirčea i osmanske-muslimanske vojske. Citat:

'' U ravnici Rovine došlo je 17.V 1395. do krvave bitke. Na osmanskoj su se strani, ispunjavajući svoju vazalsku dužnost, borili i srpski kneževi Stefan Lazarević, sin i nasljednik kosovskog junaka, zatim Vukašinov sin Marko, koji je vladao područjem oko Prilepa, i tast Manuela II, Konstantin Dragaš koji je zapovijedao u Istočnoj Makedoniji. Kraljević Marko i Konstantin Dragaš u toj bici su izgubili živote.''

Ovaj citat sam naveo iz razloga da vidite kako se konstruiše povijest.

 Prije svega,  hoću da napomenem činjenicu da u islamskoj vojsci, prema šerijetu, nije mogao bit kršćanin, jer muslimansku vojsku mogu da čine samo oni koji ratuju u ime Allaha, a to su muslimani. U periodu srednjih stoljeća države su teokratske i to isključivo muslimanske i kršćanske. Kršćanske  se formiraju na  zapadu Evrope kao katoličke države, od kojih je i najveća prijetnja Balkanskim muslimanskim zemljama. Sukobi se i odvijaju u ovim relacijama, jer katolici: pljačkaju, ubijaju,progone muslimane i preuzimaju vlast počevši od početka XIII stoljeća. Zato u muslimanskoj vojsci nije moglo biti kršćana. Kršćani su kao punoljetni, a kao žitelji muslimanske države,  prema šerijetu, mogli samo da plaćaju porez-điziju, a nikako da učestvuju u borbi. Ovi, koji kršćane uvode u muslimanske redove preko kao nekog vazalstva su najveće apologete i oni su oni koji konstruišu povijest.

 A zašto je to tako?

 Vidite i sami da se i Stefan i Marko i Konstantin bore u osmanskoj vojsci, noseći islamski barjak zajedno sa muslimanima, a protiv kršćana. Ovi što pišu povijest ne polaze od predhodne činjenice da u islamskoj vojsci ne može biti kršćanin, a kako su u njoj nabrojana trojka onda oni za te apologete nisu muslimani nego vazali. Njihova imena nisu orijentalna te za ove povjesničare-konstruktore to dobro dođe, jer oni ih provlače kroz kršćansku matricu i tako i Stefan i Marko i Konstantin konstrukcijom podpadoše pod kršćane.

Za Stefana znamo, osim što je učestvovao u branjenju Srbije kao muslimanske države, da je bio u tijesnoj vezi sa sultanskim dvorom, jer je njegova sestra bila sultanija-žena od Bajazita i to nama nije dovoljno da Stefana ne posmatramo kao kršćanina, nego prihvatamo konstrukcije od naših negatora i sami dezavujišemo svoju povijest,  a sebe činimo neznalicama.

14.04.2013.

Komšijske konstrukcije o Bošnjačkoj povijesti

 

Vremenska razdoblja u kojima su se odvijale povijesna zbivanja koja i danas imaju svoju refleksiju na življenje u Evropi  s obzirom na razvoj religijke misli, a u vezi s tim i organizovanje država ograničivši se na: Zapadnu, Srednju, Južnu i Istočnu Evropu, Balkan i Bliski Istok  mogli bi podijeliti na 4  glavna vremenska razdoblja.

 Kako su  države formirane na religiji, slijedilo je da je i organizovanje života i vlasti u državama bilo na religiji.

I zato; uzimajući religiju za osnov organizovanja država, te promatrajući i analizirajući razvoj religije kroz vremenske distance, dolazimo do konačnih historijkih rješenja razvoja društava i država pa tako i naših komšijskih država, ali i Bosene. Prva religija na kojoj su uspostavljane evropske države je monoteizam, koji se nakon Isaovog djelovanja u IV stoljeću proširuje na Arijanizam, da bi konačnu formu dobio polovicom VII stoljeća kao Islam. Kršćanstvo kao religija, počinje se razvijati nakon smrti Isusa, a svoju osnovu kao Svetotrojstvo dobija u IV stoljeću, dok kao vladajuće državotvorno ustrojstvo i to na Zapadu, postaje početkom XIII stoljeća.

 Uz napomenu; da su Evropski narodi u početnom periodu organizovanja država na monoteizmu, živjeli svoju multietničnost ali i multireligioznost. Vladajući monoteisti bili su tolerantni, u tom smislu, i nije vrijedila shema : Jedan narod, jedna vjera, jedan kralj, jedna  država. Dakle, pripadnost nekom od naroda ili država, u tim ranijim epohama razvoja država  na monoteizmu nije odavalo, a niti određivalo i pripadnost nekoj od religija. Narodi su mogli da vjeruju u bilo šta, ali vladajući sloj morao je biti monoteističkog učenja. Pripadnost Francuzima,  Italijanima, Portugalcima, Srbima ili Hrvatima i drugim Zapadnoevropskim narodima u tom periodu nije bilo istovremeno i striktna  pripadnost monoteizmu, a pogotovo ne krščanstvu, kao što se to danas ili unazad koje stoljeće uočava u Srednjoj i Zapadnoj Evropi, pa dijelom i na Balkanu. Naviknuti na takve odnose, danas, u  svijesti naroda i pomisao da je neko narodno Francuz doživljavamo ga kao katolika, Srbina- kao pravoslavca, ili pomisao da je neko Hrvat u svijesti ga doživljava kao katolika. Na isti način i Grka kao pravoslavca i. td. A, odakle ova povezanost?  

 U  ranijim vremenskim periodima, od perioda Aleksandrovog uticaja, kod Evropljana  osnovna religijska komponenta bio  je monoteizam, a ne svetotrojstvo. Dakle, narodi su živjeli više kao monoteisti, a i vlast je bila koncipirana na monoteizmu.  Tek u kasnijim periodima, počevši od XIII stoljeća to će se mijenjati, jer će se katolici koji su nesmetano živjeli i djelovali u državama na monoteizmu brojčano uvećati, a onda preuzimanjem vlasti i progonom svojih sugrađana monoteista ostajati samo katolici. Tako će na  nasilan način doći do izmjene etničke strukture stanovništva Evropskih država, tj. doći će do realizacije vrlo loše formule življenja u državi, a to je: jedna vjera-katolicizam, jedan kralj-katolik, jedan narod-katolički, jedna država-katolička.  Kroz nekoliko srednjih stoljeća  kod većine evropskih naroda došlo je do diferencijacije, u tom smislu, i to  se desilo  skoro  svim  srednjoevropskim i zapadnoevropskim narodima. I, kako su u tim državama ostajali samo narodi kršćanske provenijencije, a najviše katolici,  odatle su Francuzi ali i drugi nabrojani narodi Evrope, u ovim Evropskim državama, postajali dominantni ali kao katolici i tim slijedom je Zapadna i Srednja Evropa postajala i vjerski kršćanska, ali većinski katolička.

Zašto je danas Bosna jedna od rijetkih Evropskih država sa svojom multietničnosti? Razlog je taj što je kroz svoju čitavu povijest organizovana na monoteizmu i što njenom dominantnom narodu koji je bio monoteističke provenijencije-njenim Bošnjacima muslimanima, nije smetao onaj drugi Bošnjak koji je svoju duhovnost ispoljavao na kršćanski način. U čitavoj Zapadnoj i Srednjoj Evropi katolici su progonili muslimane, a Bošnjaci muslimani to nisu činili svojim Bošnjacima kršćanima i mada su mogli jer su bili brojniji i imali vlast. To nisu činili iz šerijetskih-vjerskih razloga jer muslimanima nije dozvoljeno progoniti domicilno stanovništvo druge provenijencije.

To, tako katolici nisu promatrali i oni su progonili iz Evrope sve one koji Isusa ne doživljavaju kao Boga-kao Stvaraoca. Bošnjaci-muslimani uspjeli su se  kroz srednja stoljeća organizovati u odbrani od nakana Evropskih katolika koji bi bili potpomognuti i domaćim katolicima Bošnjacima o njihovom  pokorenju koja su evropski katolici predvođeni papama planirali, jer su se udružili sa ostalim muslimanima Balkana u tzv. Otomansko carstvo i tako se odbranili i ostali u svojoj Bosni do današnjih dana.

Dakle, Turska nije osvajala nego su se Balkanske muslimanske zajednice organizovale-udružile u veću zajednicu kako bi lakše i bolje organizovali svoju odbranu.

 U ranija vremena i Hrvati u Hrvatskoj, ali i Sbi u Srbiji živjeli su pod istim okolnostima kao i Bošnjaci. U Hrvatskoj su bili dominantni Hrvati muslimani, a u Srbiji Srbi muslimani. Dakle, pogrešno je  Hrvata, u nekom ranijem vremenkom periodu istovremeno posmatrati kao katolika, ili Srbina- poistovjećivati sa pravoslavcem, ili pod Francuzom identifikovati bitno kršćanina.

U Hrvatskoj; Hrvati su većinski katolici tek od kraja XVII stoljeća, jer će progonom Hrvata muslimana Hrvatska postati katolička, a Srbi su većinski pravoslavci u Srbiji od drge polovine XIX stoljeća iz istog razloga progona muslimana nakon 1862. godine. A, Francuzi su počinjali biti većinski kršćani od početka XIII stoljeća, tako da će koncem XV stoljeća Francuska postati potpuno kršćanska država, jer će prognati sve svoje muslimane, a oni koji su ostali morali su se prevjeriti.

Kako na Balkanu kršćani povijesno nikada nisu imali vlast  do unazad jedno do dva stoljeća, oni su u tim istim stoljećima radeći na povijesti pokušali raznim konstrukcijama i Balkan uvesti povijesno u kršćansku Evropu. Tako je  neki od komšijskih historika  iznio tezu da su  Hrvati i Srbi u VI stoljeću kao Slavenski narodi-ali kao kršćani, naselili ove naše Balkanske teritorije, prevodeći kao Porfirogeneta- izmišljenog Vizantiskog ali kao kršćanskog vladaoca,  koji je kao o tome pisao, a da tada  Bošnjaka u naseljavanju nije ni bilo. Teza je prihvaćena i prema toj tvrdnji Bošnjaci nisu doseljeni kao Slaveni, a kao muslimani su u Bosni iz razloga Turskog osvajanja ovih Balkanskih država i islamizacije Balkanskog stanovništva.

Dakle, pošto ovi konstruktori naseljavaju kršćane u komšijske države, ali i u Bosnu u VI stoljeću zaključujemo da ranije, do tog perioda,  u našim krajevima, po njima, kršćanstva u nekom većem obima nije bilo. I tek nakon petog stoljeća kao doseljavaju se Slaveni kršćani i to Hrvati kao katolici, a Srbi kao pravoslavci, taman kako je odgovaralo vjerskoj situaciji u ovim krajevima koncem XIX i početkom XX stoljeća, jer je Hrvatska postala dominantno katolička, a Srbija dominantno pravoslavna, kada su konstrukcije i osmišljene.

 Stari Bošnjaci,  sa svojim komšijama Srbima i Hrvatima bili su i Slaveni i živjeli u monoteizmu i svoje države ova tri naroda su i formirali na takvom vjerskom pogledu, jer će to kasnije vrijeme pokazati. Vjera ih je zbližavala i nije bilo antagonizama koji bi provocirali sukobe, tako da su ova tri naroda živjeli svoju staru prošlost u jedinstvu i međusobno dobro uvezani. I Srbija i Bosna i Hrvatska bile su u zajednici Rimskog carstv, a u VII stoljeću ove države će biti organizovane po Avarskom modelu, a sa Islamom kao državotvornom vjerom. Teorija o naseljavanju Srba i Hrvata kao kršćana, a da Bošnjaka u tom naseljavanju nije bilo je iz razloga ubacivanja kršćanstva u neka vremena kada ga kao državotvornog u zemljama našeg okruženja nije moglo biti, a kako Bošnjaci dominantno nisu nikada bili kršćani njih iz tih razloga nema u tom doseljavanju.

 Bošnjaci  su i tada bili, ali ovaj koji je falsifikovao naseljavanje je iz mlađeg perioda-iz vremena kada su Hrvati u Hrvatskoj postali većinski katolici, a Srbi u Srbiji većinski pravoslavci, a za Bošnjake je znao da su muslimani i njih nije ni stavljao u svoje konstrukcije o doseljavanju Slavena.

Kako su Hrvati i Srbi, od kada su njihove države postale kršćanske, imali pretenzije na Bosnu, negirajući da su Bošnjaci kao muslimani autohtoni narod Bosne ali kao Slaveni, jer kao nisu se ni doselili sa druga dva Slavenska naroda, onda je takva teorija i nametana, a odgovaralo je i jednima i drgima, jer njima je bitno  da se negiraju Bošnjaci i time povijesno njihovo utemeljenje u Bosni sa Bosnom. Ako Bošnjaci nisu doseljeni, a nisu, onda se izmišljalo njihovo bitisanje? Kada su komšijski historičari uspjeli nametnuti tezu o doseljavanju Hrvata kao katolika u Hrvatsku, a Srba kao pravoslavaca u Srbiju trebalo je naći tezu odakle Bošnjaci kao muslimani u svojoj Bosni.

 Tvrdnjom: Bošnjaci su ili Hrvati ili Srbi  jer  kada dođoše Turci za jedne se Hrvati, ali kao katolici izturčiše, a za drge; Srbi, ali kao pravoslavci se izturčiše i tako  Bošnjaci postadoše muslimani, ali od jednih ili drugih, a sve u zavisnosti ko prezentuje povijest i iz takve tvrdnje dođe ga kao da Bošnjaci, kao narod, nisu ni postojali.

I tako, za jedne je Bosna povijesno Hrvatska, a za druge Bosna je vekovno Srpska a Bošnjaci su za jedne poturčeni Hrvati, a za druge poturčeni Srbi. A ovi-neki Bošnjački povjesničari  ne prihvataju takve tvrdnje, što je opravdano, ali u nemogućnosti pravog obrazloženja ko su Bošnjaci i zašto ih nema u falsifikovanom doseljavanju?, onda i oni posežu za konstrukcijama. I, valja dokazati da Bošnjaci nisu ni Srbi ni Hrvati, a nešto jesu, a kako nisu doseljeni kao Slaveni, i onda teorija: Bošnjaci su Goti.

Da su Bošnjaci imali veze sa Gotima i to je tačno, jer su i jedni i drugi i Goti i Bošnjaci bili u zajedničkoj državi-Zapadno Rimsko Carstvo,  koju je formirao Aleksandar Veliki i kao monoteisti imali bukadar dodirnih tačaka.  I taj pokušaj dokazivanja da  Bošnjaci nisu ni Srbi ni Hrvati nego Goti, od strane novih Bošnjačkih  povjesničara je itekao bitan iz razloga razbijanja prihvaćenog stereotipa poturčivanja.  Dakle, postupak je  bitan kao negacija nametnutih tvrdnji da su Bošnjaci poturčeni ili Hrvati ili Srbi, koji su kao vazda bili kršćani, jer je za dotičnu tvrdnju bilo nekih elemenata na kojima se mogla braniti dotična tvrdnja. Međutim, to je podalje od povijesnosti, jer Bošnjaci su tu u svojoj Bosni od pamtivjeka i većinski Slaveni.

 Problem za naše mislene historičare bio je u iskonstruisanoj tvrdnji naših negatora da Bošnjaci nisu zaseban narod nego da su ili Hrvati ili  Srbi koji su odbacivanjem svoje stare duhovnosti-kršćanstva prihvatili iz raznoraznih razloga novu vjeru Islam i tako se izdiferenciralo Bošnjaštvo. Tako,  iz ovih razloga Bošnjački historičari pokušavaju dokazati da su Bošnjaci poseban narod koji sa Srbima i Hrvatima nemaju zajedničkih etničkih elemenata-nisu od njih i stvara se nova teza Bošnjaci su Goti.

 Sve ove teorije su konstrukcije samo iz razloga što je kao historijska osnova organizovanja društava-država u Evropi nametnuto-prihvaćeno kršćanstvo i što su ove Bošnjačke komšije trenutno kršćanske provenijencije pa sve tumače i vide sa te ravni i na toj ravni nastaju razno-razne povijesne konstrukcije. Do prije neko stoljeće to nije bilo tako jer i Hrvati i Srbi i Bošnjaci su bili monoteisti-muslimani, a danas su to samo Bošnjaci. I sve tri naroda su Slaveni, ali je to onim lažnim naseljavanjem u VI stoljću samo Srba i Hrvata bez Bošnjaka sve izkonstruisano.

 A, ja se pitam, zašto uopće tvrditi i dokazivati da su Bošnjaci Goti? Jer, samo neki, i to vjerski i nešto malo jezički elementi dovode do ekvivalentnosti Bošnjaka i Gota i ništa više. Sve ostalo kod Bošnjaka je Slavensko, a teritorija na kojoj žive je njihova od pamtivijeka. I zato i ova teorija o Bošnjacima kao Gotima imala bi istu reflekksiju na povijesna zbivanja Bošnjaka kao i teorija o islamizaciji. Obe su nesuvisle i ne odaju suštinski Bošnjačku povijest. Teza o Bošnjacima kao Gotima je nastala kao protiv teza nesuvisloj trdnji da su Bošnjaci poturčeni Hrvati ili Srbi.

A teorija o Bošnjacima kao Gotima je po ugledu na Kronštajnerovo izučavanje povijesti Bavarseke i Štajerske na jezičkim temeljima. Kronštajner je uočio da su Bavarci  u VIII stoljeću za neke pojmove i toponime imali orijentalne riječi koje su koristili Avari i onda je napravio teoriju o Avarskom osvajanju i doseljavanju u Bavarsku i Štajersku. A zapravo, tu se uopće nije radilo ni o kakvom osvajanju i naseljavanju Avara, nego o Avarskom modelu državnog organizovanja ovih naroda, kada su  u tako organizovanim državnim zajednicama za pojedine pojmove korišćene riječi orijentalnih jezika što se naročito isticalo kod vojnog organizovanja iz razloga što je to državno organizovanje bilo na Islamu i što su konkretni narodi bili sa istim vjerskim učenjem. I Kronštajner je svoju teoriju zasnovao na pogrešnoj činjenici, a to je; da je organizovanost Bavaraca i Štajeraca u tom vremenskom periodu podveo pod katoličanstvo, a kako je naišao na avarskoislamske tragove onda je to obrazložio Avarskim  osvajanjem. Sve teorije od strane Zapadnoevropskih historiografa su uklapane  u matricu; 'Evropa je kršćanski kontinent' i zato i Kronštajnerovo zaključivanje o Avarima u Bavarskoj i Štajerskoj je u okviru pomenute matrice.

 Naša, ali i komšijska povijest se odvijala sasvim drugačije.  Plasirane i prihvaćene teorije o povijesti Hrvata ili Srba , ali i ostalih Evropskih naroda  ne odgovaraju življenoj povijesti. Oni nam kršćanstvo kao državotvorno uvode u neka vremena kada kršćanskih država nije bilo u Evropi, a koje se počinju ostvarivati tek u XIII stoljeću, te zato nije bilo ni naseljavanja Slavena kao kršćana i hrišćana u VI stoljeću na Balkan.  Bošnjaci su većinski Slaveni, jer osnovna karakteristika  naroda je jezik, a Bošnjaci za jezik imaju  Slavenski jezik. I nisu samo Bošnjaci kao Slavi bili monoteisti to su bili i stari Hrvati, Slovenci, Slavonci, Slovaci, Srbi, Česi, Poljaci, Ukrajinci i drugi, ali  se situacija vremenom promijenila i u trenutnoj situaciji ne može se o njima govoriti općeno kao monoteistima, ali ostaci islamske civilizacije u tim zemljama su itekako vidljivi i dakle, bili su i monoteisti.   

 

Iz razloga, što su monoteizam koji je protežirao Aleksandar Veliki, a koji se ukorijenio u Evropi s kraja IV stoljeća s.e. a zatim njegova dogradnja na Arijanizam pa  tim slijedom i Islam u svom povoju-začetku apstrahovani-izbačeni iz povijesti Evrope od Evropskih historiografa, imamo iskonstruisanu Evropsku ali i  Balkansku povijest.

Uz stav: I narodi Balkana su živjeli svoju povijest u skladu sa svojim religijskim opredjeljenjem i ta povijest se odvijala sukladno njihovom religijskom poimanju i nije  bitno jesu li narodi Balkana bili: Slaveni ili Goti ili su bili Iliri, Normani  ili Tračani, jer osnova, a time i suština njihove organizovanosti bila je religija. Dakle, s političkog aspekta, tj organizovanja država nebitno je je li neko bio Hrvat ili Srbin, jer je vjera bila osnova organizovanja i u tim relacijama odvijala se ukupna povijest tog naroda.

Trenutno stanje nacionalne i religijske povezanosti iritira pojedince da Hrvate poistovjećuju sa katolicima, a Srbe sa pravoslavcima te da na toj bazi donose zaključke i o njihovoj prošlosti što ih navodi na pogrešne zaključke. Balkanski narodi od Grka do Hrvata su dug vremenski period živjeli svoju i monoteističku povijest i u skladu sa tim opredjeljenjem tako i organizovali svoje države i nisu povjesno, jedni bili vazda katolici, a drugi pravoslavci.

11.03.2013.

NESUVISLOSTI O BOSANSKOJ POVIJESTI I ŠIRENJU ISLAMA NA MEDITERANU

                

Povijesna tema koja zaokuplja Evropske hisoriografe je i Islam, njegova prisutnost u Evropi, ali i vrijeme njegovog inkorporiranja u Evropsku duhovnost. Kada  historičar želi da piše ili je već pisao o toj temi zahvatajući razdoblja u kojima se kao uočavao, ali i razdoblja u kome su narodi tih dijelova Evrope živjeli u Islamu, onda stav-iskaz koji slijedi a naznačen crvenom bojom je sa karakterističnim tvrdnjama koje su  neizbježne kada je Islam i njegova prisutnost u Evropi.  U ovim tvrdnjama je sažeto sve što evropski povjesničari pišu i karakterišu islamsko prisustvo i njegov uticaj u ovim krajevima, počevši od njegovog kao začetka do  upliva na duhovnost onih koji su ga praktikovali, koji ga uče i koji ga se i danas pridržavaju. A sva ta pisanja, rekao bih naglabanja su na projektovanoj nenaučnoj osnovi, jer sve se to odvijalao uz drugačije življenje i sve na sasvim drugoj povijesnoj a naučnoj osnovi.Evo tih naklapanja o Islamu:

'' Dolaskom Turaka u XV.st. vjerovatno nije bio prvi dodir Bosne s islamom. Rana arapska ekspanzija na Mediteranu, koja je do IX.st. utvrdila muslimansku vladavinu na Kreti, Siciliji, u juznoj Italiji i Spanjolskoj, zacijelo je cesto dovodila muslimanske trgovce i gusare na dalmatinsku obalu.Trgovanja robljem s te obale, zbog cega su kao sto smo vidjeli, bosanski robovi dospjeli i do zapadnog Mediterana potkraj srednjeg vijeka, svakako je bilo i u tom ranijem razdoblju: porobljenih Slavena iz Mediteranske regije bilo je vec na pocetku postojanja muslimanske Spanjolske, pa je poznato da su saracenski vladari Andaluzije imali u desetom stoljecu slavensku vojsku od 13 750 ljudi.''

(Mazuranic, Sudslaven in Dienste des Islams str. 21-27; Hukic, ur., Islam i muslimani u Bosni, str. 20-2l.) '' , a iz pera prof.H. Cano o : '' Islamizacija Bosne i Hercegovine''

 No, krenut ću od tvrdnje do tvrdnje i svaku od njih razobličiti i svaku dovesti u odnos;   nastanka  tako nesuvisle tvrdnje i stvarnosti.

1.)    Dolaskom Turaka u XV. st. vjerovatno nije bio prvi dodir Bosne s islamom.

Tačno je, a ne vjerovatno, da to nije bio prvi dodir Bošnjaka sa Islamom, a zapravo ovdje termin-prvi dodir nije uopšte adekvatan, jer tu nije bilo nikakvog dodira nego je to bila prirodna nadgradnja starog Bošnjačkog monoteističkog učenja i čvrsta veza-dogradnja postojećeg monoteizma sa novim monoteističkim učenjem objavljenim Muhamedu a.s. koje je dobilo svoj puni iskaz kao Islam.

Dakle, Islam nije nikakvo novo vjersko učenje pa prema tome ni nova, kako vole reći- najmlađa religija, nego je Islam samo nova nadgradnja monoteizma koji je bio vjera starih Bošnjaka. I tada je Bošnjacima bilo jasno; da je Bog samo jedan, a ne kako o njima pišu i kako im podvaljuju njihovi negatori, te da su bili dualisti i vjerovali u dva Boga.

Islam-kao vjersko učenje, u svom značenju, bi bilo učenje onih koji se odriču svakog pripisivanja Božijih svojstava nekom drugom licu ili pojavi, te da je Islam  isključiva predanost Bog, a što karakteriše  njegove sljedbenike. Pristalice Islamskog vjerskog  učenja su islamiti, ali se za njih koristi i opći naziv muslimani. Termin musliman se koristio i ranije,  kao termin koji su za sebe koristili raniji vjernici u jednog Boga stvaraoca svega. Dakle, općenito, musliman je vjernik monoteista, a ne isključivo islamit.

Za razliku od monoteiste; onaj vjernik koji nečem drugom pripisuje Božija svojstva, koji se klanja kipovima ili slikama za muslimana je idolopoklonik i po Kur'anu to je najveći griješnik.

Pod idolatrijom musliman podrazumijeva onaj vid vjerovanja koji za Stvaraoca uzima rođeno biće ili neku drugu pojavu ili predmet, te kojoj pripisuje stvaralačke mogućnosti koje za muslimane ima samo Bog-Allah. Prema islamskoj definiciji monoteizma kršćanstvo nije monoteističko učenje, jer ono rođeno biće poistovjećuje sa Allahom te se kršćani ne mogu smatrati ehlikitabijama, tj. sljedbenicima Božije Knjige. Po Kur'anu, oni su sljedbenici samo jednog Njenog dijela, onog koji se ne odnosi na stvaranje. Za njih-kršćane stvaralac svega je Bog-Isus,  a to protivuriječi izvornom monoteizmu.

 Muslimani imaju stav da je Allah dž.h. Objavom  Muhamedu a.s. upotpunio monoteističko učenje o stvaranju, tako da oni koji su još od ranije imali monoteiestički pristup stvaranju imaju samo novu nadgradnju svog učenja, ali i da  one koji su za svoje učenje prihvatili idolatriju vrate na pravi put kada je u pitanju vjerovanje, te da novom Objavom-Islamom obezbjedi potpunu afirmaciju i dogradnju  monoteizma,

Objava je stizala sukcesivno u vremenskom periodu od 22 godine putem meleka Džibrila počevši od 61o-632. godine po Isaa a.s. kao tematske cjeline-Sure.  U kasnijem periodu sve Sure su ukomponovane, prema redu objave, u Knjigu koju muslimani poznaju kao Kur'an časni.

Kur'an je knjiga u kome je kompletna Objava sažeta kroz 114 Sura i 6236 Ajeta, a kompletirana  je 20-tak godina nakon smrti poslednjeg Božijeg Poslanika.   Muslimani uzimaju; da je svako Kur'ansko aje apsolutna istina, jer je to za njih Allahov govor i tu nemože , a niti smije biti dvojbe. Dakle, za muslimana Kur'an časni je izgrađen potpuno aksiomatski, tako da je svako aje aksiom tj. tvrdnja koja se prihvata kao apsolutna istina bez ikakve sumnje i kao takva se ne dokazuje. Musliman se mora pridržavati Kur'anskih ajeta i to je stil njegovog življenja.

Nakon ovog pojašnjenja; o islamskom pristupu vjerovanju i upoznavanja čitaoca o evoluciji monoteizma kroz Islam, moram ukazati i na činjenicu; da se Islam na Balkanu, a niti bilo gdje nije širio, kako to čitate u onoj prvoj rečenici nekakvim dodirom, a zatim  kao dolaskom Turaka na Balkan. Islam za monoteiste, nije a niti bi trebalo da bude neko novo  vjersko učenje, a pogotovo da su ga od nekoga na sili prihvatali, jer Islam je samo viši nivo monoteizma koji se može uzeti; kao konačna najprirodnija, tako reći; naučna nadogradnja postojećeg monoteizma. Monoteizam je bio vjersko učenje skoro svih značajnih povjesnih ličnosti-poslanika; od Ibrahima a.s. preko Davuda a.s.  Isaa a.s. te Muhameda  a.s. do najprestižnijih antičkih naučnih ličnosti; od Platona, te među njima najvećeg Aristitela, ali i najsposobnijeg promicatelja monoteizma i uspostave država sa monoteističkom vladavinom; Aleksandra-Iskendera Velikog.

 Takođe, netačne su i tvrdnje da se Islam širio osvajanjem ili grubim nametanjem, jer musliman mora da živi i da se ponaša prema Kur'anskim odredbama i nije se moglo desiti da muslimani osvajaju ili na silu nameću svoje učenje. To su podvale i iskrivljene tvrnje kako bi se neke povijesne činjenice negirale, kao na primjer da je Islam prisutan na Balkanu, ali i diljem Evrope od VII stoljeća,  te  na nekim konstrukcijama, kao što je Tursko ili Arapsko osvajanje i nametanjem Islama, gradila povijest.

 Prema Kur'anskim ajetima, koje ispod navodim, a u prijevodu B.Korkuta, biće vam jasno da su moje tvrdnje iz predhodnog pasosa tačne, jer je Kur'an osnova muslimanskog življenja, pa prema tome i osnova njegove povijesti.

Aje 190. Sura II

'' I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! – Allah, doista ne voli one koji zapodjevaju kavgu ''.  

Dakle, musliman nije mogao osvajati, jer nije smio napadati bez razloga.

Aje 39.  Sura XXII-'' Dopušta se odbrana onih koje drugi napadaju, zato što im se nasilje čini-a Allah je doista, kadar da ih pomogne''.

 Musliman je dužan da se brani, ali ne samo musliman nego Onaj ko je napadnut. I ovim ajetom mulimanu nije dozvoljeno bezrazložno napadati, tj.napadati ako nije napadnut.

Aje 256.  Sura II

'' U vjerui nema prisiljavanja, jer pravi put se jasno razlikuje od zablude ... ''!

 Ovim ajetom se eliminišu-derogiraju sve tvrdnje  onih koji su tvrdili da se Islam širio silom.

       2.) Rana arapska ekspanzija na Mediteranu, koja je do IX. st. utvrdila muslimansku vladavinu na Kreti, Siciliji, u južnoj Italiji i Španjolskoj zacijelo je dovodila muslimanske trgovce i gusare na Dalmatinsku obalu.      

Ovom tvrdnjom; da se Islam na Mediteranu širio ekspanzijom Arapa, je tvrdnja koja je dovela do stava da je Islam na Dalmatinsku obalu došao uplivom trgovaca i gusara.

 Tvrdnja je tako naivna, i toliko neutemeljena, da je žalosno da se kao takva prihvata i da je koriste historičari kada žele da obrazlože prisustvo Islama na pomenutim destinacijama ali i  u Dalmaciji. Prije svega, nikakve ekspanzije Arapa na Kreti i drugdje nije ni bilo, jer od kuda toliki Arapi da se pomjere sa svojih ognjišta te da naseljavaju Mediteranske destinacije, a među njima čitavo Pirinejsko poluostrvo i Južnu Italiju te da se prilagođavaju novim prirodnim uvjetima i grade svoju islamsku egzistenciju u sasvim drugačijim okolnostima od onih u kojima su živjeli. Nije tu bilo nikakve ekspanzije Arapa, a domicilno stanovništvo ovih destinacija  je  stanovništvo koje je bilo od ranije monoteističke provenijencije da bi svoj monoteizam dogradili Islamom nakon što je objavljen, a ovi povjesničari iz loše teze; da se Islam širio ekspanzijom, a ne da je tu ukorijenjen od samog svog početka, promoviraju tako nesuvislu tvrdnju; da se Islam širio ekspanzijom Arapa.

 Takođe, i drug dio tvrdnje; da su zahvaljujući Arapskoj ekspanziji u Mediteranske enklave trgovci i gusari uticali na pojavu Islama u Dalmaciji, je tvrdanja koja ima iste korijene kao i predhodna. Takođe, i domicilno stanovništvo Dalmacije je sa monoteističkim stavom o stvaranju imalo istu nadgradnju monoteizma tako da je od VII stoljeća Dalmatinsko stanovništvo svoju duhovnost iskazivalo kao islamiti.

Ako i prihvatimo tvrdnju da su Islam prenosili trgovci i gusari, na koji su ga način  mogli prenositi u Dalmaciju, ako je narod u Dalmaciji, po tim historičarima, bio sa kršćanskim pogledom na stvaranje? Koje su metode koristili i imali takav uspjeh da je skoro svo stanovništvo Dalmacije u tim stoljećima bilo islamske provenijencije? Zašto i danas nema takvog primjera da kršćani svoje svetotrojstvo dograđuju Islamskim učenjem ?  

Trgovci i gusari mogli su djelovati u svom  narodu informišući ga da je došla nova Objava, jer su trgovci i gusari mogli doći prije do informacije o novoj Objavi. Ali,  narod je već bio u monoteizmu i nova Objava je bila novi stimulans za njihovu duhovnost. Iz tih razloga stanovnici nabrojanih enklava, ali i svih ostalih dijelova Evrope su rado prihvatali novu Objavu kao nadgradnju svog učenja, jer je  novom Objavom monoteista postajao više učeniji i oplemenjeniji kao društveno biće.

Tvrdnja o arapskoj ekspanziji je nastala od strane kršćana kao negatora Islama i ona je konstrukcija proizašla iz lažne teze da se Islam širio nasiljem, te da je stanovništvo Mediterana bilo kršćanske provenijencije.  I kako smo i sami dolazili posredstvom ovih historika do spoznaje o Islamu i njegovom prisustvu na Mediteranu nismo ni slutili da smo bili u zabludi.

Od kuda, onda Islam na Mediteranu?

Ranije sam naglasio da je Islam samo nadgradnja  monoteizma koga su praktikovali stari narodi. Dakle, Islam nije novo vjersko učenje nego samo evolutivni-završni čin oblikovanja jednog učenja o stvaranju. Taj stari monoteizam, koji je bio osnova Islama, praktikovali su narodi čitavog Svijeta koji su imali doticaja sa Ibrahim a.s. stavom o stvaranju. U vrijeme civilizacijskog preporoda-uspostave država na monoteizmu, najveći doprinos uspostavljnju takvog religijskog stava imali su Aristotel kao teoretski utemeljitelj i Aleksandar Veliki kao njegov praktikant-sprovoditelj, jer su na principima monoteizma kao državotvorne vladavine uspostavili u narodu poznato-povijesno Veliko Aleksandrovo carstvo koje se protezalo od Mersije na Zapadu, do Filipina na Istoku.

Ova dva ljudska diva-dvije civilizacijske gromade su najzaslužniji za svjetsko promicanje monoteizma, ali i napredka svjetske civilizacije u svim sferama ljudskog djelovanja. Aristotel je bio Aleksandrov učitelj i on mu je dao ideju o uspostavljnju vlasti na monoteizmu.

U njihovo vrijeme Svijet je bio opterećen različitim vjerskim učenjima, a vladavine državama bile su na tim vjerskim učenjima i šarenilom koje je zadavalo muke u raznim oblicima suradnje. Odatle i ona narodna zapamćena izreka iz tog perioda, a radi se o IV stoljeću prije nove ere: '' Ko razriješi Gordijev čvor biće vladar svijeta.'' Iz samog iskaza može se naslutiti da je politička situacija u tom periodu bila vrlo teška i da je trebalo razriješiti Gordijev čvor. Komparirajući onovremenu situaciju u Svijetu sa današnjom u Bosni u pogledu vladanja vrijedi tvrdnja: Danas je politička situacija u Bosni i Hercegovini  Gordijev čvor!

 Kada bi nekoga upitali; ko je razriješio Gordijev čvor? Svi bi odgovorili; Aleksandar Veliki. On, razriješio Gordijev čvor, a o njemu toliko malo znamo a i to što znamo je samo u negativnom kontekstu i kao bio je okrutan, bio je homoseksualac, te da je mačem razriješio čvor i to kao sasjekao ga i on se razdriješio. Razlog zbog koga tako malo imamo znanja o Aleksandru je taj, što njegovo promicanje šire oni kojima osnova učenja nije monoteizam nego kršćanstvo. Promicanjem Aleksandra i njegovog učenja dovelo bi do istine da je Evropa, pa dakle i Mediteran, utemeljena u početku na monoteizmu koji se poslije oblikovao Isaovim a.s. monoteističkim učenjem, zatim Arijanizmom-koje je isto tako bilo monoteističko učenje da bi u sedmom vijeku Arijanizam bio nadgrađen Objavom oblikovan kao Islam, a vladanje u državama bilo je Avarskog modela

 Aleksandrovo vladanje i učenje promicala je islamska civilizacija i to su učile naše stare Bošnje dok su znanja sticali na univerzitetima u Istočnim, ali i u Islamskim centrima Evrope i Mediterana kojih više nema, jer su kršćani izmijenili tok historije.

Kada čitate biografije sultana onda, za sve njih, primjer časnog i učenog promicatelja monoteizma-Allahove vjere je bio Aleksandar i svi su se divili njegovom poduzetnošću i hrabrosti te i sami željeli dosegnuti njegov nivo privrženosti Bogu i dovesti svoju zajednicu na nivo kakva je bila u Aleksandrovo vrijeme. Znajuči da su sultani muslimani, jasno je da su jedino mogli veličati nekoga ko je bio u monoteizmu, zbog čega su i davali veliki značaj Aleksandru.  

Aleksandar je razriješio Gordijev čvor tako što je svojim uticajima, skoro, pa u čitavom Svijetu, utemeljio države na monoteizmu. Bile su to teokratije s vladajućim monarhom, a vjera je bila osnova organizovanja i uspostavljanja vlasti, sa napomenom da je Aleksandar promicao samo  monoteizam.

U Suri Pećina, aje: 83-105 Allah mu daje vlast i on kreće u realizaciju cilja: rušenja tiranija i uspostave država na monoteizmu sa monarhom koji mora bit uticajna ličnost izabrana po posebnom zakonu. Narodne vođe-monarsi, izabrane njegovim modelom, imale su legalitet i legitimitet u čitavom svijetu, jer se Aleksandar pobrinuo da zemlje počevši  od Mersije-Engleska na zapadu, do Kine-Ujgurovine na Istoku, ostrvske Malezije na Jugo istoku, do Sjeveroafričkih zemalja  budu na istom vladajućem principu.

Iz tog razloga, istog vjerskog učenja bez antagonizama, mogla je da napreduje zajednica, kao što je i bilo te da se u miru izučavaju i unapređuju sve znanosti i grade prelijepi društveni objekti. Ove objekte zapažate u većini slučajeva tamo gdje kršćanstvo nije uspostavilo svoju vladavinu. Primjer je hram-džamija Aja-Sofija u Carigradu. Tamo gdje su kršćani uspostavili vlast kao što je Zapadna i Srednja Evropa oni su sve te objekte porušili ili prepravili u svoje a tamo gdje se to teško moglo izvesti, kao npr. u Španiji onda je ostao da svjedoči istinu. Zato svi znamo da je Islam bio u Španiji, ali opet da je Španija osvojena od Arapa, a ne da je njeno domicilno stanovnoištvo-njeni Španci, bilo u Islamu. A da je Islam bila vjera i Francuza, Njemaca, Italijana, Mađara, Švicaraca i drugih e to vala ne može biti, jer kao nema tragova. A tragova je bukadar samo što o tim tragovima dobijamo sasvim druge informacije.

Aleksandar je podijelio Svijet u više regija-carstava tako da su u Evropi djelovala takva dva carstva: Zapadno ili Rimsko carstvo i Istočno ili Vizantijsko carstvo. Dakle, oba carstva su bila utemeljena na monoteizmu, a ne na kršćanstvu.  Rimsko, ali i Vizantijsko carstvo datiraju iz perioda uspostavljanja država na monoteizmu, iz perioda kada kršćanstva nije ni bilo. Sve zemlje u tim carstvima su ušle u novu eru kao monoteističke zajednice, i one će se održavati kao takve do IV stoljeća kada će vjersko monoteističko učenje imati dogradnju sa Isaovom Objavom koju je protežirao Arije te će to vladanje imati u povijesti naziv Arijanizam, s tim što će u VII stoljeću postojeći monoteizam-Arijanizam biti nadgrađen Islamom, a vladavinu će obilježiti tzv. Avarsko vladanje. Vladanje na monoteizmu će se održavati kroz XII prvih stoljeća nove ere i tek početkom trinaestog stoljeća kršćani Zapadne Evrope će početi rušiti te monoteističke tvorevine i uspostavljati države na katoličanstvu. Naša Bosna će sve te promjene preživjeti i ostati da svjedoči Aleksandrov i Evropski monoteuizam do današnjeg dana. Hrvatska će potpasti pod katoličanstvo tek koncem XVII stoljeća, a Beogradski pašaluk pod pravoslavlje  polovinom XIX stoljeća. Dakle, prije ovih stoljeća niti je Hrvatska bila katolička, a niti je Srbija bila pravoslavna. Sve to što njihovi povjesničari pišu o Hrvatskoj kao katoličkoj zemlji , a ovi iz Srbije o Srbiji kao pravoslavnoj zemlji prije ovih stoljeća, su samo historijske konstrukcije i izmišljanje povjesti koja se nije živjela.

Kako smo učeni: To, da su oba carstva i Rimsko i Vizantijsko kao utemeljena na kršćanstvu je historijska podvala njihovih historičara kada je kršćanstvo kao vladajuće trebalo dovesti u stara vremena, a katolici su, kako sam istakao, tek s početka  XIII stoljeća počeli rušiti muslimanske teokratije i formirati države na katoličanstvu, a pravoslavci po ugledu na katolike tek od polovice XVIII stoljeća. 

Kršćanstvo, kao religija  počelo se značajno utemeljivati tek s kraja IV stoljeća i zahvatalo je više siromašne slojeve tadašnjeg društva te za vladavinu nisu imali ni ljudskog potencijala, a niti učenih i kadrih vođa. Tako da će  za vladavinu na kršćanstvu proteći još stoljeća dok se nisu brojčano uvećali i učenjem ojačali. U svim državama; Zapadne, Srednje Evrope i Zapadnog Mediterana, koje su jedna po jedna od XIII stoljeća postajale katoličke imate brojne tragove islamske civilizacije. Od fortifikacijskih objekata, džamija, te arheoloških nalaza do numizmatike i odjevnih predmeta, oruđa i oružja i slično. Međutim, za svaki od tih tragova kršćani imaju svoj odgovor tako da ih ne dovode u kontekst islamskog vladanja, nego u kontekst kršćanskih krivovjernika, ili njihovih velikodostojnika u zadovoljavanju ličnih prohtjeva. Npr. za džamiju u Haidelbergu kažu da je napravio neki grof , jer je koncem XVIII stoljeća u Njemačkoj bilo popularno praviti sakralne objekte islamske provenijencije.

 Tezu; da je Islam obilježio i Evropsko vladanje od polovine VII stoljeća pa do početka XIII stoljeća, prvi put susrećete i ona nije mogla biti pretočena ranije u tvrdnju samo iz razloga što je nametnuta iskrivljena tvrdnja da je Evropa kršćanski kontinent, a da se Islam, i to samo u pojedinim dijelovima Evrope, pojavljuje kao djelo osvajača Arapa ili Turaka.

Sve Evropske države od kraja IV stoljeća s.e. pa sve  do XIII stoljeća n.e. su sa monoteizmom kao vladajućoj religiji. Nakon uspostave država na monoteizmu države su počele da napreduju u svim segmentima društvenog razvoja. To je zlatan period u napredovanju svjetske civilizacije. Rijetki su primjeri međudržavnih sukoba i svi narodi mogli su biti posvećeni sopstvenoj nadgradnji, jer nije bilo vjerskog antagonizma niti netrpljivost koju su izazivali različiti pogledi na stvaranje, ali u tim relacijama i organizovanje društva-država. Netrpeljivosti su počele tek s početkom XIII stoljeća kada su katolici brojčano ojačali i kada su njihove vođe počele ispoljavati pretenzije na vladanje. Tada će krenuti sukobi i progoni muslimana iz Evrope. Tada su iz Azije dolazili Mongolski muslimani u pomoć Evropskim muslimanima, a nikako kao pljačkaši kako nam serviraju kršćanski povjesničari. Normalno, oni su za njih bili pljačkaši, jer su došli da brane Evropske muslimane, ali zašto su bili pljačkaši i za nas Bošnjake, kada su i nas indirektno branili.

 Polovinom novog milenija Evropa je zapamtila jedan neponovljiv civilizacijski razvoj kroz tzv. renesansu koja je bila pod uticajem monoteizma i nikako katoličanstva. Katoličkim progonom evropskih muslimana biće zadan smrtni udarac renesansi i tada će katolici uspostaviti i to samo u nekim granama i to najupečatljivije u građevinarstvu novi stil Barok. Ja bih taj umjetnički pravac nazvao kičom, jer je to stil koji je stare monolitne sakralne objekte islamske provenijencije dogradnjom pretvarao u objekte kršćanske provenijencije pod izgovorom da dograđuju starokršćanske objekte koji će služiti u iste svrhe.

 Da je Evropa puna tragova islamske civilizacije nećete nigdje pročitati, jer to nam ne saopštavaju ti vajni povjesničari, jer bi došli u koliziju sa svojim učenjem da je sve periode Evropske povijesti obilježilo primarno kršćanstvo i nekakvo zanemarljivo iskrivljeno dualističko kršćansko učenje o Bogu , koje je negiralo Isusa kao Boga. Baš to iskrivljeno dualističko učenje o Bogu koje je negiralo da je Isus Bog bio je monoteizam koji se na kraju ispoljavao kao Islam.

Kada su kršćani brojno ojačali i kada su predvođeni svojim velikodostojnicima na silu smijenili vlast u Langdoku u Francuskoj ta metoda prisile dala im je povoda da kroz slijedeća IV stoljeća u dijelovima Srednje i Zapadne Evrope potpuno uspostave vlast na katolišanstvu i na tim temeljima zasnuju i povijest. I kako njihovo vladanje nije išlo duboko u Evropsku povijest, oni će sve to isprojektovati i kršćanstvo uvestu u vladanje nakon prihvatanja da je Isus Bog, a to je  počevši od kraja IV stoljeća, a raniji period do početka nove ere oni će nazvati ranokršćanskim periodom.

        3.)  Trgovanja robljem s te obale, zbog cega su kao sto smo vidjeli, bosanski robovi dospjeli i do zapadnog Mediterana potkraj srednjeg vijeka, svakako je bilo i u tom ranijem razdoblju: porobljenih Slavena iz Mediteranske regije bilo je vec na pocetku postojanja muslimanske Spanjolske, pa je poznato da su saracenski vladari Andaluzije imali u desetom stoljecu slavensku vojsku od 13 750 ljudi.''

  Prema ovoj tvrdnji iz datog iskaza u tom periodu se trgovalo robljem i izgleda da su glavni trgovci muslimani, a da je roblje kršćansko i to iz Bosne. Tu su i porobljeni Slaveni iz Mediteranske regije. Vidite kako nam prezentuju povijest ovi kvazi povjesničari. A zašto baš  kvazi, proizaće- saznaćete iz analize prezentovanog  iskaza a narednim tekstom

Prije svega, kada u današnje vrijeme slušate o povijesti Mediterana ili bilo koje evropske enklavi koja je sada sa kršćanskim stanovništvom, a to vam prezentuju kršćanski historičari, vrlo rijetko će napomenuti da su muslimani imali vlast i tamo gdje su sigurni da oni-kršćani nisu uspostavili vlast te i ako pišu o muslimanskom vladanju, onda su to saraceni, ili neki drugi muslimanski osvajatelji, a nikako domicilno stanovništvo.  Dakle, za njih nisu u Španiji-Španci muslimani, na Siciliji-Italijani muslimani, u Grčkoj-Grci muslimani, u Francuskoj-Francuzi muslimani i td. Nego kako sam napomenuo uvijek neki uljezi koji su tu iz osvajačkih pobuda, a kršćansko stanovništvo su autohtoni  i etnički čist narod, pa Francuzi, Grci, Njemci, Austrijanci, Poljaci, Hrvati itd. mogu samo biti kršćani.

I iz predhodne tvrdnje, koju sam analizirao, arapskom ekspanzijom pod muslimansku vlast potpao je Krit, te Sicilija i Španija i ništa više,  ali na kraju; trećom tvrdnjom muslimani su mogli imati vlast u mnogim enklavama jer trguju sa robljem pa i sa Slavenskim stanovništvom. Ali, u njihovim iskazima nema tih slavenskih država u kojima vladaju muslimani, a kako čitamo trguju sa Slavenima kao robljem.

Kako je i Bosansko stanovništvo predmet ove tvrdnje, zaključujemo da je u Bosni u Srednjem vijeku bilo muslimansko vladanje jer su i bosanski robovi dospjeli do zapadnog mediterana. Zaključak izvodimo iz činjenice;  da ako nije bilo muslimansko vladanje od kuda će onda  Bosanski robovi kao kršćani biti predmetom trgovine robljem. Ako predpostavimo da Bosanski robovi nisu kršćani nego muslimani, kako će onda kod muslimana u Španiji oni biti robovi, jer musliman nemože biti robom muslimanu.

Ko dakle, vlada u Bosni u Srednjem vijeku? Ako čitate povijest Bosne od bilo kog kršćanskog povjesničara onda je vlast u Bosni u Srednjem vijeku nedefinisanih vladaoca, a narod im ni sam ne znaš šta je. A vidite kako u ovoj tvrdnji u Bosni ima robova i ovi robovi su predmet trgovine sa muslimanima Španije. Dakle, u Srednjem vijeku u Bosni je prema tvrdnji o trgovini robljem i po njima muslimansko vladanje, a kršćani su toliko potčinjeni da su i robovi.

Koliko nesuvislosti u predočavanju Bosanske povijesti kod kršćanskih historičara mogli ste se uvjeriti i ovim analizama tvrdnji koje su na početku ovog pisanja pomenute u navedenom stavu. Mada, kada je u pitanju roblje u muslimanskoj Španiji i to je tvrdnja koja u islamskom zakonodavstvu nema uporište, jer Islam ne poznaje takav oblik ljudske potčinjenost i u Islamu nema roblja.

Bez dvojbe u Bosni je i tada bilo muslimansko vladanje i to vladanje po Avarskom modelu vladanja. Bošnjaci su većinski Slaveni i oni su mogli organizovano da idu u Španiju i tamo da budu regrutovani u Špansku muslimansku vojsku. To je vrijedilo i za Dalmatince muslimane i s toga tvrdanja da su Saracenski vladari Andaluzije imali slavensku vojsku od 13750 ljudi uklapa se u tvrdnju da su tu saracensku vojsku činili Slaveni muslimani iz Balkanskih islamskih država.

27.02.2013.

BOŠNJAČKI HISTORIČARI POĐITE RADITI NA SOPSTVENOJ HISTORIJI

          

Nakon što je Skupština republike Srbije donijela odluku o uvođenju Bosanskog jezika u školstvo Sandžaka buka oko TOG ČINA se ne stišava. Naročito su grlati iz srpskih obrazovnih i kulturnih institucija protiveći se Skupštinskoj odluci. Jedan od grlatijih je i Veljko Brborić, šef katedre za Srpski jezik Filološkog fakulteta u Beogradu.

 On kaže:

 '' Termin 'bosanski jezik' sa stanovišta srpske lingvistike je neupotrebljiv. To je zaista neka vrsta, kulturne štete čije rezultate ćemo tek znati u godinama koje su pred nama. U lingvističkom smislu riječ je o jednom jeziku, ali struku niko nije pitao.''

Kazao je Brborić, ali i dodao:

 '' Svjetski dan maternjeg jezika Srbija je odlučila da obilježi uvođenjem nepostojećeg jezika.''

 Samo izjava, preuzeto sa: 'bportal.ba'

(Kako koristi ijekavicu, vjerovatno je Crnogorac, ali je šef katedre za Srpski jezik ?)

 

Citirao sam  jednog od naučnih radnika Srbije i to jezikoslovca, iz razloga da mom Bošnjačkom narodu STAVIIM NA ZNANJE kakav stav prema Bošnjacima  ima jedan član srbijanske naučne elite.

 On je stručnjak za Srpski jezik i po njemu Bosanskog jezika nema, kako on kaže nepostojeći jezik.  Njegov stav prema Bošnjačkom narodu  je najvjerovatnije isti  kao i prema našem jeziku, jer ako negira naš jezik negirao bi i nas kao autohtoni narod.

  A sada, uputa mom narodu uz komparaciju; sa historijskim stavovima o Bošnjacima iz istih nacionalnih krugova.

Naši  Bošnjački historičari se satraše prepisujući i reprodukujući Srpske ali i Hrvatske historičare koji na isti negacijski način govore i pišu  o našoj prošlosti. Nije mi jasno, da niti do sada, ti naši povjesničari nisu mogli da shvate; da,  onaj ko te negira neće ništa afirmativno napisati o tebi. Ti,  bošnjački historičari, koji su prema sklonosti ili nekim drugim razlozima  uzeli da izučavaju tj.da rade na našoj prošlosti, te da nam tu našu povijest i prezentuju, uzimajući  negacije o nama, koje pišu ili koje su pisali njihovi povjesničari, kao povijesne činjenice, nameću nama povijesnu konstrukciju o našoj prošlosti i  našem življenju i što je najgore na istim osnovama školujemo i naše nove generacije.

 Ako naši historičari ne mogu da shvate  to, da nas negiraju, a prema postojećem stanju, zaista ne mogu, jer nigdje nisam pročitao da i jedan od njih negira ono što su o nama pisali naši negatori,  onda ih mi moramo na  sve moguće načine spriječiti da nam i dalje truju našu mladost, te da Bošnjak i dalje živi sa lažnim predrasudama o sebi.

 Bošnjački historičari, radeći isključivo na lažnoj-iskonstruisanoj Bošnjačkoj povijesti, moraju već jednom prestati svoju tj.našu djecu učiti povjesnim lažima o Bošnjačkoj življenoj povijesti!

 Zar može biti nešto nemoralnije od toga; da svoja pokoljenja, svoje nove naraštaje,  učiš na  osnovama koje nisu u skladu sa realnim življenjem, nego na povijesnim konstrukcijama-lažima o samom sebi?

 Šta postaje takva osoba ako na lažima zasniva svoje znanje?

U bilo kom, pa i naučnom smislu on je bijednik, jer

misli da nešto iz povijesti zna o sebi, a ustvari živi u laži.

 I konačno, vrijeme je da Bošnjak okrene ploču kada je u pitanju njegova prošlost. Sa nametnutim neistinitim konstrukcijama o našem življenju-našoj prošlosti, opterećeni smo lažima a to sve  bez ikakvih provjera, pa zato nismo ni svjesni svoje historijsko-etničke utemeljenosti   te Bošnjačke grandiozne prošlosti.  Nismo imali istinitih informacija o sebi, a drugi su nam nudili iskrivljene informacije  i sve naše minimizirali i uklapali u njihova povjesna zbivanja.

Naših velikana-Bošnjaka nema u našoj povjesti i kao da smo sa neba pali, jer one koje naši negatori nude kao vođe Bošnjaka su sa drugim etničkim osnovama, što ne znači da nisu Bošnjaci, ali im je pripisana sasvim druga duhovnosta koja nije obilježila Bošnjaka-monoteistu. Njih su konstrukcijama i izmišljenim dokumentima uklapali u svoje i sa njima oblikovali svoju prošlost. I zato moj apel: Čega je dosta, dosta je! Došlo je vrijeme  da Bošnjaci pođu raditi na svojoj povijesti, a ne na sukcesivnoj indoktrinaciji sa lažnom povješću, obmanjujući svog čovjeka do beskonačnosti.  

BOŠNJAČKI HISTORIČARI POĐITE RADITI NA SOPSTVENOJ HISTORIJI I PRESTANITE REPRODUKOVATI NAŠE NEGATORE, jer oni nas samo negiraju i sve što pišu o nama je na tim osnovama!

Ako smo sve te nakaradnosti o nama  morali slušati i učiti u bivšim Jugoslavijama, sada to više ne moramo. I zato, SVI Bošnjaci u akciju protiv onih koji nam ispiru mozak lažnom povješču, onom poviješću kojom su ih nadojili naši negatori. Sa izgonom laži iz našeg povijesnog života treba krenuti od svih institucija; od Osnovne škole, Fakulteta do Naučnih studija, Akademija i Glasila jer jedino tako možemo afirmisati našu prošlost i našu budućnost.

  Praćenjem i analizom rada naših lingvista na Bosanskom jeziku i naših povjesničara na Bošnjačkoj povijestizaključujem; da su naši jezikoslovci revnosniji na reafirmaciji našeg Bosanskog jezika i da su na tom polju daleko ispred povjesničara. I jedno i drugo je veoma važan segment našeg identiteta i narodnog afirmiteta, ali ovi naši nazovi povjesničari su daleko od te formule.

04.02.2013.

SRBIJA , HRVATSKA I BOSNA KAO MONOTEISTIČKE TEOKRATIJE I NJIHOVO RUŠENJE

 

 


    

Sve stare evropske zajednice naroda  formirane su još za Aleksandrova vremena IV stoljeće p.n.e. kao teokratije, na monoteizmu, ( Kur'an, Sura XVIII , aje  83-105 ) i narodi  tih država su  u većini monoteističke  duhovnosti  kao i njihovi suvereni.  Nije se moglo desiti da je narod kako pišu: bogumilski, patarenski, muslimanski konkretno kod nas u Bosni,  a kraljevi  im neke druge duhovnosti, npr. kršćani. To samo može kod naših povjesničara i u njihovim glavama, i zato je to apsurd i nešto što se ne može nikako prihvatiti. Morala je postojati  dominantna narodna većina iste duhovnosti  na kojoj se mogla zasnivati vlast.

    I u našem okruženju, od tog perioda i na taj način,  bile su organizovane sve države. Na teritoriji  današnje Srbije  organizovana  je  jedna takva politička zajednica kao most između Srednje Evrope,  Balkana  i Evropskog  Jugoistoka. Bila je to veoma značajna država, ali ne kao pravoslavna nego monoteistička tvorevina. Na njenom  sjeveru   razvijao  se  Beograd  kao administrativni, kulturni ali i trgovinski  centar  i luka  na dvije rijeke, a na jugu veoma jako monoteističko uporište Niš.  Preko  Beograda, iza koga prema Srednjoj Evropi uz Dunav slijede i povezuju se razvijeni gradovi tog vremenskog perioda: Budim, Beč, Linc, Pasau, Regensburg itd.   a kopnom prema Istočnoj Njemačkoj : Prag, Berlin, Lajpcig, a prema Poljskoj : Krakov i drugi, povezane su i države koje su u tom periodu obilježile svoje vladanje na istoj osnovi-monoteizmu. Neki od ovih gradova  nosili su i druge nazive, ali ih sada poznajemo sa ovim imenima i zato ih tako i nabrajam.

    Dakle, preko Srbije  uspostavlja se veza  i organizuje razmjena roba  naroda: Jugo-Zapadne Azije i Bliskog istoka sa narodima Srednje Evrope. Beograd, ali i svi gore nabrojani gradovi, formiraju  se  kao gradovi  onih žitelja koji u svojoj duhovnosti ispoljavaju monoteizam, a u kasnijem periodu od VII vijeka islam. Ova tvrdnja kod nekih izaziva sumnju, jer nisu tako učeni, ali povijesna gibanja koja su se dešavala u tom periodu, ali i materijalni ostaci civilizacije koje tamo više nema govore o njihovom prisustvu.

   Za Beograd se može tvrditi da je nastajao, ali i postao, značajan srednjovjekovni muslimanski grad. U njemu je bilo na stotine džamija. Među njima i veći broj starih monumentalnih iz pred hilafetskog perioda, tj.  prije 1371. godine. Tih džamija danas  nema jer su ih sve porušili, što katolici-Eugen Savojski 1700.godine kada su na kratko zauzeli Beograd, što pravoslavci, kada su dobili vlast 1862.god. I sve se to dešavalo iz  razloga  starosti tih objekata, jer je njima obilježeno monoteističko vladanje, a pravoslavci prvi put uspostavljaju svoju vlast na ovom dijelu Balkana. Sva ta rušenja muslimanskih sakralnih objekata je iz razloga zatiranja te vladavine i  ubacivanja svoje pravoslavne povijesti u vremenske periode kada Srbije kao pravoslavne državne tvorevine nema na tom dijelu Balkana. To se povijesno nije dešavalo i zato su to same povijesne konstrukcije, a sve na iskrivljenim osnovama.Na ruševinama islamskih objekata prave se pravoslavni i naglašavaju neke davne godine gradnje kada te provenijencije nije bilo uopšte na vlasti. Iz gradnje i materijala koji je ugrađivan u te njihove objekte lako se uočava; da način i vrijeme, te ugrađeni materijal nisu sukladni vremenu u kome su kao nastajali. Da su džamije iz tih perioda ostale bile bi to zadivljujući spomenici islamske  civilizacije koja nije iščezla, a čiji su tragovi  morali nestati zbog mržnje i primitivizma katoličkih osvojitelja ali i Srba pravoslavaca žitelja današnje Srbije, prema muslimanima. U Beogradu je ostala samo jedna džamija, da služi muslimanima koji su ostali i dalje da žive u Beogradu, a to se uklapalo u projektovani minimalni procenat muslimanskog življa koji je ostao da živi u Srbiji nakon njihovog prisilnog iseljenja 1862.godine.

    I svi gore nabrojani Evropski gradovi imaju ostatke- materijalne tragove kulture njihovih starih žitelja- muslimana . Tu su i preživjele džamije u Potsdamu, u Drezdenu, u Lednicama u Češkoj, poljska Alhambra u Poljskoj itd. Tamo se uočavaju i sakralni objekti-džamije koje su prepravljene u crkve, tako što  su kao te crkve, kako povjesničari umjetnosti kažu, izgrađene u baroku. I tu nas zamajavaju, a mi učimo našu djecu o toj kvazi umjetnosti, kojom su orginalni objekti islamske provenijencije-džamije  sa visokim arhitektonskim stilom prepravljani- kičom,  u objekte arhitektonske nakarade.

    U susjednoj nam  Hrvatskoj njenu Jadransku obalu, ali i unutrašnjost kao i Slavoniju zapljusnula je u istom vremenskom periodu  ista civilizacijska duhovnost. Svi gradovi na Jadranu ali i u unutrašnjosti Hrvatske  i u Slavoniji bili su sa monoteizmom, a od VII stoljeća i sa muslimanskim življem i svaki grad je imao najmanje jednu džamiju. Danas, na Jadranu od Trsta do  Bara pa i unutrašnjosti , a ni u Slavoniji nema niti jedne stare džamije, osim onih koje su napravljene u skorašnje vrijeme, jer su sve porušene. I to je iz istih razloga iskrivljivanja povijesti- izbacivanje muslimana kao žitelja tih zemalja.

    I Hrvataska je bila, jer je tako građena, monoteistička teokratija sve do 1683. g. U gradovima Dalmacije, u njihovoj literaturi spominju se i protestanti, ali to uvode u XVI  stoljeće kada su u Hrvatskoj vladali muslimani tako da te protestanske duhovnosti, u to vrijeme, nije bilo tamo zasigurno, jer je protestanski pokret nastao u Njemačkoj polovinom XV stoljeća kada je Martin Luter sa svojim sunarodnicima monoteistima iz nemogućnosti opstanka na svojoj rodnoj grudi, od eskalacije katoličkih pristaša, formirao novu kršćansku crkvu u čijoj je osnovi bilo Hristovo učenje, ali sa drugačijim pogledom na stvaranje.

  Poznata je činjenica da se u III stoljeću, za vladanja Dioklecijana, kršćanstvo  nije moglo širiti u Dalmaciji pa tako ni u unutrašnjosti, jer se Dioklecijan javno suprostavljao toj ideji, pa odkuda u Dalmaciji i vlast na kršćanstvu u tom periodu? Dioklecijan, a i njegovi sljedbenici su gradili državu na monoteizmu tako da kršćanstvo koje je tek bilo u povoju nije imalo mogućnosti da uspostavi vlast od već organizovanih monoteista. Onaj ko kršćanstvo ubacuje, kao vladajuće, u ovaj period lažira povijest.

   Evlija navodi da su muslimani tokom Kandijskog rata 1645. godine  izgubili 70 gradova na Jadranskoj obali. Treba da znate, da su ih muslimani držali u svojoj vlasti  preko 16 stoljeća.I nisu to bili nikakvi arapski, a niti turski osvajači nego domaće Dalmatinsko stanovništvo koje je od davnina bilo monoteističke provenijencije i vremenom imali nadgradnju tog učenja, poslije nove ere Isaovim humanitarnim učenjem oblikovanim Arijanizmom da bi poslije II polovine VII stoljeća ovo učenje dograđeno Islamskim učenjem, a vladavina imala svoj Avarski model sa Islamom kao vladajućom vjerom.

Muslimani Bosne, sa muslimanima Dalmatincima-prognanicima, sa Hrvatima muslimanima, ali i ostalim muslimanima Balkana  su 1660. godine  formirali Islamsku vojsku kako bi povratili te gradove, a jedan od učesnika u toj vojsci bio je i Evlija Čelebi i odatle njegov poznati  dnevnik-putopis. Okolnosti nisu dozvolile realizaciju cilja-povratak osvojenih gradova Dalmacije, a ovi koji pišu o tom vremenu govore o Turskim pokušajima osvajanja tih  Dalmatinskih gradova, a ne o njihovom povratku stvarnim vlasnicima muslimanima-Dalmatincima, koji su prognani i prebjegli u unutrašnjost pa i u Bosnu gdje je i dalje bilo islamsko vladanje.

    A, u stvari, kada se radi o starim Srbima i starim Hrvatima, ali i svim ostalim evropskim narodima, onda njih moramo posmatrati  u kontekstu ukupnih dešavanja u  periodima starih stoljeća,  a to je da su i Srbi i Hrvati gradili svoje zajednice na monoteizmu. Bošnjake i ne spominjem jer su jedini Evropski stari monoteisti koji su do dana današnjeg održali svoj monoteizam zahvaljujući vođama i organizovanošću na Islamu. Kada je bilo najkritičnije Bošnjaci, Srbi i Hrvati organizovali su se sa ostalim Balkanskim muslimanima u Balkanski Islamski Komonvelt. I taj Komonvelt, koga su predvodili sultani, ali i sa našim ljudima bio je garancija opstanka muslimana na Balkanu. Zahvaljujući tim okolnostima mi smo i danas danile autohtoni evropski monoteisti-muslimani. Dakle, većinski a time i vladajući Bošnjaci, Hrvati i Srbi u tom vremenskom periodu do VII stoljeća su monoteisti , ali monoteisti-Arijevci, a od VII stoljeća monoteisti- muslimani. Njihove države: Hrvatska, Srbija i Bosna su u početku teokratije sa monoteizmom-Arijanstvom  kao vladajućoj religiji koja se u VII  stoljeću transformiše u islamsko tzv. Avarsko vladanje, a od 1463. Bosna svoju samostalnost uključuje u Balkanski Islamski Komonvelt iz bezbejednosnih razloga, jer će zajedno sa ostalim muslimanima Balkana lakše pružati otpor nadiručim evropskim katolicima.  

Na području Dalmacije iz perioda  Arijanizma ima mnogo objekata koje su koristili ovi monoteisti. Skoro svi su porušeni, a najupečatljiviji je hram u Saloni kod Splita. Njega su kršćani katolici srušili, kao što su porušili i sve islamske objekte u Dalmaciji, i sve iz razloga zatiranja i nemogućnosti uvezivanja  arijanskog monoteizma i islama.

    Svi  povijesničari koji se bave vladanjem državom zanemaruju činjenicu da su sve stare Evropske države nakon Aleksandrovog  djelovanja, dakle IV stoljeće prije nove ere formirane na religijskom principu po formuli : jedna država, jedna vladajuća vjera i jedan kralj koji mora biti pripadnik vladajuće vjere, a njegov tron je izborni, te kako su prve takve zajednice i  nastale Aleksandrovim uticajem, a kako je ovaj protežirao jednoboštvo,  onda su sve evropske države formirane kao  teokratske monoteističkle zajednice, a među njima i Srbija  i Hrvatska, ali i Bosna.

    Dakle, sve države Evrope, pa i ove Balkanske, su od prvog uspostavljanja država, uzimajući da je to vrijeme Aleksandrovog djelovanja pa sve do kraja XVIII stoljeća, zasnivale  svoju vladavinu na religiji i bile TEOKRATIJE. Teokratije će datirati još neko vrijeme  kada se razvojem društva pojavljuju političke stranke te dolazi do vladavine političkih elita, a vjera i njena hijerarhija se odvajaju od vođstva državom.

 U početnom organizovanju država od IV stoljeća p.n.e. vladajuća vjera bila je  aristoteloaleksandrov monoteizam koji se od IV stoljeća n.e. nadgradio Isaovim učenjem oblikovan Arijanizam te od VII stoljeća Islamom kao konačnom nadgradnjom monoteizma. Od XIII stoljeća katolici će u Zapadnoj Evropi početi rušiti ove monoteističke tvorevine, počevši od Langdoka u Francuskoj, tako da će jedna po jedna postajati kršćanske, da bi Hrvatska i Mađarska  bile srušene od 1683.- 1689. godine i postale katoličke.  Srbija će 1862.  po prvi put postati  pravoslavna, jer će žitelji Srbije, njeni Srbi muslimani po dogovoru Porte i Rusije napustiti svoju zemlju i svoje baštine i mnogi će naći svoje utočište u muslimanskoj Bosni.

Nikada ni jedna od Evropskih država nisu imale vlast na kršćanstvu u ranijim periodima, prije XII stoljeća, te ako to pišu to je prosto izmišljanje i pokušaji na izmišljenim činjenicama ubaciti kršćansku vlast u neka prošla vremena kako bi povijesno bili stari narodi koji su imali vlast i znali se organizovati u tom smislu.

Povijesno, kršćani su bili autohtoni narodi svih zemalja u kojima su kasnije zagospodarili na katoličanstvu, ali sve dok  nisu srušili vladajuće monoteiste-muslimane i opet samo svoje autohtone komšije i nikakve doseljenike, bili su u opoziciji i nisu bili vladajući.

    Kršćanstvo,  nije uzimalo u početnim stoljećima novih  milenija zamaha i ono će tek kasnije kao opozicija monoteizmu uzimati  snažniji zamah i ukorjenjivati se u evropskim državama. Kršćani su prisutni u monoteističkim zajednicama koje će poslije VII stoljeća poprimiti islamsku duhovnost, i oni će u monoteističkim sredinama, u svojim ponegdje i većim enklavama  da žive i organizuju se prema svojim kršćanskim kanunima po Bibliji, jer im to monoteisti ne sprečavaju pa tako i ne zabranjuju, ali vlast je u monoteističkim rukama i ovi su imali obaveze prema vladajućim monoteistima. 

   Nešto starih Hrvata, ali i Srba  je na samom početku razvoja kršćanstva  prihvatilo i kršćanstvo , ali je evidentno  da je to bio zanemarljiv broj za jači uticaj tj. za vladavinu na kršćanstvu. Stoljećima se njihov broj polahko povećavao  tako da će se vremenom u gradovima formirati i  kršćanske gradske četvrti, a sami će čekati priliku da se domognu i  vlasti. To se i desilo, ali ne kako nam saopćavaju njihovi povjesničari početkom nove ere, ili neposredno iza tog perioda,  nego u Hrvatskoj tek na kraju XVII stoljeća  kada su prognali Hrvate-muslimane, a u Srbiji tek polovinom XIX stoljeća desilo se isto, progonom Srba-muslimana. 

   Ovdje Bošnjake i ne spominjem jer  su svoju zajednicu  zasnovanu na monoteizmu uspjeli održati  dugo do 1878. kada je Austrougarska ušla u Bosnu.  No, ipak sa Bošnjacima se nije dešavalo ono što se dešavalo sa Hrvatima i Srbima muslimanima u Hrvatskoj i Srbiji,  koji su morali napuštati svoja ognjišta pod prisilom. Zato su Bošnjaci  jedini autohtoni evropski monoteisti-muslimani  koji su ostali u svojoj državi koju su povijesno gradili, a to je vidljivo i po brojnim sakralnim objektima, a li i prema Bošnjačkoj prisutnosti u Bosni. Svi drugi: Francuzi, Poljaci, Švedi, Finci, Ukrajinci, Nijemci, Španci, Portugalci, Italijani, Hrvati, Mađari, Irci, Česi itd. koji su bili muslimani i vladali u svojim državama su: ili prevjereni ili protjerani od strane katolika sa svojih ognjišta iz svojih država, a njihovi sakralni objekti porušeni ili pretvoreni u crkve i tek poneki ostao u prvotnom obliku da svjedoči istinsku povijest.

   Treba shvatiti i zapamtiti da u Bosni nikada, ama baš nikada, od starih vremena do 1878. godine  nije bio vladajući religijski element zasnovan na kršćanskom učenju nego samo na  arijanskom monoteizmu, a kasnije na Islamu. Tu nije bilo nikakve Bosanske crkve osim u kršćanskoj verziji koju su nam lažima proturili i mi se toga držimo k'o p'jan plota. Sve što nam proturaju i što su nam poturili ovi njihovi povjesničari su samo laži na kojima pokušavaju prisvojiti Bosnu, tj oteti je njenom povijesnom, ali i etničkom vlasniku- monoteistima Bošnjacima.  Zato, zapamti moj Bošnjače; nikada nije nikakav papa krunisao nekog od naših kraljeva, a to da je krunisan neko po pravoslavnom obredu je još gora izmišljotina, jer tog njihovog vladajućeg pravoslavlja, u našem okruženju, nije bilo sve do 1840-62. godine i to u Sjevernoj Srbiji-Beogradski pašaluk,  kada su prognali autohtone Srbe islamite u Bosnu, ali i na Jug. Od tada oni počinju izmišljati i svoju, ali i našu povijest s tom razlikom što je sve bazirano na pravoslavlju, a Islam ga dođe kao neka slučajnost u povijesti.

    Ovi-neki naši nazovi povjesničari,  pričaju nam priče koje su prihvatili od naših negatora , da je tamo-neki papa preko svog izaslanika krunisao 1461. godine  Stjepana Tomaševića i koji postade katolički kralj. Iz tog čina proizlazi; da je Bosna bila katolička jer njenog kralja kruniše papa. Neki Bošnjački historičari prihvataju ovu nebulozu samo iz razloga jer im to dođe kao argument Srbima i Hrvatima koji negiraju Bosnu kao državu, da je Bosna bila država, jer je kao imala i svoje kraljeve. Ovima, koji su podmetnuli tu stupicu takav zaključak i odgovara, jer povijesno, oni na taj način Bosnu dovode u katoličko okrilje, a ona to nikada nije bila.

Nikakvog krunisanja nije bilo s te katoličke strane, jer to je period kada Bošnjaci-muslimani koji su većinski u svojoj Bosni  dobro pripremljeni i duhovno motivirani pružaju katolicima najžešći otpor,  jer  ovi kane Bosnu napasti i pretvoriti je u katoličku zemlju po već zacrtanom cilju da Evropa mora biti kršćanski kontinent. To im nije uspjelo jer su i Tvrtko i Sandal i herceg Stephan i Stepan Tomaš, pa možda i isti Stjepan T. i Ajvaz-dedo ali i Isa-beg Isaković  svim svojim bićem i snagom islamskog duha znali islamsku Bosnu braniti.

   Stari: Srbi, Hrvati i Bošnjaci većinski bili su iste duhovnosti-bili su monoteisti. U svojim državama, kao vladajući monoteisti, prolazili su kroz sve faze oblikovanja monoteizma dok u VII stoljeću nisu svoju duhovnost uokvirili u Islam. Kao komšije, iste duhovnosti, organizovali su se u svojim sredinama i nisu jedni drugima bili neprijatelji, nego su se na razne načine dopunjavali i imali bukadar zajedničkih činilaaca. I izbor hrvatskog kana iz VII stoljeća,  kojeg nam kroz svoje spise ostavlja Teofan,  je iz tog zajedništva. Ranije  sam napomenuo, da su iz razloga što boljeg uvezivanja ovih naroda pojedine ugledne porodice vezivale se ženidbom ili udajom svojih naraštaja.Tako je Kulin ban bio oženjen iz porodice Nemanjića. Sandal Kosača iz porodice Brankovića. Kći Đurađa Brankovića; Mara je sultanija, ali i kći Lazara Brankovića; Olivera bila je sultanija. Po nekima, i Stjepan Tomašević bio je oženjen kćerkom Lazara, a kći hercega Stephana Mara-sestra od Ahmed paše udata za Ivan-bega Crnojevića i imali su sina Skendera koji je školovan kod dajdže Ahmeta na turskom dvoru i bio značajna vojna ličnost u Islamskom Komonveltu. Oca mu,Ivan-bega Crnogorci pravoslavci svojataju, samo zbog imena, a na Cetinju gdje je imao svoju džamiju koju su nekad ranije porušili, kralj Nikola je napravio sebi kapelu u kojoj je  sahranjen sa ženom, kao simbol uvezivanja Nikole kršćanina sa svojom prošlošću. Da je to bila crkva Crnojevića, kako oni kažu, pa zašto bi onda na njenim temeljima kralj Nikola gradio svoju i skrnavio staru bogomolju. Međutim, oni tvrde da je na tom mjestu bila crkva Ivan-bega Crnojevića koju su Turci srušili i zato je kralj Nikola na tom svetom mjestu napravio ukopnu kapelu. Tako nestade ''stare'' crkve, a sada ima njen surogat Nikolina crkva.

Arpadovići su bili vezani sa Nemanjama, a  Nemanje sa Kotromanima, a bilo je veza i sa uglednim porodicama iz daljeg Evropskog okruženja. Sve te veze bile su na istoj religijskoj osnovi. Vjere i vjerovanja što se tiče, tada je to bilo na višem nivou nego danas, jer nije bilo nekih novih ideologija, a pogotovo sekularističkog i ateističkog većeg upliva. Sve države su zasnivane na vjeri, dakle bile su teokratije. Dualističkog učenja u ovam  periodu  nije bilo, a kršćani ga interpoliraju, a to su samo izmišljanja njihovih povjesničara i drugih, a sve iz razloga negiranja monoteizma koji je prisutan u tom periodu, jer se itekako uočavalo da je postojao i drugačiji pogled na stvaranje osim kršćanskog.

 Stavovi naših povjesničara,  kada je u pitanju porodično vezivanje ovih ličnosti, su formirani u toku predhodnih desetljeća kada smo od katolika i pravoslavaca dobijali informacije da se radi o porodicama ili katoličkim ili pravoslavnim te da se one tako povezuju. Međutim, bez poteškoća  može se lahko dokazati da su sve te porodice sasvim druge duhovnosti te da su lažno  interpolirane u njihove zajednice lažiranjem povijesti. Dakle, i sultanija-Bajazitova žena  Olivera  nije bila pravoslavka, kako nam se to predočavalo, jer  njen  otac  Lazar Branković nije bio pravoslavac nego musliman, ali sa imenom Lazar. Sam Lazar, ali i mlađa pokoljenja te familije steći će veliki ugled u Islamskom Komonveltu, a i dan-danas u Bosni žive potomci te porodice.

   Problem u našim glavama je nastao onda kada su nam komšije, a očituje se da nas negiraju, na osnovu svojih viđenja nametnuli svoje lažne stavove o njihovoj povijesnoj utemeljenosti, a našoj perifernoj i slučajnoj prisutnosti. A to je krenulo kada su ove dvije komšijske države formirane jedna kao katolička, a druga kao pravoslavna i u  cilju uvezivanja trenutne povijesti sa prošlom oni će- jedni, sve pokatoličiti, a drugi sve  popravoslaviti. Tako će i o nama pisati i sve izmišljati, a ovi naši povjesničari samo aminovati. Međutim, istina je da su i jedni i drugi tek prvi put svoje države utemeljili: Hrvati 1689. na  katoličanstvu i Srbi 1862. na pravoslavlju, a do tada sve države Balkana su temeljene na monoteizmu na kome je do 1878. godine počivala i Bosna.

    Isto se dešavalo i u ostalim evropskim sredinama. Progon  muslimana,  počevši od XII stoljeća pa do XVII stoljeća  iz svih evropskih sredina obrazlažu sukobima katolika i nekakvih heretika, a nikako sukobima muslimana i katolika kao što je i bilo.

 Katolici progone patarene, katare, husite i sve njih kao  heretike. Prognani odlaze u islamske zemlje.  Pa šta bi to mogli biti heretici ako izbjegavaju u islamske zemlje? Neki,  koji ostaju, javno se prevjeravaju u katoličanstvo, ali većina u protestante. Za prevjerene u katolike kontrola je žestoka, a sudovi zloglasna inkvizicija. Slučajnim saznanjem da prevjereni u katolicizam i dalje  ispoljavaju islam,  inkvizitori  ih  muče i sile na koje kakva priznanja, proglašavaju ih vampirima, vješticama pa onda spaljuju na lomači, vješaju, i ko zna na koje  sve načine  su  ubijali te jadnike-ce  samo što su bili monoteisti-islamci. Žalosno je što su stradavali za časni din, a mi toliko smo neznani da im niti fatihu ne proučimo. Mnoge, koje su kršćani na najsvirepiji način ubili rehabilituju i obznanjuju kao katolike, a oni su ih spalili na lomači samo zato što su negirali da je Isus Bog i što su bili muslimani. Razmislite malo i o Templarima? Kažu da su bili kršćanska vojska, a sve ih spaljivali na lomačama. Je su li oni mogli biti, u tom vremenu, vojska koja je štitila Francuske monoteiste koji su napadani od katolika?

    I slijed nekih povijesnih okolnosti išao je kršćanima  na ruku tako da su mogli izmišljati ''svoju'' povijest. Prije svega,  imena monoteista-muslimana u Evropskim državama nisu bila arapska, a ovi što pišu i bave se time imaju stav da je muslimansko ime isključivo arapsko ime. Otuda,  ako je neko imenom: Ivan, Dušan, Jan, Filip itd. on automatski nije musliman. Tako mnogi naši predci-muslimani, ali i žitelji drugih država samo zbog imena, postadoše ono što nikada nisu bili katolici ili pravoslavci. Na nama je sada da to ispravimo, jer smo dužni to uraditi prema tim ljudima i njihovim žrtvama.

   Svi znamo da je u Češkoj Jan Hus spaljen na lomači, jer nije bio katolik.  Jasno je da katolici nisu katolike  spaljivali. Svi smo tu informaciju o spaljivanju  prihvatili, a da uopće nismo ni pomislili da bi on mogao biti musliman. Za naše je on- neki tamo katolik koji se oglušio o njihovo crkveno učenje, jer tako su oni napisali a mi samo pročitali. Ako se neko oglasi i kaže da je bio musliman , onda  razmišljanje ovih nekih naših ima slijed: a kako bi mogao biti musliman,  jer tamo zaboga nije bilo muslimana, muslimani su samo neđe dolje- južnije? Kada ja predpostavim i napišem da je bio musliman, jer se povijest tako odvijala,  onda ja lupetam. A zapravo, ja ne lupetan nego onaj ko tako razmišlja trebao bi razmisliti: koliko o onome što je do sada znao, ali toliko i o mojoj tvrdnji? Pa makar da se upita: Je li to doista moglo tako biti? A on, imperativno; '' Lupeta!''  To što nemože u taj dio Evrope dovesti i islam je njegova slabost i nerazumijevanje povijesti i što je od  raznih kvazi historičara: Ekmedžića, Lovrenovića, Ćoškovića, Ćirkovića, Šišića,  Račkih, Jiričeka i ovih nekih naših pokupio neznanje i on vajan govori kao o nekoj mojoj nesuvislosti i kaže : ''Što se onaj provaljuje''. A ja velim: Bez dobre teze nema ni istinite historije.

 Danas je taj isti Jan proglašen nacionalnim Češkim junakom. Dan: 6.juli u Češkom kalendaru je dan kada se obilježava spaljivanje na lomači Jana Husa. Česima fala na obilježavanju stradavanja Jana, ali oni misle da ga je crkva osudila iz razloga heretičkog-kršćanskog učenja, a ne što je bio musliman.Kada su trebali da izvrše egzekuciju-da ga spale, tražili su da se odrekne svog vjerskog učenja, a on je rekao u smislu; da više voli umrijeti kao vjernik u jednog Boga, nego da zaniječe Božiju jednoću.

   Osim imena, koja su istraživaače navodila na iskrivljenu povijest, na istu je  uticalo i prisustvo islamske uprave koja se najviše eksponirala svojom vojnom  organizovanošću  na ovim teritorijama.  Kršćani će ovu vojsku nazvati okupatorskom. Islamska vojska bila je na Balkanu ne kao okupatorska nego kao redovna odbranbena vojska.  Ona je formirana od žitelja Balkanskih naroda i njen sastav je bio isključivo muslimanski. Jednostavno,  muslimani Balkana i dijelom Srednje Evrope bili su uvezani u zajednicu islamskih država i posve normalno; imali su i svoju vojsku. Ona je branila islamsko stanovništvo Balkana i Srednje Evrope od katolika, jer su ovi progonili muslimane, a to su oni njihovi heretici.  

 Vidite kako nam podmeću. Teorijom o osvajanju, muslimanska vojska zemalja udruženih u Islamski komonvelt nije vojska tog naroda nego okupatorska vojska. Muslimani  Evrope, nisu  mogli imati ni svoju vojsku koja   je bila neophodnost, a  imali su države iz kojih je proizlazilo i vojno organizovanje. Narod i državu je trebalo braniti od njihovih nasrtaja, a po njima ta vojska je okupatorska?

   Ulaskom Srbije, Bosne , Hrvatske i Mađarske u Islamski komonvelt-hilafet uspostavljena je u pravom smislu islmska vlast; uveden je šerijet,  a  administracija koristi turski jezik. To je bila islamska teokratija. Muslimanska  mladost ovih zemalja ide na školovanje u Istanbul, ali i još neke gradove u islamskim državama i izučavaju:  svjetovne, vojne,  ali i vjerske znanosti i vraćaju se u svoje sredine gdje, sada, oni obučavaju našu mladost znanju koje su stekli  na islamskim univerzitetima. U tom periodu, muslimani Balkana počeli su svojim novim naraštajima diti arapska imena, a ovim ''historičarima'' to je bio povod za uspostavu nove teorije  o islamizaciji Bosne. Na ovaj način mnogi naši velikani, iz ovog perioda, postadoše kršćani tako i  Mehmed-paša Sokolovića  postade ono što nikada nije mogao ni sanjati-konvertit. Njegovo rođeno ime bilo je Baja. Zbog imena Baja, on za kršćanske historike  postade kršćanin. I najednom čitava familija koja je u to vrijeme bila uticajna u zajednici Islamskih država postade pravoslavna.Hajd, što za kršćane, ali što i za naše? Žalaosno je da i pojedinca koji je svoj život posvetio jednoj duhovnosti, koji se kroz život zalagao da ta duhovnost bude nesmetano ispoljavana od njenih pristalica bude pridružen duhovnosti za koju je znao da joj ničim ne pripada. 

   Za muslimane  Srednje Evrope pa i Hrvatske ovo stanje će trajati do 1699. godine kada teokratije zasnovane na islamu kršćani ruše od početka XIII stoljeća i ove prelaze u teokratije zasnovane na kršćanstvu. Muslimani prognani iz tih zemalja  uputili se u islamske zemlje, među njima i u zemlje Balkana. Oni što su ostali prevjerili su se ili u katolike ili u protestante.

Srbija je svoj prelazak sa islamske teokratije činila u etapama počevši od 1804. tako da je konačno 1862. sva vlast prešla u pravoslavne ruke. Muslimani  iz Srbije su dogovorom morali napustiti svoj vatan . Krenuli su na jug u zemlje pod islamskom vladavinom, ali ih je dosta došlo i u Bosnu, jer je u Bosni i dalje bilo islamsko vladanje. Najviše su naselili mjesta pored Save i Drine, ali i rijeke Bosne.

   Bošnjaka i Bosne što se tiče katolici je nikada nisu uspjeli  osvojiti, ali je 1878. i sudbina  Bošnjaka pala u ruke katolika jer se o njima rješavalo  na Berlinskom skupu državnika,  kada je Austro- ugarska dobila mandat za pripajanje Bosne svojoj zajednici.

   Prema Berlinskom ugovoru Austro Ugarska je 1878. okupirala Bosnu i uspostavlja  vlast prema svom nahođenju, a njeni historijski vlasnici- Bošnjaci, ostaju obezvlašćeni ali i obezglavljeni. Kršćanin je došao da vlada, a to ni po čemu ne odgovara starom Bošnji, jer mu je sve zasnovano na islamu. On je i nauke izučavao na Jugu. Jezici kojim se služio u nauci ali i administraciji bili su : Arapski i Turski, ali i Perzijski.   Sve što je napisano, a imalo naučnu vrijednost je na jednom od ovih jezika. Bošnjo koji je ostao u Bosni znao je da ostajanjem pod austrijskom vlašću raskida sa svojom pisanom prošlošću. Odatle i naše neznanje o samom sebi.

   Nakon Prvog svjetskog rata  1918. Srbi i Hrvati preuzimaju sve što je Bošnjačko u svoje ruke. Bosna postaje plijen oko koga se otimaju  i jedni i drugi. No, Bosna se ne tretira kao država nego kao dijelovi njihovih nacionalnih država Hrvatske i Srbije, koje su, a to treba da znaju, i gradili muslimani i bili u najboljim odnosima sa Bosnom i Bošnjacima. Tada u njihovim nacionalnim kuhinjama nastaju teorije o nama  kao izmišljenom narodu i otuda i ona povijest koju pisaše oni, je sva izmišljena.

     Bošnjaci, koji su ostali u Bosni migolje  između hrvatskih i srpskih  nacionalnih  teorija i ne vode brigu ni o čemu, oni znaju da su muslimani da vjeruju u jednog  All'aha i da jedino egzistenciju mogu ostvariti radom, a i da hoće da budu Bošnjaci ovi im ne dozvoljavaju, jer kao oni su poturčeni  ili Hrvati ili Srbi, a sve to zbog zemlje Bosne.  Bosna  bi na osnovu teorije o naciji pripala Bpšnjacima  tako da bi hrvatske i srpske  aspiracije bile samo puste želje. Benjamin Kalaj je u tom smislu počeo i teoretisat, ali je pod pritiskom i jednih i drugih odustao od prijedloga da se svi narodi Bosne nazovu  Bošnjacima ili Bosancima. Čak je pod pritiskom Hrvata i Srba 1907. dekretom ukinut i Bosanski jezik, koji je bio jezik Bošnjaka, jer ako ima jezik onda ima i narod.

    Bošnjacima, u tom teškom periodu nacionalno pitanje ne igra nikakvu ulogo, oni se isključivo  plaše samo za vjerski identitet, jer bi  Austrijska kršćanska vlast, koja je okupirala njihov  vatan,  mogla uticati i poremetiti njihov  duhovni sklop i iz tih okolnosti velika većina Bošnjaka sa kompletnim familijama  odlazi u islamske zemlje, a najviše u Tursku, mada su usput ostajali na Kosovu, Makedoniji i u Albaniji, jer su te države i dalje pod suverenitetom  Islamskog komonvelta-Osmansko carstvo. Danas, po nekim pokazateljima u Turskoj živi oko 3 miliona potomaka onih Bošnjaka koji su napuštali Bosnu u ta zloslutna vremena. Najviše ih je bilo iz Hercegovine. Interesantno, tamo se ne zovu Hercegovci, nego imperativno Bošnjaci. Konstatujem,  da je naziv Hercegovac  tek iz proteklih razdoblja uveden više kao element destabilizacije nego uvezivanja. Dakle, više kao element naše suprostavljenosti  nego  zajedništva.                                      

 Koliko je historija Srba i Hrvata na ovim našim prostorima,kao hrišćana, neutemeljena najbolje govori Lj. Jovanović u svojoj knjizi ''O prošlosti BiH'' str.81.iz 1909.g.:

 ''Međutim, ja bih mislio da mi, Srbi i Hrvati, ne možemo naći prave državne veličine ni u svojoj razdrobljenoj prošlosti, ni u našoj mučnoj i prilično bednoj sadašnjosti. Mi se samo možemo nadati da ćemo svešću o jedinstvu naroda našega i širokim shvatanjem njegovih savremenih zadataka spremiti ostvarenja naše zajedničke veličine u budućnosti''.

   Bože milosnipodari onima koji pripadaju mom narodu, ali i onima drugima koji žele da budu u istini- razum i uputi ih u povijesnu istinu. I molim Te,  daj mom Bošnji razum, da može razlikovati laž od istine, te da shvati, da ono što je drugi pisao o njemu ima sasvim drugo značenje, te da takva pisanja  mora  dobro provjeriti, a ne ovako kako to čine sadašnji Bošnjački historičari olahko prihvatati.

Moj Bošnjače! Moraš biti svoj, po svemu, pa i po povijesti!

05.01.2013.

KUR'AN O BIZANTINCIMA KAO MONOTEISTIMA I AJA SOFIJA JE BILA MONOTEISTIČKI HRAM-DŽAMIJA


                 

 

Sura XXX- Bizantinci,

 Ajeti:

 2. ''Bizantinci su pobijeđeni

 3. u susjednoj zemlji, ali oni će, poslije poraza svoga, sigurno pobijediti

 4. Za nekoliko godina –i prije i poslije, Allahova je odluka-i tada će se vjernici radovati

 5...''. Allahovoj pomoći,-On pomaže kome hoće, On je Silan i Samilostan

Kršćani, prema Kur'anu nisu privrženici Knjige nego samo jednog njenog dijela, ali su sljedbenici i onog drugog dijela kojeg su sami dodali- Sura Žene, Aje: 44. 51.i 171. Međutim, za one koji vjeruju u Božije jedinstvo, bez ikakvih predrasuda i bilo kakve sumnje  Allahove riječi su istina i zato proizlazi : Bizantijci tog vremena početkom VII stoljeća su monoteisti, i kako je njihov vođa Heraklit  on nemože biti nešto drugo, po duhovnosti, osim  monoteista . Bizantinci iz ovih Kur'anskih ajeta su pravi sljedbenici Knjige, jer nisu prihvatili idolatrijsko učenje o Isa a.s. koje je odvojilo kršćane od monoteizma i ovim Ajetima Allah dž.h. nas obavještava da su tada Bizantijci  poraženi, ali taj poraz neće biti duga vijeka jer nas  uvjerava da će oni, u novim sukobima, pobijediti kao što se i desilo. Da su bili idolopoklonici Allah nas nebi obavjestio da će oni u novom sukobu pobjediti.

 6. obećanje je Allahovo, a Allah će obećanje Svoje ispuniti, ali većina ljudi ne zna;

Mada, neki i islamski analitičari komentarišući ovih  5 Kur'anskih  ajeta, sure Bizantijci, iz nemogućnosti povezivanja kuranske istine sa poviješću, skloni su ovako jasne Kur'anske upute u istinu manipulisati sa činjenicom da se ovdje, kada su u pitanju Bizantinci, radi o sljedbenicima Knjige ali kršćanima, a to sve iz razloga što su autoritet nekog kršćanskog historika nadredili kur'anskim istinama. Ovi sačinitelji povijesti  cara Heraklija su svrstali u kršćane-svetotrojitelje, a kako je on predvodio Bizantince onda su islamski analitičari prihvatili konstataciju da su Bizantinci kršćani ali kao privrženici Knjige, jer o njma-Bizantincima Allah u ovoj suri govori. Međutim, aje 4. jasno govori da su tu radi o monoteistima ''....tada će se vjernici radovati..'' po Kur'anu časnom vjernici su samo monoteisti i nikako oni koji u jednom vide '' trojicu,'' a to bi bili kršćani.


  Poraz su Bizantijci doživjeli od Perzijanaca- idolopoklonika 616 godina poslije nove Ere, a pobjedu su ostvarili 623. ali konačnu pobjedu 625.godine.  Najveći i najznačajniji grad Bizanta u to vrijeme je Carigrad. Mnogi znameniti-monumentalni objekti su izgrađeni u tim vremenima monoteizma-Arijanizma, a među njima  u drugoj polovini VI stoljeća najpoznatiji takav objekat- hram-džamija Aja Sofija. Kako su u to vrijeme Bizantom vladali monoteisti, a to potvrđuju i ovih 5 Ajeta, a nikako kršćani, jer nije bilo nikakvih mogućnosti da kršćani uspostave vlast na kršćanstvu iz razloga što se  Svetotrojstvo tek polovinom IV stoljeća  počelo značajnije ukorjenjivati , a to je samo 150-200 godina prije nego  je počela izgradnja Aja-Sofije.  Kršćani  nisu imali u početku veliki broj svojih pristalica osim onih koji nisu svoj duhovni izražaj mogli ispoljavati kao monoteisti, a povijest je zabilježila da su u početku najveće pristaše kršćanstva bili siromašni i podređeni slojevi tadašnjeg društva pa na osnovu ovih okolnosti nije tačna ni tvrdnja kršćanskih historika da je Aja Sofija pravljena za kršćane svetotrojce. Aja Sofiju su kao vjerski objekat pravili sljedbenici Knjige- ono krilo poklonika učenja Isa a.s.koji su svoje učenje proklamovali kao Arijanizam, a polovinom VII stoljeća Arijanizam će se dograditi  islamskim učenjem i zato će Aja Sofija produžiti svoju funkciju vjerskog objekta monoteista, a sada će služiti muslimanima-islamcima za obavljanje molitve. Muslimani su u Carigradu koristili i džamije koje su pravljene u VIII stoljeću neposredno poslije nadgradnje svog Arijanizma islamskim učenjem ( Arap-džamija 717.g). Kršćani uzimaju-tvrde da je Aja Sofiju  bila crkva, jer nakon skidanja jednog sloja malte pronađene su ikone. Kako ikone nisu u islamskoj tradiciji kršćani su odmah promovirali tvrdnju da je Aja Sofija bila crkva te da su je muslimani pretvorili u džamiju. Međutim, Aja Sofiju su gradili monoteisti koji su do Islama imali u svom naslijeđu i ikonopisje i te ikone su iz njenog prvog oblika. Kada se Arijanizam nadgradio Islamom koji je dokinuo ikonopisje onda su oni isti vjernici Arijanisti nastavili i dalje da koriste svoj vjerski objekat, ali sada kao islamiti. Oni će prekriti ikone i Aja Sofija nastavlja svoju upotrebu kao islamski objekat. A da su Bizantinci, pa prema tome i žitelji njihovog glavnog grada Istambula bili monoteisti  potvrda je ovih 5 Ajeta Sure Rum. Dakle, Bizant nije građen na pravoslavlju kako nam poturaju kvazi povjesničari nego na monoteizmu kako slijedi iz časnog Kur'ana.

Čitavim Evropskim prostranstvima, dakle u svakoj njenoj državi  u vremenima prije objave Islama je vladajući monoteizam  oblikovan Isaovim učenjem od strane Arija kasnije nazvanim Arijanizam. I nema nigdje ni naznaka da bi  bilo gdje u ovom periodu kršćanstvo moglo biti vladajuće, jedino što ga ovi njihovi ''autoriteti'' trpaju  u sve periode organizovanja zajednica. Kršćanstvo će tek za 5-6 stoljeća razviti se, u više evropskih zemalja, u respektabilne  ljudske zajednice sa katoličanstvom kao njihovom duhovnošću  i  tek u XII stoljeću, i to prvo u Francuskoj, krenut će u ostvarivanje vlasti na katoličanstvu.  Sličan tekst o Aja Sofiji sam napisao kada sam dao objašnjenje u vezi sa ajetima  107. i 108. sure Teoba.

 Kako se u njima daje zabrana muslimanima da koriste vjerske objekte idolopoklonika , a kako to Aja Sofija nije,  onda uz objašnjenje smatram da bi  trebalo  da stoji i takav tekst. To važi i za predhodno pisanje o Bizantincima.

 U svojim pisanjima o monoteizmu,  period  poslije razdvajanja  Isaovih sljedbenika na one koji i dalje slijede Knjigu i onih koji su prihvatili svetotrojstvo  navodim Arija koji je uobličio monoteističko učenje sa Isaovim učenjem i ostao dosljedan monoteizmu,  reklo bi se bio je nepokolebljivi monoteista,  i  nije otišao putem svetotrojaca nego i dalje bio dosljedan ranijem monoteističkom učenju. Protežirao je monoteizam, uspostavljao vlast na monoteizmu  i nije uvodio nešto što bi ga odvelo izvan ranijih objava i stroljivo je čekao Objavu koja je došla, njegovim sljedbenicima,  početkom VII stoljeća. Naziv za njegovo učenje Arijanizam je proistekao od onih koji su se bavili tim dijelom povijesti, ali od njih niste mogli saznati istinu tj. da je Arije bio monoteista nego  opet  sa  naznakom da je to kršćansko učenje.Interesantno je da su u Kur'anu dva Ajeta posvećena Zul kiflu za koga Kur'anski analitičari ne mogu odgonetnuti kada  je djelovao i koja je to povijesna ličnost bila.

 Suri XXI-Vjerovjesnici,

 Aje: 73.

'' I učinismo ih vjerovjesnicima da upućuju prema zapovijedi Našoj, i objavismo im da čine dobra djela, i da molitvu obavljaju, i da milostinju udjeljuju, a samo su se nama klanjali''  


Uz ovo Aje vezano je i Aje 85. u kome je spomenut i Zulkifl:

 '' i Ismailu, i Idrizu i Zulkiflu, a svi su oni bili strpljivi.''

Prema predhodnom Ajetu oni su obaviješteni da čine dobra djela, da molitvu obavljaju i da milostinju udjeljuju i samo su se Allahu klanjali, a takva ličnost je bio Arije.

Sura XXXVIII-Sad,

 Aje: 45.


'' I sjeti se robova naših Ibrahima i Ishaka i Jakuba, sve u vjeri čvrstih i dalekovidnih.

 Aje: 46.

 Mi ih posebno obdarismo vrlinom jednom: da im je uvijek na umu bio onaj svijet;

 Aje: 47.

 i oni su,  zaista, u Nas od onih odabranih dobrih ljudi''

.Aje: 48.

''I sjeti se Ismaila i Eljese'a i Zulkifla, svi su oni bili dobri.''

 

 U  Ajetima:  45,46, i 47. Allah dž.h. ističe dobre osobine  pravovjernih  a koje krase i  Zulkifla.

 Po svemu sudeći, dalo bi se zaključiti, da se ovdje radi o Ariju, jer je slijedio monoteizam te da je dao veliki doprinos monoteizmu u momentu kada je došlo do  podvajanja sljedbenika knjige na monoteiste koje je predvodio Arije i svetotrojitelje koje je predvodio Gregorije Nazijanski- Bogoslov.

Djelovanje Arija je Kur'anom sigurno zabilježeno, ali kako nije dovoljno i temeljno  izučavana povijest to se Arije i Zulkifl nisu mogli dovesti u vezu.


 Isto tako, važno je napomenuti da je Arije djelovao na temeljima Zulkarnejnovih tvorevina- monoteističkih država i monoteističkog učenja i da nije ništa mijenjao osim što je bio strpljiv i čekao Objavu koja će doći početkom VII stoljeća Muhamedu a.s. u kojoj je mislim i potvrda njegovog djelovanja, ali sa imenom Zulkifl.

Dodato: 23.2.013.
Poštovani čitaoci. Nakon nekog vremena roveći po internetu naiđoh na ovu staru sliku Konstantinopolja-Carigrada. Postavio sam je uz tekst u kome sam analizirao početak Kur'anske sure Rum a u kojoj je riječ o Bizantijcima. Ističem ovu staru sliku Carigrada i izdvojeno; dva detalja-objekta iz kojih se jasno uočava da su to objekti sa monoteističkim obilježjem-polumjesec. Jedan je džamija, a drugi odbrambena kula. Prema slici, lahko se uočava da Konstantinopolj tada nije bio prenatrpan objektima i da je to slika iz ranijeg perioda, dakle, i prije 1453. godine kada kršćanski povjesničari tvrde, a i ovi drugi prihvataju da je Konstantinopolj osvojen od strane Turaka. Nigdje se ne uočava neki grandiozni kršćanski objekat, ali sakralnih monoteističkih ima.
Moja tvrdnja je; da je Konstantinopolj bio monoteistički grad-metropola od početka uspostavljanja monoteizma kao državotvorne vladavine koju je uspostavio Aleksandar od IV stoljeća p.n.e. te da  se Konstantinopolj i razvijao kao takav-kao grad monoteista. Da je njegovo stanovništvo svoj monoteizam nadgradio Islamom nakon same objave, jer je u Istambolu i turbe Ejuba koji je djelovao zajedno sa Muhamed a.s. te da je pokopan oko 679. godine.
Kršćani  nikada nisu Konstantinopolj imali pod svojom vlašću, a to što kršćanski historičari i cara Konstantina uzimaju za kršćanskog vladaoca je samo povijesna obmana kako bi se kršćanstvo uvelo u ranija vremena kao vladajuća religija, te da je kršćanstvo bilo državotvorna vjera i onda kada se samo kao religija počelo nazirati i uočavati. Tvrdnjom da je i Konstantin kršćanin, a da je njegov grad koga je on utemeljio-Konstantinopolj, onda slijedi da je i Konstantinopolj utemeljen  na  kršćanstvu.
 Prema onovremenim povijesnim gibanjima, Konstantinopolj nije osvojen od Fatiha, kako nam to kršćanski povjesničari serviraju, ali je od tada-1453. postao metropola, na Evropskom tlu, nove državne zajednice muslimana koju su sačinjavale i zemlje Balkana, a među njima i Bosna, uz napomenu da  je ova muslimanska zajednica formirana iz razloga odbrane muslimana Balkana, ali i jednog dijela Istočne i Srednje Evrope.

01.01.2013.

ZNAMENITI BOŠNJACI: SANDAL I STEPHAN VUKČIĆ-KOSAČA

       

Ponešto o Sandalu i Stephanu Vukčiću-Kosači i njihovom vremenu

Poznati slovačko-bosanski povijesničar-arheolog; Ć. Truhelka, istražujući Dubrovački arhiv, došao je do podatka da je Sandal Kosača,  negdje 1434. godine, uputo svog izaslanika u Dubrovnik da  Dubrovačkoj općini izjavi da on želi u Dubrovniku napraviti vjerski objekat u čijem bi sklopu bila i bolnica.

 I, kako Truhelka ispituje pisane tragove  Dubrovačkog arhiva, među kojima je veliki broj falsifikata, a Dubrovnik je u Truhelkino doba bio katolički grad, zaključuje Truhelka da se Sandal, pred smrt-kao starac, odlučio za crkvu kako bi mu Bosanska crkva osigurala spasenje. Truhelka, nije mogao zaključiti, da bi taj vjerski objekat mogla biti možda i džamija, jer takav zaključak nije moga izvesti iz konkretne situacije u Dubrovniku, a to je: Dubrovnik je u Truhelkino vrijeme bio skoro 100% katolički grad i teško je bilo zaključiti da su u njemu živjeli muslimani, a  džamiju nije mogao uočiti, jer je srušena koncem XVII stoljeća i njeni temelji su sada temelji neke druge građevine. Isto tako, u krivotvorenoj arhivskoj građi Truhelka nije mogao naići na dokumente  koji bi potvrdili da je neki od zahtjeva i zahtjev za gradnju džamije, i što je bitno-za to vrijeme, da uz džamiju ide obavezno i humanitarni objekat, a to je bila praksa tadašnjih utemeljitelja džamija. No, ipak po Truhelki, nije to ni direktno neka kršćanska crkva, nego vjerski objekat tzv. Bosanske crkve. Treba znati da Truhelka pod pojmom Bosanska crkva, ne misli na neku od, do tada postojećih kršćanskih crkava, nego na vjersku organizaciju koja je u to vrijeme, kao djelovala u Bosni, i imala veliki broj pristalica, a čije se učenje o Stvoritelju u mnogome razlikovalao od druga dva kršćanska učenja, ali sa manjom naznakom kršćanstva.

Iz razloga, kako se ovdje radi o tzv. Bosanskoj crkvi, pitam se  kakav je to trebao da bude izgledom vjerski objekat Bosanske crkve?, osim da je to džamija. Ovo iz razloga što su svi oni koje su u tom periodu kršćani, u svojoj literaturi, uzimali za vjernike  Bosanske crkve u kasnijem periodu-muslimani. Za Bošnjake i naše povijesno učenje je važan i taj podatak; da niko nije nigdje naišao u svom istraživanju ni na kakav objekat a da bi to bio sakralni objekat Bosanske crkve i njihovog dualističkog učenja. Termin Bosanska crkva koristili su kršćani kada su željeli da Bosanske muslimane okarakterišu kao kršćane dualiste, a sve iz razloga negiranja postojanja islama u Evropi, ali i na Balkanu. Ali, da je u Srednjem vijeku bila džamija u Dubrovniku zabilježeno je slikama iz polovice 17 stoljeća, a džamija je bila za te njihove bogumile, ali i kao sakralni objekat Bosanske crkve.

Po Truhelki, Sandal je griješnik, jer kao gradnja tog sakralnog objekta njemu bi donijela s Božije strane oprost- spasenje za neke grijehe, za koje samo oni koji su to pisali znaju koji su to grijesi. Truhelka ga smatra griješnikom i tako piše, jer tabireći po arhivskoj građi nailazi i na jezuitu Restija, i vidjet ćemo kako Resti piše o Sandalu, kao patarenu-heretiku-griješniku.

Ali, Truhelka svojim pisanjem o Sandalu, koji želi napraviti objekat za narodnu Bosansku crkvu, dovodi nas u poziciju da o toj ''crkvi'' razmišljamao nešto drugačije s obzirom na  ranije informacije o toj crkvi i više s kršćanskog aspekta. Dakle, kada je u pitanju Bosanska crkva, Truhelka nije do kraja jasan-decidan, jer on smatra da je dotična crkva ogranak katoličke crkve samo sa iskrivljenim učenjem. Svoj stav je, najvjerovatnije, formirao na osnovu falsifikovanih dokumenata koje je našao u Dubrovačkom arhivu, ali i nerealnih prikaza papskih legata o narodu i njegovom vjerovanju koji je živio u tadašnjoj Bosni.

Ne može se uputiti velika zamjerka Truhelki iz razloga što on Bosansku crkvu vidi takvu kakvom je definiše, ali može mu se uputiti zamjerka, na to, što on svoj zaključak temelji na osnovu dokumenata čiju je validnost mogao podrobno da provjeri, jer postojeći dokumenati nisu, baraem za nas Bošnjake, autentični, jer svim tim dokumentima Bošnjaka se u potpunosti dehistorizuje. Krivotvoreni dokumenti ne negiraju da u Bosni ima prisutan i narod koji se vjerskim učenjem razlikuje od katolika, ali po ovim dokumentima nisu to Bošnjaci koji su temeljili  Bosnu, nego narod koji je u Bosni kao slučajno, koga oni vide pod drugim pojmom: pataren-heretik-antihrišćanin....I Truhelka nam ih kao takve podstire, i u našu povijest ulaze kao istinite činjenice. Otuda, Bošnjački povijesničari barataju sa činjenicom da su u Bosni u Srednjem vijeku živjeli patareni, koje je Rački nazvao bogumilima, da su bogumili vjerskim učenjem kršćanska sekta koji su imali svoju Bosansku crkvu, svoju crkvenu hijerarhiju kojoj je na čelu djed-did itd. i koji su kasnije pod uticajem Turaka odbacili kršćansko učenje i prihvatili islam.

 Truhelka je bio direktor našeg Istorijskog muzeja, te se od njega mogla očekivati i istina, a to je da je treća vjerska skupina Bosanaca, skupina vjernika islamske provenijencije i to oni njeni utemeljitelji-Bošnjaci, i nikakvi bogumili (dualisti), niti njihovi patareni-dualist. Vrlo je površno analizirao određene listine, a naročito testament, kako kaže, ''gosta Radina'' koji je pun protivuriječnosti. Taj testament, koga je on nazvao: Testament gosta Radina je  falsifikat Hercegove vakufname koja je ostala u njegovoj džamiji u Dubrovniku. Truhelka ga pronašao u arhivskoj građi Dubrovačkog arhivakao kao falsifikat, i to u dva primjerka tj. kao prepise falsifikata, ali se o tome nije oglasio nego ga pokušao deskribovati i to onako kako ih je zatekao. Jedan sadržajem na nešto i liči, a drugi da te Bog sačuva, ništa ni sa čim, bez ikakve logike tj. neka nesuvisla bez vezna škrabotina, jedino što je pisana Bosančicom. Na ovaj način je testament ''gosta Radina'' ušao u našu povijest i uklopili ga kao negaciju muslimana u tom periodu Bosanske povijesti.

 Možda je i Truhelkino učenje o narodima Bosne bilo projektovano iz naciomonolističkih krugova naših komšija, jer to je period kada, naše komšije, i Srbi i Hrvati rade na uspostavljanju i afirmaciji svog naciona i pokušajima istorijskim pravom, pa makar i lažima, dokazati pravo na vlasništvo naše zemlje Bosne, ali  dokazima da njeni utemeljitelji Bošnjaci nisu bili u islamu do dolaska Turaka, nego da su od vajkad bili u kršćanstvu pa po tome Bosna je povijesno kršćanska zemlja.

 Međutim, teže mi pada da u sadašnje vrijeme, neki John Fine u knjizi ''BOSANSKA CRKVA Novo tumačenje'' nastavlja svojim zaključivanjem nametnuti stav da je ta, po Truhelki Bosanska crkva, u stvari pravoslavna crkva te da je Bosna povijesno pravoslavna zemlja.

John Fine piše: ''Mogli bi smo postaviti pitanje o njegovom stavu.( misli na Sandala i njegov zahtjev i dalje nastavlja) Činjenica da Dubrovnik nije bio zainteresiran za crkvu govori da se radilo o pravoslavnoj crkvi. Dubrovnik je uvijek radio na tome, na svojim teritorijama priječiti podizanje pravoslavnih crkava i da preobrati pravoslavne i šizmatike na katoličanstvo. Da je crkva trebala biti pravoslavna, onda je moguće da je Sandalj želio crkvu svojoj ženi podići, Jeleni, sestri srpskog kneza Lazara, koja je bila pravoslavne vjere.'' Citat završen.

 Isti Fine, sada govori kako je srpski despot Lazar-brat Jelene, žene Sandalja, intervenisao kod Dubrovčana po istom pitanju, ali je i on odbijen. U kom bi to smislu Lazar intervenisao, kada po Fineu Dubrovčani ne žele pravoslavnu crkvu. Ovo pišem, jer neko ko interveniše ima i autoriteta, ali ima i mogućnosti za prihvatanje po intervenciji, a sam ranije piše da Dubrovčani priječe podizanje pravoslavne crkve. Dalje, Fine navodi da se postigao nekakav kompromis, ali da u Dubrovniku nema traga od neke pravoslavne crkve. Nakon 5 mjeseci, po zahtjevu, 1435.god. umire Sandal.

Kada, kod, nazovi istraživača nema teze da Sandal, ali i njegova žena, nisu bili kršćani, a ne pogotovo pravoslavaci, te da iz tog razloga Sandaljev naum-izgradnje vjerskog objekta, nije bila pravoslavna crkva nego neka druga bogomolja, onda je normalno da istraživač nije mogao u Dubrovniku naći pravoslavnu crkvu jer je nije bilo, a niti je mogao pronaći ni ono što je Sandal naumio da gradi, jer nezna šta je Sandal trebao da gradi.

 Za Finea je Sandaleva žena: Jelena- sestra od  Srpskog kneza Lazara, pravoslavka. On svoje zaključivanje temelji na njenom imenu i na tome da je sestra od Srpskog kneza Lazara. A  na čemu zasniva tvrdnju  da je Srpski knez Lazar bio pravoslavac? Je li to samo zbog imena? To će Bošnjački povjesničari  morati temeljito istražiti-provjeriti, jer u to vrijeme Srbija je u Islamskom komonveltu-hilafet i u tom komonveltu veoma važnu ulogu ima i Lazar čije su ime zadržali Srbi, ali njegova duhovnost nemora biti pravoslavlje. Sam korijen riječi-imena Lazar je laz; turska riječ i predstavlja okrčenu njivu u blizini šume. Njegova kći Olivera je žena od sultana Bajazita, a najmlađa Mara žena od Stephana Tomaševića. Šerijetski, muslimanima nije dozvoljen brak sa idolopoklonicama, a kako je Bajazit bio sultan to se nije moglo dogoditi da on oženi Oliveru koja nije muslimanka, a ako ni zbog čega, ono zbog primjera drugima.

 Tu ljudsku identifikaciju-imena, u smislu da ime osobe određuje i njenu religioznu pripadnost, koristili su kako katolički tako i pravoslavni historici pa i Bošnjački konstruišući svoju hrvatsko-katoličku, ali i srpsko-pravoslavnu historiju na ličnostima sasma druge provenijencije, a Bošnjački samo potvđivali. Tako su: Lazar, Vuk, Marko i drugi, zbog imena ubačeni u pravoslavne, a da to po svojoj duhovnosti nisu bili.

 U Dubrovniku je bila sve do pred kraj 17. vijeka, dok je kršćani nisu porušili, potkupolna džamija. Ta džamija je najvjerovatnije džamija koju je započeo Sandal, a koja se u onim Truhelkinim dokumentima spominje kao sakralni objekat Bosanske crkve. Nedugo, iza toga-zahtjeva, Sandal jer umro 1435. Kako je džamija bila u Dubrovniku, za nju su, po logici, dobijeni dokumenti. Biće da je njenu izgradnju započeo Sandal, ali kako je ubrzo umro nju je vjerovatno dovršio njegov bratić Stephan Kosača kome je nakon Sandaleve smrti  ostalo upravljanje Humom. Na ovakav zaključak; da je u Dubrovniku bila džamija Kosača navodi i činjenica na koju upućuje i Evlijino pisanje o Dubrovniku.

Ta džamija bi mogla biti i onaj kompromis koji je postignut Lazarevom intervencijom iz Fineovih analiza. Lazar je mogao tada da vrši pregovore sa Dubrovnikom i da predloži gradnju džamije, jer je Dubrovnik u tom periodu pod islamskom upravom kao protektorat i oni sultanu plaćaju porez. Dakle, veza između muslimana i dubrovčana je u tom periodu neupitna, a između pravoslavnih i Dubrovčana mogla se samo izmišljati kao što to čini vajni Fine. U tom periodu Srbija je pod muslimanskom vlašću, jer je Srbija 1371. ušla u sastav Islamskog Komonvelta.

 Inače, to je vrijeme kada je među žiteljima Dalmacije, a time i Dubrovnika vladao duh tolerancije, bez animoziteta.Taj duh tolerancije stanovnika Dalmacije koji su bili islamske i katoličke provenijencije, kroz koju stotinu godina kasnije, potaknuti papama, kršćani će projicirati razdore između muslimana i katolika. U prvoj polovini XVII stoljeća započeće sukobi koji su projektovali ubijanja, progone i prevjeru muslimanskog stanovništva iz Dalmacije i sa ostrva.

 Zanimljivo je da Evlija Čelebi, u svom putopisu, kada je bio u posjeti Dubrovniku oko 1660. godine, navodi da je od nekoliko manastira najljepši onaj Hercegov. Ovaj prijevod je prema Šabanoviću, a mislim da je tu turska riječ koja je značila vjerski objekat ili mesdžid ili džamija prema recezentima prevedena kao manastir, jer Evlija nije nikako mogao doći u Dubrovnik a da ne zabilježi činjenicu da u Dubrovniku ima i džamija. On to nije zabilježio, a džamija je postojala, ali je zato napisano, u prijevodu, da je najljepši hercegov manastir. Pod manastirom se podrazumijevaju najčešće vjerski objekti pravoslavne religije, no kako u to vrijeme u Dubrovniku nije bilo pravljenja pravoslavnih objekata, po Fineu, onda ovaj Evlijin manastir je prevodilačka konstrukcija i tu se radi o Hercegovoj džamiji. Da je doista prevodilačka konstrukcija navodi i činjenica da je Ćirković hercega doveo u pravoslavne okvire izmišljenim dokumentom u kome se herceg predstavlja kao herceg od svetog Save. Pod tim dojmom i prevodilac prevodi i kako ni sam nije znao za postojanje džamije, tako umjesto džamije u Dubrovniku je hercegov manastir.

 Zaključujemo i to, a što je veoma bitno da  Dubrovnik u tom periodu, dok ga je pohodio Evlija, nije bio pod kontrolom katolika. Dakle, katolici nisu uzeli Dubrovnik u toku Kandijskog rata, ali će on koncem istog stoljeća potpasti pod katoličku vlast. To zaključujemo iz razloga što je Evlija 1660.godine bio u posjeti Dubrovniku. Inače, Evlija ni slučajno ne bi mogao pristupiti Dubrovniku, kao što to nije mogao: Zadru, Šibeniku,Trogiru, Splitu i ostalim Dalmatinskim mjestima jer su bila pod kontrolom kršćana.  Evlija je bio borac muslimanske vojske koja se i okupila da povrati zauzete muslimanske teritorije Dalmacije od strane evropskih, ali i domaćih katolika.

 Koncem XVII stoljeća, katolici će nasilno-osvajanjem podvesti pod svoju vlast i Dubrovnik, tako da će svi dokumenti koji su zatečeni u Kosačinoj  džamiji, doživjeti svoju preinaku-biće krivotvoreni i dotjerivanji prema katoličkom nahođenju i njihovoj istini. Tako su vakufname- testamenti, ali i ostali dokumenti potpuno krivotvoreni, jer je to bila politika katoličkih crkvenih velikodostojnika. Poslije su pisali svoju historiju, i kao dokaze uzimali upravo te falsifikate. Tako pišući, sticao se dojam kao da nikada u Hrvatskoj nisu živjeli i Hrvati muslimani zajedno sa Hrvatima kršćanima. Muslimani su imali državnu vlast, ali su ovi drugi takođe imali i primjenjivali u međusobnim odnosima svoje zakone, ali u cjelini poštivali su muslimansku vlast. Otuda i oni porezi-džizije iz ovih zemalja.

 Upravo, preko takvih falsifikovanih dokumenata iz ovaih arhiva u njihovoj historiografiji Bošnjaci-muslimani su patareni, katari i sve ostalo ali obavezno su heretici. Tako, u Bosni nije islam, nego Bosanska crkva!? Vjernici te crkve su krivovjerci-heretici!? Sandal je pataren, ponekad i katolik, a nikada nije musliman!? Herceg Stephan je katolik, a vidjet ćemo i nevjernik, a kod pravoslavaca on je pravoslavac i nikada ono što jeste!? Katarina, njegova kći, je katolkinja i pobjegla u Rim od Turaka!? Dakle, pobjegla od svog brata, jer je Katarinin brat-Ahmet-paša Hercegović, veliki vezir ? Katarina, kao kraljica,  dala Bosnu papi, ako se djeca ne vrate u katoličanstvo!? Nekad prije njenu djecu Žigmunda-Ishak i Katarinu-Emina uhvatili Turci i prisilili u islam!? Niti je ona pobjegla od Turaka, niti je dala Bosnu, a niti su djeca bila u katoličanstvu. Sve gluposti do gluposti tako da mi se neda ni da pišem, a kamo li da citiram nekog od tih apologeta, falsifikatora i lažljivaca. Kako citirati i pisati gluposti?

 Džamija i svi drugi sakralni objekti muslimana u Dubrovniku su porušeni, a sve  iz razloga zatiranja povijest i negiranja činjenice da su muslimani bili autohtono stanovništvo Dubrovnika i da nisu bili neki Turci osvajači nego Dalmatinci-muslimani.

 U knjizi: ''Povijesna svjedočanstva o Trogiru'' od I. Lucića napisanoj koncem 17. vijeka nigdje nećete naći niti jedan podatak da su Trogir naseljavali i neki drugi osim kršćana. Mada iz godine 1538. u pismu nekog Zakarija on-Zakarije spominje ime Kamila Ursina generalnog upravitelja Dalmacije. Povijesno, Dalmacija je bila tada u rukama muslimana i ovaj Kamil Ursin je mogao biti Dalmatinac-musliman. Da je znao Lucić, da se u imenu Kamil krije muslimansko ime ni ovo ne bi našlo traga, a zna se da je u 12. stoljeću, prema izvještajima papskih legata, u Trogiru sjedište patarenske crkve, kako oni kažu, koja nije bila kršćanska, da ne kažem, a na osnovu svih relevantnih činilaca i analiza, da je to muslimanska crkva, te da je kompletna infrastruktura samog grada sa svim ostalim elementima koncipirana na elementima islamskog graditeljstva.

 Fine, dalje nastavlja sa tvrdnjama, da je u Sandalevo vrijeme bilo gradnje crkava, tako da je i jednu od njih napravila njegova žena Jelena u Ključu, jer je na mjestu današnje stare džamije uz zidine Ključa, po kazivanju stanovnika bila kao stara crkva.

 U Sandaljevo vrijeme, u Evropi, traju sukobi-progoni muslimana, a njihovi sakralni objekti se prepravljaju u crkve, a ponegdje se od opljačkane imovine pravi i neka nova i tu Fine ne griješi, ali Jelena ne pravi crkvu, a pogotovo pravoslavnu kako nam ispire mozak Fine jer Jelena nije kršćanka kao što nije  ni  njen muž Sandal.

 Fineova konstrukcija, da je  stara džamija u Ključu, pravljena na temeljima crkve,  poklapa se sa otrcanom frazom, koju su koristili i jedni i drugi kršćani, kako bi u svojim pričama, nastojali ubijediti pravoslavne i katolike da su temelji njihovih objekata kudi kamo prije islamskih, te da su muslimani to rušili i pravili na njima svoje vjerske objekte. Nema niti jedan zabilježen slučaj na čitavom prostranstvu gdje su živjeli i gdje trenutno obitavaju muslimani da se na taj način radilo, a oni nam uvijek serviraju tu gnusnu laž. Ta laž je samo stimulisala njihove rušitelje, da iz tih razloga ruše naše sakralne objekte.  Nema ni broja, porušenim i prepravljenim džamijama, a koje su bile na teritoriju koje sada kontrolišu kršćani.

 Vratimo se na staru džamiju pored Ključke gradine. Prema svim pokazateljima, a kako u to vrijeme, dakle kada živi i Sandal sa ženom Jelenom, muslimani imaju svoju dominaciju u Bosni i već pomalo islam ima svoj hanefijski izkaz- počinju se praviti i sakralni objekti orjeltalnog tipa. Ta stara džamija može biti da je Jelenina zadužbina-vakuf, jer, Sandaljeva žena mogla je biti samo muslimanka, a nikako pravoslavka, jer svi katolički dokumenti tog perioda, a koji se tiču porodice Sandala Kosače, govore da oni nisu kršćani. Koliko znam, u Ključu ima staro dovište, a kako je Ključ Sandalev grad, moglo bi se to dobro povezati, jer bosanska dovišta su na kaburima velikih sinova Bosne koji su onovremeno organizovali Bošnjake u vojne formacije i branili svoju Bosnu od katolika. Prema ovome, postoji mogućnost da je tu i Sandalovo počivalište.

 Fine konstatuje, da, narodna tradicija, za razliku od katoličkih dokumenata, Sandala svrstava u nevjernike, a da je njegov bratić- herceg Stephan bio pravoslavac.

 Kakve su ovo sad  tvrdnje? Kako da se normalan čovijek ne zapita šta te vajne historeike navodi, te stvaraju ovako nakaradne konstrukcije-tvrdnje, koje nemaju nikakvo, ama baš nikakvo uporište u življenoj povijesti, osim što je Fine izmislio narodnu tradiciju.? Kako nam Fine podmeće: Sandal-nevjernik ostavlja sve svoje materijalno što je imao pravoslavcu Stephanu, jer je poznato da je Stephan naslijedio svog amidžu Sandala. Koje su to podmukle tvrdnje jer nam Fine, na ovaj način, u hercegov Hum unosi pravoslavnu komponentu? Nama ne preostaje ništa drugo nego da te sve gluposti odbacimo a da se latimo posla i ispisujemo našu Bošnjačku povijest sa našim velikanima u koje spadaju i Sandal i Stephan, ali i Lazar.

 I sad' se vraćam na početak ove knjige i čitam potpis uvodničara Bošnjaka, prof. Dr. Mustafa Imamović. Ja ću samo, na Mustafinu konstataciju da je John Fine ponudio bosanskom čitaocu knjigu koja predstavlja izazovan prilog razumijevanju karaktera religije, političkih događaja i socijalnih odnosa u bosanskom srednjevjekovnom društvu i državi, konstatirati da uvaženi borac identiteta Bosanskih muslimana ovom konstatacijom narušava ugled Bošnjačkog istraživača, jer se iz ne znam kojih razloga priklonio Finovim konstrukcijama :''Sve je pravoslavno i ako nije tako onda nevjerničko.'' A ovdje se radi o velikim Bošnjacima, koji zasigurno nisu bilo ono što nam predoči Fine, a to bi trebao da zna dr. Imamović.

 Međutim, nešto poslije Fine citira historika jezuita-Restija koji za Sandala kaže: ''On je bio knez živog duha, velike inteligencije i veoma delikatan, koji je uvijek znao s velikom lakoćom prodrijeti u srž stvari, uspomena na njega bila bi besmrtna, da njegov život nije bio uprljan a slava opskurna zbog krivovjerja šizme i patarenskog obreda u kojem se i rodio i umro''(prijevod po Fineu )  Latinski tekst: '' ...avrebbe immortale la sua memoria se non avesse macchiato la sua vita ed escurato la fama con li errori del schizma e rito patareno, nel quale nacque e mori.'' Resti, Annali di Ragusa.

 Da li sada neko ko čita i analizira Finea, a koji citira  i Restija može saznati od bilo kojeg od njih nešto zajedničko, a što vrijedi za  Sandala? Ovo navodim, iz jednog jedinog razloga, da čitalac shvati sa koliko subjektivnosti piše Fine kao pobornik srpskpravoslavne historijske škole i jedan stariji, katolički-jezuitski historik  Resti, ali da obje tvrdnje nama dostavlja Fine. Ipak, za mene  bolju definiciju Sandaljevog življenja dao je Resti. Mada, iz prve njegove rečenice, Sandal je živog duha, inteligentan, koji svojom inteligencijom ulazi u srž stvari, što nije dovoljno da Sandala okarakteriše kao pozitivnu ličnost i sve što Sandal ima pozitivno on to ruši svojim vjerovanjem, koje je za Restija bilo patarenstvo u kome se rodio i umro.

 Dakle, za sve one kršćanske historike , koji su se bavili Kosačama, sve negativno kod njih je to što ne ispoljavaju katoličanstvo nego, kako vole kazati, patarensko učenje, dok ostale ljudske osobine ne određuju njihov karakter. Sada pomislite, da je Sandal bio katolik, koliko bi u njihovoj katoličkoj stvarnosti bilo posvećeno Sandalu, možda i svetost, jer Resti piše da bi uspomena na njega bila besmrtna da nije pataren. I sam priznaje da Sandal nije katolik. A mi Bošnjaci, a kako nas u negativnom kontekstu nazvati?!, ni lijepa slova o tako značajnoj našoj Bošnjačkoj povijesnoj ličnosti. (osim evo što ja pišem)

 Neka Sandala dragi Bog nagradi za sva ona njegova djela koja je učinio za nas Bošnjake, tako da i danas nakon cca 580 godina možemo ispoljavati vjerovanje koje je on  tada branio. Ovo samo da Resti zna da ima neko ko nije zaboravio Sandalevo djelovanje.

 Interesantno je, da niti jedan od historika nije nikada uzeo njegovo ime, Sandal, u razmatranje, koje se u povijesnoj literaturi oblikovalo u Sandalj, te sa etimološkog stajališta kažu kome pripada? Gdje su bili do sada muslimanski historici-etimolozi?  Jedan ga interpolira u Gote, samo neznam kako? Pa nije ni to loše, makar se neko još usudio da kaže da nije što kršćani kažu.To nije često ime koje daju muslimani, a ovi drugi nikako. I svi prelaze preko toga da jedan tako značajna historijska ličnost, kao što je Sandal, nosi muslimansko ime. Sandal, sandalovina. (arap.mirisna biljka ) Zašto sada, kod onih koji preko imena određuju čovjeku i religiju,  ime Sandal ne definiše Sandalevu vjersku pripadnost? Zašto nije musliman, ako mu je arapsko ime?

 Ako je Sandal, po Restiju pataren, onda zasigurno,  ni žena mu Jelena nije bila ono što Fine kaže-pravoslavka. On to zaključuje i tvrdi, jer je sestra od Lazara Brankovića. Lazara Brankovića, je srpskpravoslavna škola historije svrstala u pravoslavne samo zbog imena i sa njim oblikovali svoju prošlost, A treba znati, da ime nema veze  sa religioznom pripadnošću, konkretno, u tom vremenskom periodu, kao što će se i pokazati. Međutim, taj način pridruživanja vjerskog učenja prema imenu otvara mogućnosti razrješenja bitnih povijesnih dešavanja u kojima su bile te ličnosti. Iz tih veze mogu se izvoditi jako bitne činjenice za istinitu povijest. Mislim da je i Lazar koga Fine, a i svi drugi svrstavaju u pravoslavne, samo zbog imena otuđen iz muslimanskog korpusa.

Zar, jedan historičar kome je stalo do istine, jer on nije niti Srbin-pravoslavac, niti Hrvat-katolik, može iznijeti ovakve konsatacije :''Dok je unutrašnjost Hercegovine bila pravoslavna, Bosna je bila, manje više, u pogledu vjeroispovijesti ničija zemlja sa slabom katoličkom organizacijom, koja je u 13. stoljeću nastala, a tek je ponovo ustanovljena zahvaljujući franjevcima nakon 1340. godine...Što se tiče Bosne i Hercegovine u cjelini, onda je pravoslavno-katoličko rivalstvo započelo tek sredinom 15. Stoljeća. Kada je jednom do rivalstva došlo, ono i danas traje.''  Citat završen.

Koja je to unutrašnja Hercegovina, na kojoj su pravoslavci bili dominantni kada su zemlje Hercegovine, u to vrijeme, pripadale porodicama Kosače i Pavlovići, a stanovništvo, to će se pokazati kroz neku godinu, islamsko? Niti jedan član tih porodica nije bio pravoslavac, mada prema Finu to je herceg Stephan. Kako samo sa lahkoćom zaključe, da je jedan tako znameniti Bošnjak i predan totalno islamu, po njima  pravoslavac. To je stara podvala od Petranovićeva zaključivanja do Miklševićevih i Ćorovićevih falsifikata. Našli kao nekakav dokument u Prizrenu od, pazite sada: carigradskog patrijarha Skolarija koji se obraća sinajskim kaluđerima da mogu uzimati njegove poklone gdje on tvrdi za Hercega da je od skora u duši pravoslavac. A onda poslije našli i to da se izjašnjava kao: herceg od svetog Save. Oni Savu posvetili u XIX stoljeću, a on se izjašnjavao hercegom od svetog Save u XV stoljeću. Imali tu pameti i ko to za istinite činjenice uzima njihove falsifikate? Podvala kojom su herceg Stjepana svrstali među pravoslavne, a za njima se povedoše svi redom  kvazi historici. Katolici ga proglasili patarenom, a Bošnjaci povijesno nedorasli i  kao i obično; što kažu oni i mi smo zato?

 Međutim, nešto poslije i Hrvati se ne htjedoše odreći Hercega pa on postade i katolik, povezuju ga sa kćerkom Katarinom koju su oni već odavno proglasili svojom.

 Dakle, po jednima Stephan jedno, a po drugima drugo! A mi muslimani, svake godine,  za dan njegove smrti, zadnja subota u maju, zijaretimo njegovo turbe u Blagaju, a da neznamo da  zijaretimo tako značajnu povijesnu Bošnjačku ličnost. Žalosno što neznamo, ali on je zadovoljan, jer se muslimani okupljaju čine zikr i veličaju Allaha a sve zbog Hercega. E jesmo čudan milet !? Herceg je umro 22.5.1466.godine. Blagaj je njegov grad. Blagajska tvrđava se zove po njemu i ...

 Ako je, po Fineu, u to vrijeme unautrašnja Hercegovina većinski bila pravoslavna, kako to da nakon 10 godina ulaskom Bosne u zajednicu muslimanskih država ne tražiše, kao što su katolici tražili, Ahdnamu, da mogu nesmetano ispoljavati svoju religioznu pripadnost? Nije ih bilo i nije imao ko ni tražiti!

Na Fineovu konstataciju da Bosna u pogledu vjeroispovijesti nije ničija zemlja moram reći da je Fine, sa ovm konstrukcijom, očito indoktriniran uplivom pravoslavnih kvazi historičara. Kako to da nakon 1463.godine, a to je desetak godina po Fineovoj konstataciji, prema popisima stanovništva većinsko Bosansko stanovništvo je islamsko, a to isto stanovništvo zahvaljujući i hercegu Stephanu Kosači je zatražilo pomoć od sultana, u vojsci, kako bi spriječili upad kršćanske vojske koju je trebao formirati papa Pio II, a u cilju istrebljenja heretika iz Hrvatske i Bosne. To je jedini i pravi odgovor na sve ove Finove konstatacije.

 I ovog momenta odbacujem ovu njegovu knjigu. Knjigu koja negira Bošnjaka, koja je satkana od neutemeljenih projeciranih historijskih zabluda jer iz nje, Bošnjak  nema ništa utemeljeno o sebi pročitati, a kamo li naučiti, osim ako nekom odgovara da čita njegove mitskonelogične tvrdnje: da je u Bosni u to vrijeme bilo sve pravoslavno. Takođe, konstatujem da je žalosno: da se naš profesor potpisao kao uvodničar, ali i svi oni koji su podupirali da ova nakaradna knjiga ugleda svjetlo dana.

 

 

Nešto  i  o Stephanu Kosači-Vukčiću

 Evlija Čelebi dok piše o gradu Mileševu ima i ovu priču: ''Po kazivanju mudrih grčkih istoričara, Ahmet- paša Hercegović oženio se u pagansko vrijeme ćerkom španskog kralja,(Dotična princeza mogla je je imati muslimansko porijeklo, jer je u to vrijeme Španija bila muslimanska) i kada je njegov otac ban Herceg, prvu bračnu noć vidio djevojku, skrenuo je s pameću i uzeo joj nevinost bez ikakvih obzira.To je bolno uticalo na njegovog sina, pa je iste noći, sa ranom na srcu, sa svojih 300 konjanika nestao iz ovog šehera Mileševa i otišao u šeher Skoplje. Došavši Fatihu ispričao mu je svoj slučaj ispočetka do kraja. On je tada uz prisustvo njegove preuzvišenosti Ak-Šemsudina i Veli Mahmud-paše primio islam. Dali su mu ime Ahmed-beg. Istoga dana dobio je od Fatiha 50.000 odabranih vojnika i nekoliko šahi topova i u brzom maršu otišao iz grada Skoplja, prevalio konake i opsjeo grad Mileševo. Kada je na koncu tukući grad topovima i osvojio ga, njegov je otac pomoću varke pobjegao...Prljavi nitkov, vajni Ahmed-begov otac, umakao je i uzeo sebi za prijestonicu glasovitu tvrđavu po imenu grad Blagaj, blizu Dubrovnika. Njegovom sinu Ahmed-begu sultan je obećao dati svu zemlju koju osvoji od oca. On je to i radio i dobio titulu jakrukbega. Kada je mnogo godina kasnije umro, pokopan je mnogo godina kasnije u kasabi Herceg.''

Ova priča, u prvom svom dijelu, nije interesantna i podsjeća na mitsko pričanje nego na povijesne činjenice, jer se zna na koji je način Ahmet-paša otišao u Istambul. Kao dijete je otišao, normalno uz hercegovu prisegu, školujući se, te kao vrlo sposoban dužnosnik , doživio sve počasti na sultanskom dvoru i od toga više puta kao Veliki vezir. Čini mi se da ovo kazivanje ''mudrih grčkih istoričara'' ima više svojih uputa. Samim time što govori o paganskom vremenu, dovodi u Bosnu paganštinu pod kojom se razumije višeboštvo, mada poneki katolički historičari u namjeri da diskredituju muslimane i za muslimane znaju reči da su pagani.

Dakle, po grčkim povjesničarima u Bosni za hercegovo vrijeme su pagani, a to nije tako jer je u Bosni tada islam koji se dobrono osjeti, jer katolici uveliko kidišu na bosnu i žele Bosnu pokatoličiti, a herceg je istog ovog Ahmeta poslao u Istambol na islamske škole. 

Ipak, najviše te ''grčke'' propagande je usmjereno-vezano za Ahmetovog oca, starog Hercega, jer on je bio trn u oku svim hrišćanima i kršćanima. A sa ovom pričom o rodoskrnavljenju, Evlija je najvjerovatnije htio da pokaže koji stav o Hercegu imaju njegovi neprijatelji, ''mudri grčki istoričari'' ali i da potvrde svoju grčkopravoslavnu tezu da je Ahmet paša, Hercegov sin, bio ranije u nekoj drugoj vjeri, a prema prvoj rečenici iz priče to je nekakvo paganstvo. Iste noći nakon incesa Ahmet je sa 300 svojih pristalica, normalno pagana otišao u Skopje i po priči primio islam? Je su li i tih 300 drugova primili islam? Po svemu sudeći da jesu, jer se vratio sa 50.000 da osvaja. Bože šta sve neće izmišljati samo da nebi bilo sve u istini i islamu.

 Šta bi po vjerovanju mogao biti njegov otac stari herceg? Izvodimo zaključak da je i otac pagan, a da će Ahmet kao musliman osvojiti te paganske zemlje. Zašto, Evlija prenosi ovu priču ''grčkih istoričara'', kada najvjerovatnije zna za sva dobra djela Hercegova prema svom naraodu, nije mi u potpunosti jasno. Možda su i ovdje recezenti ''ustanovljavali'' istinu preko priče o ''mudrim grčkim historičarima.''

Interesantno je i to, kada je Evlija dao opis Blagaja, njemu ili je promaklo, a najvjerovatnije je tako moralo, da nam kaže čiji su mezari u tekiji. Ako je već u opisu Mileševa rekao za starog Hercega, da je za svoju prijestonicu uzeo tvrđavu Blagaj, kako to da u opisu Blagaja njeg uopšte ne spominje. Međutim, je li baš Šabanović uradio prijevod adekvatno, ili su i tada, kada je Stephan u pitanju, recezenti imali, i ovdje, svoj udio u formiranju istine. I to ćemo, ako Bog da,  saznati kada naši turkolozi budu ponovo radili na Evlijinom rukopisu.

 Za Blagajsku tekiju, Evlija kaže da je napravio mostarski mufti-efendija, a da je za derviše halvetijskog reda: ''...tako da jedan njen visoki kiosk gleda u vodu Bune. U tom kiosku i na balkonima ove tekije zadržavaju se svi derviši i vode duge prijateljske razgovore i naučne rasprave.'' Citat završen.

 Prema našoj Bošnjačkomuslimanskoj tradiciji, u istoj tekiji, svake zadnje subote u maju sastaju se derviši, koji naravno vode prijateljske i naučne rasprave, ali čine i zikr veličajući Allaha dž.h. a to sve zahvaljujući hercegu Stephanu Kosači koji je bio veliki šejh i gazija i dao i vakufnamom obavezu da se nad njegovim turbetom napravi tekija koja će služiti dervišima za njihovo okupljanje. On je umro 22.maja 1466.godine, a ovaj datum odgovara zadnjoj suboti u maju kada se derviši i okupljaju.

 U jednoj od isprava u Dubrovačkom arhivu od 23.III. 1455. g. Dubrovčani se tuže hrvatsko-ugarskom kralju Vladislavu na Stephana Kosaču, te mu obezvrjeđuju naslov hercog, jer vele,: '' smije li se nazivati hercogom onaj, kojega su tim naslovom odlikovali Turci ... ''   Du Conge veli; da kada je Stjepan dobio titulu hercog od cara Wilhelma Fridrika III ( nema godine kada ) sva zemlja se prozvala Hercegovina.

 Iz ovih dviju tvrdnji zaključujemo: Dubrovčani-katolici spore Stephanu titulu hercoga, jer su ga tom titulom odlikovali turci-muslimani, a Du Conge kaže da je tu titulu dobio od Fridriha III. Dakle, i sami tvrde, indirektno, da je njemački car Fridrih musliman, jer je dodijelio titulu hercog Stephanu Kosači.

 Farlati takođe navodi da je car Fridrih III preporučio Stjepana za hercega. On kao tvrdnju navodi dokument sačinjen 1446. g. u Konjicu, a njegov član V govori o herceštvu. Ovaj dokument je na latinskom jeziku, a kako je skup na kome je donešen bio skup balkanskih velikana, neki smatraju da je morao biti napisan Bosanskim pismom i na Bosanskom jeziku, te ga ne prihvataju kao autentičan dokument. Drugi, opet, smatraju da je to načinjen prijevod na latinski jezik. Ali onda dolazi pitanje: zbog čega na latinski, kada se radi o Bosanskom saboru?

 Činjenica je da je Stephan Kosača nosio titulu hercega, koja je u to vrijeme bila titula nižih velmoža u carstvu. Po njemu je i Hercegovina dobila ime. Činjenica je i ta da je to izborna titula, još od Aleksandrovog  perioda uređenja država. Činjenica je i ta da je tu titulu dodjeljivalo 7 velmoža po Aleksandrovom modelu. Dakle, može se uzeti kao tačna činjenica koju nam donosi Farlati da je na skupu u Konjicu odlučeno da se Stephan Kosača imenuje hercegom.

 Jesu li to bile velmože, istog ili nižeg ranga, koji su bili u tom sedmočlanom tijelu to ćemo istražiti, jer to kršćanski povjesničari nisu istraživali nego samo ponekad ovlaš i u nekom drugom kontekstu istakli, jer se nije uklapalo u njihovu kršćansku matricu.

 Ovaj način izbora velmoža bio je monoteistički pristup-princip, a uveo ga je Aleksandar Veliki i trajao je kroz sve faze monoteističkog vladanja od perioda Aleksandra, preko Arijevog, a onda Avarskoislamskog do šerijetskoIslamskog perioda. Ako je Konjički dokument validan, velika je vjerovatnoća da je na tom zasjedanju u Konjicu, koje je činilo sedam banova iz sedam banovina koje su okruživale Bosnu a to su: Bijela Hrvatska, Slavonija, Požešga, Podramska, Arbanaska, Sremska i sedma je bila Bosna,  Stephan predloži kao nosilac titule hercoga koja se dodjeljivala kao značajna titula zaslužnim ljudima islamske provenijencije u Evropi i da je dokument sačinjen bosanskim jezikom, ali da je doživio svoj prijevod u doba kada su to katolički arhivari radili.

 Hercezi su u Rimskom carstvu bili nosioci civilne i vojne vlasti i predvodili su narodnu vojsku u borbi sa neprijateljem tog perioda. Iz tih okolnosti i Herceg je poslao svog najmlađeg sina Ahmeta na vojnu izobrazbu u Istambul i kako znamo doživio je velike civilne, ali i vojne počasti.  Ahmet-paša Hercegović bio je u tri navrata  Veliki vezir u Balkanskom Islamskom Komonveltu.

Taj vema bitan način izbora kraljeva i ostalih velmoža u toku trajanja sistema vlasti ustanovljenog na principima organizovanja države Aristotelovim učenjem, koje je u potpunosti realizovao Aleksandar Veliki, (odatle i ona izreka ''razdriješio Gordijev čvor'') je korektor svih historijskih događaja, jer su nosioci ovih titula nakaradnim učenjem kršćanskih historika trpani u koje kakve krivovjerne.

To je bio period vrlo težak za evropske muslimane, jer ih katolici progone sa njihovih viječnih ognjišta samo zbog drugačijeg stava o stvaranju. Dakle, bili su autohtoni narodi onih država iz kojih su progonjeni.

 

 Stephan je predložen zbog njegove angažovanosti, djelovanja i zasluge u organizovanju muslimanskog naroda u tom dijelu Bosne, (nekoliko utvrđenja nosi njegovo ime) jer kršćani uveliko prijete, te za njegovo vjersko učenje i djelovanje u tom smislu, bio je šejh halvetijskog reda. Neki od historika samo ovlaš spomenu način izbora Rimsko-njemačkog cara po ovom principu, ''sedam kraljeva'' mada je to za razmatranje historije srednjeg vijeka najvažniji momenat. To iz razloga što niti jedan ovako birani kralj nije bio katolik nego monoteistički vjernik.

Rimskonjemački car Fridrih III, za koga se smatra da je dodijelio tu titulu Stephanu, a prema onoj odluci 7 banova, živio je  kao musliman u Palermo na Siciliju i tu u Palermu je napravio džamiju, koja je nakon progona muslimana sa Sicilije, pretvorena u crkvu. U Palermu je umro i u starom greblju  Palerma imaju i nišani ovog velikana. Zanimljiva je i činjenica da se njegova ratna kaciga nalazi u turbetu Salahudin Ejubija u Palestini koju je ostavio prilikom svoje posjete ovom turbetu u XV stoljeću, ostavljajući je u turbetu u znak poštivanja prema ovom muslimanskom gaziji.

Ovaj Konjički dokument najvjerovatnije je nađen sa ostalim dokumentima Kosača: vakufname i slično u njihovoj džamiji u Dubrovniku pa onda dotjerivani prema trenutnim političkim potrebama tog vremena. Između ostalog on je tada preveden i na latinski jezik, kako bi i jezikom odražavao katoličko-latinsku pripadnost sabornika, a džamija je srušena koncem XVII vijeka nakon progona muslimana i iz tog dijela Dalmacije.

 Veoma je bitno, i to da napomenem da riječ; stephan nije bitno vlastito ime, nego da je to titula koja se kasnije uvela kao ime. Slično kao što je na arapskom; emir=vladar, a onda i Emir kao vlastito ime. Tako je i stephan složenica iz step=naredni-slijedi i han=vladar, dakle stephan= naredni vladar. Po ovome ova titula je mogla biti iz Avarskog perioda vladanja.

Na većini dokumentima iz Srednjeg vijeka, a i na zlatnoj novčanici Stephana Kotromana  piše baš ovako: STEPHAN. U svom tekstu, iz tog razloga-autentičnosti pisao sam Stephan Kosača, a ne Stjepan ili Stefan kako pišu zapadno i istočno.

16.12.2012.

BOŠNJACI SU BOGU MILI

                                          

            

              Srpsko učeno društvo je 1865. godine napravilo natječaj na temu: bogomili u Bosni, kako bi njihovi povjesničari dokazali da se tu radi o pravoslavlju, a Božidar Petranović vajni dr. iz Zadra dobi veliku nagradu u dukatima što im ''objasni'' da su to i bili. Knjiga se zvala:''BOGOMILI. CRJEKVA BOSANJESKA i KRJESTJANI''.  Od tada, za sve Srpsko pravoslavne historike postade istina, da u  Bosni nije bilo, do pojave Turaka, ništa drugo osim nešto katolika i sve pravoslavaci, a da, ako i neki od zapadnih historika govori o Patarenskom, kao nekom trećem-bosanskom narodu patarenske vjere, onda opet misli na pravoslavne.

Historik koji i dalje podupire ove nebuloze je J. Fine u knjizi: ''Bosanska crkva, novo tumačenje''. Ovaj pamflet o nama  i našoj Bosni, ovu povijesnu destrukciju predgovori, da ko drugi, nego Dr. E. Imamović, a sve to na sav naš jad, a doktorovu žalost. Žalosno je  na ovakve povijesne nakaradnosti o nama staviti svoj potpis, pa ma ko to bio, a Enver to nije smio nikako.

Na ovakvu tvrdnju, o dvije religije, slijedi tvrdnja nekih Hrvatskih povjesničara da je islam prihvatan nakon ulaska Bosne u zajednicu islamskih država, te se islam pojavljuje kao treća religija nakon Turskog ''osvajanja'', a pristalice tog učenja su patareni-bogumili kao otpadnici od njihovog kršćanskog učenja.  

I onda, najnovija-blaža i od Bošnjake prihvaćena teorija o Bošnjacima kao bogumilskim vjernicima sa svojom Bosanskom crkvom, koji su do dolaska Turaka bili većinski u Bosni, ali su onda listom prihvatili islam.

Bošnjački narod, a što je najgore i Bošnjački tumači povijesti, nikako da se oslobodi tog naturenog balasta; da je narod koji je na izvještačen način i krivovjerjem pokupio neka historijska prava na ovu Bosnu i postao i državotvoran. Zbog tih nametnutih stavova Bošnjak već dugo krvari i gubi svoje povijesne teritorije. Ovaj ''novi'' Bošnjak još nije, a izgleda i nemože, da prihvati najprirodniju činjenicu da  je ovdje u ovoj našoj zemlji Bosni, od vajkada uvijek sa istim svjetonadzorom. Da je čitavo Bosansko bitisanje on u njoj bio vladajući. Da ju je on formirao davno, početkom novog milenija, i to  kao pripadnik vladajućeg državotvornog sloja ljudi koji su slijedili učenje o jednom Stvoritelju, a kako su ih zvali, je-posve nebitno, odbacujući idolatrijska učenja o Stvoritelju.

A sve navedeno, je iz razloga što je ovom 'novom' Bošnjaku naturana i na kraju i naturena iskrivljena povijesna činjenica- predrasuda; da je ostavio ''svoje'' kršćanstvo i prigrlio vjeru osvajača. Ta predrasuda je našem narodu naturana u zadnjih 160 godina, u periodu kada smo ostali u kršćanskom okruženju i u svakom smislu dosta obespravljeni. Kada nam je sve krojeno po njihovoj mjeri, pa i naša povijest, a što je imalo odraza i na Bošnjačke historičare-istraživače, jer uvijek su polazili sa tom predrasudom kao osnovom, a sve iz razloga jer su i školovani dobijajući takve informacije. Teško mi pada, da i oni podučavaju-školuju, na istoj osnovi-Bošnjake i to akademske građane i tako se slijed nastavlja.

Sada je vrijeme, da se na sve te izmišljotine stavi tačka i da naša pokoljenja, barem što se tiče svoje historije, pođu slušati i učiti o sebi afirmativno i to istinski, a ne podcjenjivački i minimizirajući i sve na lažima. Dakle, vrijeme je da Bošnjak pođe izučavati, a uz to i prezentovati svoju življenu povijest.

 Ali, za sve to treba imati i Bošnjaka sa razvijenom sviješću o sebi. O Bošnjaku, koji u svojoj Bosni nije tek tako slučajno nego da ju je on od vajkad po svom nahođenju i gradio. No, kako se stvari po sebi odvijaju, po svemu sudeći, i iz razloga kako se sporo razvija Bošnjačka svijest o samom sebi, do toga će nam biti najteže doći. U sve vjerujemo, ali u svojoj povijesti daleko smo od istine.

Svjestan sam da će proteći dugo vremena da se  dobijene predrasude odbace, ali mi je želja da naše potomstvo uči svoju povijest koja je zametnuta na Evropskom tlu prije dvije i više hiljada godina. Takođe, želja mi je da se naši potomci diče time da su jedan od dva Evropska naroda koji je vjerovao u jednog Boga- Stvoritelja, da je upravljao svojom Bosnom, a da nije morao mijenjati zemlju rođenja, (drugi narod su Albanci) kao što se dešavalo sa ostalim Evropskim narodima koji su bili monoteisti-muslimani, ali su morali pod prisilom mijenjati svoju zemlju rođenja i bježati u zemlje gdje je musliman bio dominantan ili ostajati i prevjereni pod stalnom kontrolom suda inkvizicije. Stari Bošnjak je imao strategiju i znao  je  kako se suprotstaviti  nakani kršćana o progonu. Mogao je to da planira, jer u Bosni je  bio vazda dominantan i imao vlast. Dakle,  Bošnjak je Bosnu vazda gradio i branio.

 

               Pojam: bogomili-bogumili tj.sama riječ, kojom je trebalo označiti jednu sasma različitu religioznu skupinu ljud koja je djelovala u Srednjem vijeku u Bosni, a koja se od kršćana razlikuje po svom učenju o Stvoritelju, uveo je  Rački. Do tada su u katoličkoj literaturi oni nazivani katarima ili patarenima, a uz taj naziv išao je počesto diskreditirajući termin heretici. 1853.godine Štampana je knjiga; '' Šematizam'' od fra Bakule u kojoj  on tada piše da je Bosna bila: ''...zaražena od jeresi Maniheja i Patarena'' , dok u kasnijem svom pisanju iz 1867. za Bosanske patarene on ima  naziv bogomili. Papa Urban II Bosnu naziva: ''Tvrtkova Bosna patarenska''  Nada K. ''Povijest Bosne'', str. 238.

Rački, ih je 1867.godine, pišući svoju raspravu:'' Bogumili i Patareni'' nazvao; bogomili prema njihovom stavu i kako su sami sebe nazivali, kada je u pitanju vjerovanje. Po njima: Onaj narod, koji Božija svojstva ne pripisuje živom biću, dakle, koji vjeruje u jednog Boga-Stvaraoca svega, je narod koji je Bogu mio. Smatrali su da su oni, Bogu mili-dragi iz razloga što pravilno interpretiraju Božije stvaranje i sebe su, u odnosu na kršćane, nazivali bogumilima. U vremenu prije 60-70 godina mogla se čuti izreka od starog Bošnje da su muslimani Bogu dragi, da su oni Božije mile (Božiji narod). Oni su samo u relacijama monoteista nazivani bogumili i kada su sami, drugima, predočavali svoje učenje o Bogu. Inače, već sam napomenuo da su ih kršćani nazivali patarenima ili katarima uz skoro obavezan dodatak heretici.

Dakle, bogumil je kovanica iz dvije riječi: Bog i mio.Taj termin, među pravoslavnim historicima prvi počinje koristiti dotični B.Petranović, jer u dotadašnjoj srpskopravoslavnoj historijskoj literaturi oni nisu ni imali susret sa tim pojmom. I u pisanju, koristili su nepravilan oblik te riječi bogomili, mada to nije mijenjalo suštinu značenja.

 Mnogi, nazovi povjesničari koji su se bavili ovim, za njih, fenomenom, olahko su dolazili do stavova o učenju bogumila. Prije svega, koristili su falsifikovane dokumente i naglabanja nekih crkvenjaka, koji su u mržnji prema istima, pripisivali im koje-kakve zablude koje bogumili uopće nisu koristili u svom vjerskom učenju i iz tog razloga –pripisivanja zabluda, ovi kasniji historičari utvrdiše da je bogumilsko učenje kršćanska hereza-dvojno učenje o Stvaranju. Tako, da  iz razloga nepoznavanja njihovog učenja o Bogu, mnogi su izmišljali njihovo vjersko učenje.

 

Jedni ih povezuju sa pavlikjanima, drugi sa maniheizmom, treći sa mazdeizmom, jedni opet sa mitrizmom i nema kakvih gluposti nećete pročitati, a oni su od vajkada bili monoteisti , a od VII stoljeća islamiti.

Do nas dođe i tvrdnja, da su naši predci sljedbenici učenja Bugarskog popa Bogumila i po njemu se kao prozvaše bogumili. Bogumili se mogu povezati sa Bugarskom, ali kao muslimani, jer su u Bugarskoj od vajkad, kao i u Bosni bili muslimani i saradnja je bez daljnjeg, postojala.  Da su bogumili vjerovanjem neka kršćanska sekta-dualisti, to je njihova izmišljotina i to u nemogućnosti prihvatanja ili pak negiranju tvrdnje da su učenjem bili monoteisti.

Naši predci-bogumili mogli su za sebe da kažu da su pravi hristjani. Uzimajući da su i sami sljedbenici učenja Isaa a.s. kao Božijeg vjerovjesnika, a ne Isusa kao Boga, kako ga predstavljaju kršćani. Za njih je važio prefiks: ''pravi'' za razliku od onih koji Isusa poimaju kao Bogočovjeka, koji bi bili ''krivi'' krstjani.

Prema svemu dostupnom, bogumili su protežirali vjerovanje u jednog Boga-stvoritelja svega. Njihov, a time i naš put do spoznaje o Bogu, išao je preko onih ljudi kojima je Bog darivao tu moć da mogu, na najbolji način, objasniti kako i sami puk može doći do spoznaje o Božijem jedinstvu, te da Bogu, nikada, i ni u kojoj situaciji ne pridružuju nešto ili nekoga što će tu pojavu poistovijetiti sa Stvoriteljem, a bili su to poslanici među kojima i Issa a.s.

Isaa a.s. nije svoje poslanstvo temeljio na tome da je on Božiji sin u biološkom smislu, niti da, po toj logici,  bude Onaj koji stvara.  Nakon Isaa a.s. smrti, njegovo učenje o Bogu-dobijena Objava-bazirano na humanitarnoj osnovi, je prihvaćeno a najbliži sljedbenici poznati kao apostoli-njegovi učenici, su kroz Evanđelja nastojali da svoj stav prilagode njegovom učenju i kao takva su preporučavali narodu. U više Evanđelja, mogu se naći i tvrdnje da je Isaa poistovjećen sa Stvoriteljem, ali u njima je bilo i drugih različitosti i zato je trebalo sva Evanđelje koja su Isaa tretirali na isti način, objediniti u jednu Knjigu koja je i urađena koncem IV stoljeća. Tu knjigu poznajemo kao Bibliju.

 Međutim, u kršćanskom nastojanju da Biblija bude, za njih, i aksiomatski izgrađena  mnogi stavovi Isaovog učenja nisu u potpunosti prihvaćeni, između ostalog i to; da je on samo čovjek i Božiji Vjerovjesnik, a prihvaćeni su stavovi iz određenih Evanđelja; da je Isus Božiji sin i da je Isus Bogočovjek sa svim svojstvima Stvoritelja.

 Za razliku od monoteističkog stava da je Bog-Stvoritelj svega, kod pristalica Biblije došlo je do  izmjene u najbitnijem stavu, a to je učenje o Stvoritelju. Biblijom se Isus ostvaruje kao Apsolut, kao Bogočovjek, što će u kasnijim periodima u potpunosti promijeniti svjetsku religioznu sliku. Dakle, Biblija-kao prihvaćena objava od kršćana, temelji se na Svetotrojstvu, a ne na monoteizmu i to će biti najveći kamen spoticanja između monoteističkog-bogumilskog učenja  i Svetotrojstva.

Na uspostavlanju vjerskog učenja o Svetotrojstvu, koje će kasnije biti osnova kršćanskog učenja, najveći doprinos dao je Grgur Nazijanski u drugoj polovini 4. stoljeća te je i nazvan Grigorije Bogoslov, jer je pisao Slovo o Bogu. U ovom vjerskom nauku, Isus se pojavljje kao Bog-stvoritrelj, njegova majka kao majka Božija, uzrok njenog začeća je Sveti Duh posredstvom egzistirajućeg Boga i u tom smislu sva kasnija učenja imaju za isti nauk tu osnovu-svetotrojstvo.

Poistovjećujući Isusa sa Stvoriteljem, pristalice ovog učenja, prema bogumilskom shvatanju,  čine najveći grijeh i time ne pripadaju onima koji uče o Božijem jedinstvu. Poznate su činjenice, da su bogumili uvijek upućivali kritike na njihovo učenje. Takvo učenje spada u idolatriju, tako; da bogumili to ne prihvataju, ali prema istima nisu bili nasilni jer su pored njih mogli da žive u miru i toleranciji i sa takvim vjerskim učenjem. Dolaskom Fatiha u Bosnu, a na poziv naših predaka-bogumila, on izdaje Ahdnamu katoličkoj zajednici u Bosni, čiji su pripadnici, i do tada, nesmetano živjeli sa bogumilima.

Bogumili, nikada nisu progonili niti na bilo koji drugi način ugrožavali neistomišljenike, a dokaz je; da i kada su i brojčano nadmoćniji i na drugi način bili  jači, kao što je slučaj u Bosni, da su pored njih živjeli i oni drugi koji su o Stvoritelju imali svoje učenje. I znao se bogumilski stav: ''Nama naša vjera, njima njihova, mi nismo nikada vjerovali u ono u što oni vjeruju, a oni ne vjeruju u ono u što mi vjerujemo.''                   Kada kršćanski historici pišu o vjerskom učenju: katara, alibigineza, patarena, bogumila, husita, pavlićana, babuna i ne znam kako su ih sve nazivali, bez obzira gdje su egzistirali, onda izvode tezu, odatle i tvrdnju, da su sve te nabrojane grupe kršćanske sekte. Pitam se, samo, na osnovu čega?

 Kako neki povjesničari bogumilsko učenje vide kao učenje pavlikjana, ali kao dualističkog kršćanskog učenja pokušaću objasniti zablude.

Jedna od bitnih činjenica je i ta; da učenje o Svetom Trojstvu, a to je osnova kršćanskog učenja, nije bilo u svom začetku u potpunosti prihvaćeno od naroda, a tako ne tvrde kršćanski povjesničari, je primjer antiohijskog episkopa Pavla Samostatskog čiji su sljedbenici nazvani pavlićanima. Djelovao je koncem III stoljeća. Svi kršćanski historičari, koji pišu o učenju pavlićana, tvrde da je to kršćanska dualistička sekta.  Međutim, svi se slažu da u svom učenju pavlićani nisu ispoljavali učenje o Svetom trojstvu nego o Božijem jedinstvu. Na osnovu čega je i to onda kršćanska sekta? Pavle je za Issa (Isusa) tvrdio da je rođen kao čovijek od majke Merjem koja je imala začeće bez muškarca. Dakle, da Isus figurira kao ljudsko rođeno biće, jer je rođen od majke Merjem i da u njemu nema nikakvog božanstva. Govorio bi : ''Ja ne znam šta je ''riječ Božija'' ni šta je ''Sveti duh.''

  Većina nepristrasnih istraživača, među njima i kršćani Arapi koji su istraživali i analizirali Pavlovo religiozno učenje tvrdi da je njegovo učenje u suštini pa i o Isusu bilo kao kasnije islamsko učenje.  Zaključuju, da je Pavle monoteista i da je po njemu Bog samo jednota.

Od kuda, onda, da se učenje Pavla može nazivati kršćanskim učenjem kada se očituje da je to monoteistički pristup vjerovanju? Jedini zaključak koji bi se mogao donijeti, a u vezi sa pavlikjanima kao krišćanima kako ih nazivaju kršćanski historici je taj; da su pavlićani bili sljedbenici učenja Isaa a.s, ali nikako kao sljedbenici učenja o Svetom trojstvu te da su se kao i bogumili nazivali pravim krstjanima.

 Isto tako, kada je riječ o ostalim heretičkim grupama: patarenima, katarima, alibigenezima, husitima, hugenotima, babunima i slično nigdje nikakvog traga o dualističkom učenju ovih ''heretika'', do jedino u kršćanskoj literaturi,  tako da slobodno može stajati konstatacija: da su o njihovom učenju izmišljali činjenice koje nisu istinite nego u svrsi uklapanja u historijska gibanja koja su odgovarala kršćanskoj povijesti, a koja se nisu živjela. Poređenja pavlićana i bogumila sa ostalim grupama mogu se povezati kada je u pitanju njihov pristup vjerovanju, jer prema svim saznanjima i jedni i drugi su monoteisti, ali se ne mogu upoređivati niti izjednačavati kao kršćani dualist, jer to nisu bili.

Da bi kršćanski historici dokazali, da su neka od nabrojanih grupa kršćanska sekta, izvode se nakaradna učenja o njihovom vjerovanju, tako da se falsifikuju svi postojeći dokumenti iz kojih bi se mogao nazrijeti njihov stav o učenju. Najviše takvih dokumenata je iz crkvenih dosijea suđenim za heretičko učenje. To su mahom optužbe inkvizicije o kršćanskom krivovjerju zbog kojih optuženi moraju biti kažnjeni. Dotični su optuženi, a da ni sami nisu znali zbog čega su suđeni, jer je bilo bitno optuženog optužiti za krivovjerje zbog kojeg je slijedila smrtna kazna.

 U ostvarivanju povijesnih ciljeva kršćani ne biraju ni  načina a niti sredstva. Prije svega u Evropi su ratom prognali sve koji nisu vjerovali u Sveto trojstvo, a onda zatirali njihove tragove. Na Balkanu ostaju i dalje da žive muslimani. Njima sad povijesno treba izbiti tlo ispod nogu i onda se izmišlja: Objavljuju se kao prepisi, pisana djela  kraljeva-Konstantin Porfinogenet da bi se na Balkan doveli Slaveni kršćani a pravoslavlje uvelo kao vladajuća vjeru srednjeg vijeka, među Balkanske narode. U predhodnim stoljećima, na Balkanu, po manastirima ili crkvama, izmišljaju se i pišu historijske rasprave od nekih izmišljenih ''starih'' historičara: Ljetopis popa Dukljanina, pa kao Savino pisanja o Muhamedu, pa Savina žitja od Teodosija i Domentijana  itd. a to sve kako bi se, opet, u neki vremenski period interpolirala nepostojeća vladavina, jer je to odgovaralo historijskom trenutku u toj zajednici.

 Samo da čitaocu naznačim jedan apsurd: Srbi pravoslavci, kao, imaju u svojoj baštini staro književno djelo koje Sava piše o Muhamedu a.s.: ''Zakonopravilo o Muhamedovom učenju'' kao pisano početkom XIII stoljeće. Po njima i njihovoj povijesti  nema ni naznake da bi u tom periodu, u Srbiji, moglo biti muslimana, jer će, po njima, Islam doći tek kasnije, sa Turcima. Tamo, u to vrijeme, kao sa njima djeluju bogumili koje će oni prognati u Bosnu.

Da bi Sava pisao o Muhamedu i Islamskom zakonu mora dobro da poznaje tu vjeru. Ako je sve onako kako oni pišu o muslimanima, odakle će onda Sava znati nešto i još pisati o Islamu kada te pojave, u tom periodu, po njima uopće nema i čemu onda tolika pozornost? Onoga čega nema, pa ni nagovještaja, kako uopće pisati o tome i zašto pisati? Kakav interes? Kako se može, o onome čega nema, nešto i znati o tome, a da ne kažem još i studiozno pisati? Dakle, to je historijsko-književni pamflet iz skorijeg perioda nepromišljenog autora. Ako pak uzmemo da je Sava poznavalac Islama, jer je kao pisao o islamu, onda se on sretao sa  Islamom  u svom okruženju, pa slijedi da  su; oni bogumili koje je njegov otac progonio u Bosnu- doista muslimani, a to njihovi povjesničari ne pišu. Ali, i o Savi, onda i mi moramo dati svoj povijesni sud.

U Dubrovačkom arhivu, kao ima i dokument u kome se ''čuveni'' gost Radin obraća Mletačkoj državi da mu ona obezbjedi sklonište za njega i njegovih 50-60 sljedbenika u slučaju da Turci okupiraju njegovu Bosnu. Ovaj kao dokument koriste neki povjesničari da dokažu da Djed Bosanske crkve nebi bio u milosti Turaka, da je dakle njegovo učenje kršćansko i zato traži da mu se obezbjedi boravak-sklonište u njihovoj državi. Ova ličnost, gost Radin, je izmišljena od strane falsifikatora koji su imali pristup Dubrovačkom arhivu, jer i onaj testament, koji je kao na njegovo ime, je vakufnama hercega Kosače koja je nakaradno prevedena i pripisana gostu Radinu. Gost Radin je izmišljen u cilju potvrde veze između kršćanske hereze koju je on kao zastupao i ''Bosanske crkve'' u kojoj je kao djelovao. I iz tog razloga trebalo je za povjesničare-analitičare;sve što je vezano za Gosta Radina biti  kršćansko pa i herceg Stephan Kosača, jer mu je on kao bio kancelarijski pisar?

Sva ta pisanja i povijesne konstrukcije koje pišu kršćanski historici, jedne opcije, niko i ne provjerava, osim ako to ne odgovara onoj drugoj opciji i to samo kada se radi o Bosni. I tu se malo izprotivureče i nepristrasni čitalac  zaključuje: da bi, i sa jedne i sa druge strane, konstrukcija trebala da bude povijesna činjenica. Niko od kršćanskih povjesničara to i ne provjerava, jer im takvo pisanje- povijest odgovara,  a ovi drugi, među njima i Bošnjaci, opsjednuti ''autoritetom'' pisca ili škole, jer kao oni to potkrepljuju dokumentima, sve to prihvataju kao istinu, a da se sve nije odvijalo ni blizu predočenom i onda naša djeca uče gluposti, sami o sebi.

 Falsifikuju se povelje, ako ih ima, dodajući kršćansku simboliku; povelja Kulina bana, povelja bana Ninoslava, povelje kralja Stjepana Ostoje itd.  Svi originali koji su odavali duhovnost tih ljudi, a nisu mogli pretrpjeti falsifikate su uništeni. Iz istih razloga su i u našem okruženju: Hrvatska i Srbija, uništavani i vanjski sakralni objekti tih ljudi; džamije, turbeta, greblja, hamami i slično.

Ako je neki originalni dokument i ostao-preživio paljevine onda je on, u kasnijem periodu, preveden ili dotjeran prema kasnijoj potrebi. To su razni dokumenti, a posebice vakufname koje su pisane na arapskom jeziku. Jedna od njih je najvjerovatnije i vakufnama hercega Stephana Kosače, koja je ostala u Kosačinoj džamiji u Dubrovniku, a onda je krivotvorena, kako sam već napomenuo, u testament Gosta Radina.

 Na postojeće dokumente ubacuju se lažni nepostojeći simboli, prevode se vakufname, koje su ostajale u džamijama ili islamskim institucijama ali projektovano, na način, kao da ne pripadaju dotičnoj prognanoj civilizaciji. Ponuđeni prepis takvog dokumenta, a niti prijevod ne odgovara činjeničnom stanju. Čak se u radionicama kuju, vrlo primitivno sa uočljivim nedostatcima i novci sa likovima svetaca i simbolima koje katari, bogumili ali i drugi ''heretici'' ne poznaju i ne prihvataju. Sve je  usmjereno na to da se dokaže, da su svi gore nabrojani, bili kršćani, ali sa nakaradnim učenjem najčešće kao dualisti, što je notorna neistina i najteža zabluda i zato su bili u kršćanskoj nemilosti, a da je vlast kroz sva stoljeća bila kršćanska. Odatle oni falsifikovani novci i katolička, ali i pravoslavna izmišljena  krunisanja.  Svi oni, koje kršćani potvaraju za koje-kakva krivovjerja i herezu, su živjeli u zemljama, u  kojima trenutno žive kršćani. Sada ih tamo nema, jer su protjerani, a tamo gdje su nastavili da žive, nastavili su da vjeruju u jednog Boga stvoritelja svega, kao muslimani.

Ko su to danas, iz te njihove povijesti, Bosanski katari-patareni-bogumili ?

Nametnutom tvrdnjom, da su bogumili dolaskom Turaka prihvatili islam, kao nestalo je bogumila u Bosni ali i ostalim krajevima gdje su se zapažali, je tvrdnja koju promovišu i Bošnjački povjesničari. Međutim, povijesna je činjenica: U Bosni su ostali potomci Bosanskih bogumila, jer su povijesno oni Bosanski žitelji. Ostali su u Bosni, jer ih kršćani nisu uspjeli protjerati, kao što su prognali, pobili i prevjerili  sve patarene-heretike iz Zapadnoevropskih država, one koji su imali vjerovanje isto kao bogumili. Znači, bogumili su se znali organizovati na višem nivou. Imali su svoju državu Bosnu.

Iz navedenog može se izvesti zaključak; da su bogumilske vođe bili mudri, vojno sposobnii nadasve domoljubi jer su svoj bogumilski narod dobro vodili i znali se oduprijeti Evropskim kršćanima kada su ovi zaprijetili njihovom biološkom uništenju svojim odlukama iz Mantove iz 1459. godine. Te godine papa Pio III sa svojim kardinalima i kraljevima donio je odluku da se hereza, koja je u Bosni i Hrvatskoj, mora uništiti, a sam se trebao staviti na čelo te vojne. Njega su preduhitrile Bosanske gazije, koji su predvodili svoj bogumilski narod i ušli u savez sa ostalim Balkanskim muslimanskim državama i spriječili nakane Pija III i njegovih katoličkih kraljeva.

Oni u svojoj povijesti u konkretnom slučaju govore o Turskom osvajanju. U tom periodu Turska nije ništa osvajala nego je Bosna ušla u sastav Balkanskog Islamskog Komonvelta iz svojih bezbjednosnih razloga.

Ko su danas potomci Bosanskih bogumila?

- To nisu bosanski katolici,  jer su katolici kojih je dakle, u tom periodu bilo u Bosni, dobili od Fatiha Ahdnamu i mogli su da djeluju u svom katoličanstvu kako su željeli i nisu morali mjenjati vjerovanje.

 - Nisu ni pravoslavci, jer su bogumile pravoslavci Srbije, kao prognali iz Srbije u Bosnu, pa kako će onda bosanski bogumili biti pravoslavci.

  -Potomci bosanskih bogumila su njeni Bošnjaci. Oni su i danas bogumili jer pravilno interpretiraju Božije stvaranje.

U istinitost ovog zaključka uvjeravamo se i navedenim stavovima pape Pija III i njegovih kardinala iz Mantove, jer je bogumile kao heretike, trebalo  prognati iz Bosne, a Bosnu uključiti u katoličku Evropu. Udruženi Evropski katolici su u tom periodu, ali i kasnije, progonili muslimane iz Evropskih država. Katolici su Evropske muslimane u svim mogućim situacijama u Srednjem vijeku uvijek nazivali hereticima, a kako su i Bosanske bogumile  nazivali hereticima, zaključujemo da ni Bosanski heretici-bogumili nisu ništa drugo do muslimani.

I u kasnijem izlaganju, posebno, kada se radi o Hrvoju, predhodna tvrdnja imaće svoju potvrdu.

 A sada pitanje: Je su li sa sociohistorijskog aspekta bogumili, ako nisu bili muslimani, mogli od ''osvajača'' prihvatiti njegovo vjersko učenje i to u stopostotnom omjeru, tako da ih ulaskom Bosne u Islamski komonvelt u potpunosti nestane utopivši se u muslimane? Jasno je, da se to uz sve okolnosti i obrazloženja nije moglo na taj način odvijati. S tog aspekta to nije objašnjivo.

Zašto onda takva teorija? Suština je u nametanju i prihvatanju nametnute-lažne tvrdnje da je u Bosni vladalo krščanstvo, da je uz njihove pravovjerne bilo i hereze, te da su bogumili bili dualisti-kršćanska sekta, a ne monoteisti i otuda sva ova njihova naglabanja o bogumilima i njhovom vjerskom učenju.

Povijest je pokazala, da nakon ulaska Bosne u Islamski komonvelt, više niko ne spominje u Bosni bogumile. Sada su oni  za sve  muslimani. Nije zabilježeno u nekom od dokumenata da ima tih 'krivovjernika' i u kasnijem periodu.  Ali, od komšijskih historičara koji su kao bavili se Bosnom i njenom poviješću, kada u predhilafetsku Bosnu nikako ne mogu ubaciti kršćansko vladanje, slijedi nova negacija Bošnjaka i njihovog kontinuiteta u Bosni. U ovom periodu naši negatori serviraju novu teoriju o Turskom osvajanju i prisilnoj islamizaciji Bosanskiog naroda. Zar  nije jasno, barem Bošnjacima, da sve ono što je pisano od strane negatora o predhilafetskim Bošnjacima onim bogumilima, ali i ono poslije, samo povijesno izmišljanje i ujdurma koja je trebala da Bošnjake duhovno okarakteriše kao kršćane dualiste, a da je Bosna kao zemlja bila vazda pod kršćanskom vlašću. A to nije bilo nikada do 1878.godine, dok nismo potpali pod Austrougarsku vlast.

 Kada analiziramo; o svim tim različitim naglabanjima-pisanjima o heretičkim grupama naroda od strane katoličkih historika, mora se prihvatiti činjenica, da su o njima-hereticima i njihovom učenju pisane izmišljotine, a da su  se svi oni svojim učenjem, dakle, svi gore nabrojani koje je progonila katolička  crkva, razlikovali samo u osnovi vjerskog učenja od katolika, a to je u pitanju Stvoritelja. Bili su monoteisti, a ovi su ih sve nazivali hereticima, jer su tako nazivani u crkvenim dokumentima.

Slijedili su učenje: da je Bog jedan, da nije rođen, niti da rađa, ali da sve stvara, te da se neko ko je rođen nemože poistovjećivati sa Bogom. Odbacivali su idolatriju i kršćanske simbole i sebe uzimali kao one koji su Bogu mili-dragi. To tzv. heretičko vjersko učenje koje negira Isusa kao Boga, razlikovalo se od Svetotrojskog učenja katolika i iz tog razloga  bili su nepoželjni za katolike i trebalo ih je progoniti, ako ne milom ono silom, kao što se i desilo. Kršćani su njihove progone obrazlagali krivnjom da ih sam Bog Isus kažnjava jer ga ovi negiraju.

 Nakaradno učenje o ''hereticima'', i dan-danas, podržavaju i promovišu historici iste opcije te ako se neko suprotstavi njihovom  učenju o dotičnim hereticima, i sam će proći na isti način, kao heretici, jer  učenje vajnih historika nema suprotnosti sa učenjem inkvizitora. Kako opravdati takve genocide, od učitelja, ako ne potkrijepiti njihovo nakaradno učenje o hereticima. Šta očekivati od takvih kvazi naučnika, koji su samo rječiti a njihov nauk bez ikakvih istinitih vrijednost? Šikaniranja i progon! Nigdje toliko neistina, koliko u tim njihovim tvrdnjama, a kažu da teže istini. Ono što napiše gospoda, sve je ''istina.'' To ne može podlijegati sudu istine, jer je to iz knjiga: g.dina Račkog, Thalocija ili g.dina F.Šišića, vajnog hrvatskog historika, čija  je porodica vjerovatno, nakon progona hrvatskih ''heretika'' iz Hrvatske, morala promijiniti svoje vjerovanje, jer je Bosna puna Šišića muslimana prognanih iz Hrvatske. U Šišićevoj historiji nigdje nećete naći da su Hrvati-muslimani, u Srednjem vijeku, živjeli u Hrvatskoj, a to je činjenica koja se ne da negirati.

 Katolici su, iz Evrope, prognali 'svoje' heretike i neki su došli i u Bosnu. Šta su ti prognani heretici danas u Bosni?  Moji su muslimani, a prognani smo iz Mađarske koncem XVII stoljeća, a i oni drugi prognanici su muslimani, jer je to bio razlogom njihova progona..

Možda je neki, od Bosanskih historičara, izučavao listine i pisanja gospode: Račkog, Thalocija, Smičiklasa, Šišića, Kukuljevića ili pak Klajića, ili Lucića i mislio je da će dobiti odgovor na pitanje: Ko su bili heretici koje je crkva prognala iz Hrvatske? Međutim,  niti  jedan, od ovih njihovih povjesničara ne ustvrdi da su u Hrvatskoj prije 1700. god. živjeli zajedno; Hrvati muslimani i Hrvati katolici, bez obzira što su preturili stotine nekakvih listina. Sve je prekrajano i falsifikovano i sve se dalo u dokazivanje; da je u Hrvatskoj uvijek bilo vladanje na katoličanstvu. Svi sakralni objekti muslimana, u Hrvatskoj, su porušeni i kada iskopavanjem naiđu na temelje ili neke druge ostatke tih objekata, onda se izmišljaju priče o ranokršćanskim objektima i nigdje nema onih pravih utemeljitelja tih objekata. Kada nema istine: da su u Hrvatskoj živjeli muslimani, onda i njihove teorije o krivovjernicima-hereticima su samo povijesne iskrivljenosti?  Ovo pisanje o kršćanskim konstrukcijama o evropskim hereticima je iz razloga što su i naši predci-bogumili, za njih, bili u istoj heretičkoj skupini.

 Ovdje ću navesti stavove dvojice povjesničara: jednog Hrvatsko-katoličkog i jednog Srpsko-pravoslavnog  koji su, kao bavili se Bosnom i njenim narodima.

Ivo Pilar, u svom djelu; '' O Bogumilima '', djelovao s početka prošlog vijeka, piše i ovo: ''Posljedice bogumilstva je hrvatski negativizam, nesposobnost za život i slaba smisao za pravednost ...''  Ovo je rijedak slučaj da neki Hrvatski povjesničar u Hrvatsku povijest uvodi neke druge osim katolika. Pilar je uveo bogumile, ali za njega njihovo vjersko učenje je pokvareno heretičko učenje i oni su kršćanski otpad.

Dok za Bosnu tvrdi: ''Bogumili su upropastili Bosnu. Rastočili su je iznutra, a onda je Glavni bogumil Hrvoje Vukčić Hrvatinić pozvao Turke.''

Koji i kakav komentar dati na ovo Pilarevo zaključivanje?

U analizi njegovih iskaza, prije svega, nemože se doći do zaključka koje su vjerovanje protežirali bogumili, ali se iz njegovog pisanja može naslutiti koja sve mržnja iz njeg izbija prema tim nekim drugim žiteljima Hrvatske koje on naziva bogumilima, i kao za sve što nevalja kod njegovog naroda oni su krivi, a oni koji su bili u Bosni čak su, na kraju, i Turke pozvali. Nama je jasno da su ti drugi žitelji Hrvatske u tom bogumilskom periodu Hrvatske bili muslimani. Dakle, nije samo Bosna kolijevka bogumilstva nego i Hrvatska. Iz Hrvatske su bogumili prognani kao muslimani iz Dalmacije sredinom XVII, a iz unutrašnjosti koncem istog stoljeća.

Zamjera Bosanskim bogumilima što su  Turke pozvali. Po njemu, to nisu nikako smjeli uraditi, jer trebali su čekati da ih kršćani-katolici progone i pobiju kao i sve one, do tada progonjene, muslimane: Francuske, Njemačke, Češke, Poljske, Španije itd.

Ovaj Pilarov zaključak; o dovođenju Turaka od strane Hrvoja u Bosnu, odgovara historijskoj činjenici, da Turci nisu osvajali Bosnu, nego da su upravo, kako Pilar navodi, dovedeni. Taj razlog dovođenja Turaka u Bosnu nije bio razlog njihovog-Turskog osvajanja, nego razlog  da brane Bosanske bogumile-muslimane, jer katolici imaju namjere osvajanja njihove Bosne.

 Isto tako, Pilar nas navodi na zaključak da su bogumili religijski muslimani, te da po tom osnovu traže pomoć od Turaka kao muslimana. Kako u Bosni poslije njenog ulaska u Balkanski Islamski Komonvelt neće biti bogumila, kao treće vjerske skupine, nego samo muslimani, onda je ova tvrdnja u potpunosti utemeljena.

Hrvoje je, za Pilara, glavni bogumil i on poziva Turke u pomoć.

 Pa kako se moglo desiti, da je njegov bliži rođak Tvrtko, u kasnijem periodu 1377.  krunjen kao pravoslavac? Jedina veza koja bi Tvrtka mogla povezati sa Srbijom, ali ne i sa pravoslavljem je to: što je po baci, potomak Nemanja. Ali, zbog čega će onda Turci u Bosni, jer njih poziva njegov predhodnik-Hrvoje. Poziv je bio od bogumilskog predvodnika? Kako se to krunisanje, kao pravoslavni obred, moglo desiti kada Tvrtko predstavlja u suštini Bosanske bogumile, jer je  prema papi Urbanu II Tvrtko pataren. I po srpskopravoslavnim historicima, Bosanski bogumili nisu pravoslavci, jer oni su po njihovoj historiografiji babuni-šizmatici ? Koga će predvoditi taj okrunjeni i kako je uopće bez većinskog naroda mogao imati pijadestal? 

Dakle, iz svega predočenog proizlazi da je Tvrtkovo krunisanje povijesna Ćirkovićeva ujdurma, te da je Tvrtko po historijskim uvjetima, koji su tada bili u Bosni, mogao biti samo sam za sebe kralj jer ostali narod su bogumili koji nisu pravoslavci. Poslije će se on kođoja intituilirati i sve su to opet povijesne ujdurme koje uvijek imaju za cilj negiranje muslimana kao vlasnika zemlje Bosne, a da je Bosnom upravljao uvijek kršćanin.

Jedni pozivaju  Turke, zbog katoličke prijetnje, jedni se krunišu kao pravoslavci, a treći se istovremeno katoliče, jer ima i konstrukcija da je Stjepan Tomašević kao katolički kralj vršio prisilno katoličenje bogumila. Kao, neki su se pokalitočili, ali ih je dosta prebjeglo hercegu Kosači u njegov Hum.  Osim što se Toamašević kruniso po katoličkom obredu kako navodi Thaloci, Spremić za njega kaže da je 1459. U Beogradu preuzeo vlast nakon što je proglašen despotom 21.3. a već 1.4 1459. vjenčao se sa kćerkom starog despota Lazara Brankovića.

E sad recitevi vi meni kakav je ovo povijesni urnebes:

1. Stjepan T. je despot, vlada u Srbiji, a narod nije katolički !?

2. Stjepan T. je krunisan od pape- kralj je u Bosni, a narod mu nije katolički !?

3. Stjepan T. ženi  kćer od despota Lazara- po novoj teoriji ''mješoviti'' brak !?

4. Njegov badžanak je sultan Bajazit, jer je Bajazitova žena kćerka Lazareva. Dva badžanaka jedan veliki katolik, jer je katolički krunjen, drugi veliki musliman jer je sultan !

Treba podcrtati da su sve države tog perioda teokratske zajednice i nije se moglo desiti da je kralj jedne provenijencije, a narod mu druge. 

Ovakve povijesne konstrukcije i nesuvislosti nisu nepoznate u povijesti kada je trebalo u povijest uvesti i ono što se nije dešavalo a u ovoj situaciji razlog je  Bosna i njeno uklapanje povijesnim konstrukcijama u kršćansko okruženje, ali i eliminisanje iz Bosanske povijesti njenih stvarnih utemeljitelja Bošnjaka koji su povijesno njeni  vlasnici. Na kraju to se pokazuje, ali i pokazivalo.  

Zašto Hrvoje poziva Turke?

Normalno, jer u tom periodu katolici kidišu na Bosnu i trebala mu je pomoć u zaštiti njegovog Bošnjačkog-muslimanskog naroda. To je istinita činjenica. Međutim, Pilar, a mislim i svi drugi katolički povjesničari, to ne doživljavaju tako. Po njemu; Tvrtko zove Turke da bi ostvario ''ekonomske'' ciljeve, a Turci to kao prihvataju jer im to ''odgovara'' u njihovom daljem napredovanju-''osvajanju'' kršćanskih teritorija? Među te teritorije je spadala i Hrvatska, ali sa napomenom da ni Hrvatska nije osvajana od Turaka, nego je zbog svog muslimanskog naroda i izkazane prijetnje njegovom uništenju od strane pape Pija III i sama ušla u Balkanski Islamski Komonvelt.

Zašto se Tvrtko kruniše po pravoslavnom obredu?

 To je izmišljeno i to je historijska ujdurma i ubacivanje pravoslavlja u Bošnjačko-muslimansko visoko vođstvo, tog perioda, kako bi i povijesno, makar i krivotvoreno, Bosna bila kršćanska. Ovu povijesnu nebulozu-  krunjenja Tvrtka, po pravoslavnom obredu, izmislio je Ćirković jer mu je bio dugo vremena, u bivšoj Jugoslaviji-kao Srbinu pravoslavcu, dostupan Dubrovački arhiv. Izmislio je papire da je Tvrtko krunjen i kršten na grobu tzv. svetog Save i da se nazvao ''kraljem Srbljem, Bosni, Pomorju ...'' i tako Tvrtko 'ode' u pravoslavne.

Zašto je Stjepan Kotromanić krunisan od pape?

I to je povijesna ujdurma koja sad katoličanstvo, poslije Tvrtka kao pravoslavaca, uvodi u Bosansko vladanje.

 Tvrtko, a niti Stjepan nisu bili katolici, a niti pravoslavaci i prema svemu sudeći bili su značajne povijesne ličnosti u Bosni. Kako je u Bosni tada živio većinski muslimanski narod, a oni, po svemu sudeći, imali  i neke državne funkcije ne preostaje nam ništa drugo nego temeljno izučiti Bosnu iz tog perioda i njihov status u tom periodu. Za istinu, nema historijskog autoriteta kojeg treba uvažavati, ako su njegove tvrdnje neutemeljene i na lažima-falsifikatima, pa bio to i Bošnjak-dr.Imamović, a ne Srbin pravoslavac-dr.Ćirković.

Ono, što su; naši povijesni negatori pisali o bogumilima, za mene su notorne neistine i konstrukcije kako bi se povijest Bosne, ali i ostalih naroda dovela u kontekst kršćanske povijesti. Sve su to izmišljotine i beskorisno je na tim povijesnim krhotinama gubiti vrijeme i naprezati mozak kada su to sve laži. Bogumile treba posmatrati kao monoteiste koji su svoj monoteizam nadgrađivali sukcesivno prema objavama počevši od Ibrahima, preko Davuda,  Isaa i ostalih do Muhameda a.s. i u ovim relacijama i izučavati našu Bošnjačku povijest, a na to upućuju sva povijesna gibanja u tom periodu.

Vjersko učenje, kojim su bogumili obilježili Srednji vijek bio je Islam.

                                                        Thomas Arnold u svojoj knjizi : ''Historija širenja islama'', navodeći predpostavke evropskih historičara koji su se bavili bogumilima u smislu;  bogumili su primili islam na silu od Turaka i oni će se, kada za to dođe povoljno vrijeme, odreći tog učenja i ponovo se vratiti svom starom vjerovanju.

 U svom komentaru na takva nagađanja Arnold ima i svoj komentar koji glasi:'' Obično je ovakva pretpostavka samo nagađanje, te se na nju, kao nepobitan dokaz, ne može osloniti. Mi smatramo, jačim razlogom to, što su bogumili pomiješani sa muslimanima bili skloni islamu radi mnogih tačaka u njihovom vjerovanju, koje su slične s islamskim učenjem. Bogomili su zabacivali obožavanje Marije, ustanovu krštenja i sve vrste klera. Krst su, kao znamen vjere, mrzili. Smatrali su idolopoklonstvom upućivanje molitve slikama i kipovima svetaca i relikvijma. Protivno katoličkim crkvama, koje su nedostojno ukrašene slikama, njihovi su hramovi bili skromni i jednostavni. Kao i muslimani imali su hrđavo mišljenje o crkvenim zvonima, koja su nazivali: ''satanske trube''. Vjerovali su,  da Isus nije lično razapet, nego da je to bio neki iluzorni lik, te su se u ovome djelimično slagali sa Kur'anom. Osuđivanje alkohola i sklonost asketskom životu i jednostavnost spadaju u one okolnosti koje su poslužile zbližavanju bogomila sa Islamom. I oni su se pet puta dnevno molili. Često su puta padali na koljena i izražavali blagonaklonost s pram Boga. Prema tome, za njihovo sudjelovanje pri molitvi u džamiji izgleda da nije trebalo velike preinake''.

 Ovdje sam naveo mišljenje Arnolda, naučnika svjetskog glasa o učenju bogumila i njegovoj komparaciji bogumilstva sa Islamom. Uočava se da razlika, tako reći i nema, ali on u početku pravi razliku između bogumila i muslimana kao naslijeđeno-inertno razlikovanje koje je nametnuto tvrdnjom da je Islam u Bosni od perioda 1463. godine kada su ga kao Turci donijeli, a da su u Bosni do tada bili Bošnjaci bogumilske vjere. Takve tvrdnje, koje nisu bile u skladu sa povijesnim zbivanjima, donosile su najviše pomutnju u pisanoj povijesti Bošnjaka te je iz tih razloga napravljena razlika između bogumila i muslimana. Napisao sam, da Turci nisu u Bosnu došli kao osvajači nego su došli kao pomagači-branioci muslimana i to je dovoljan dokaz o postojnosti muslimana u Bosni i iz perioda Avara, a da su bogumili samo sinonim za bosanske muslimane tog vremena.

-->
11.12.2012.

HANA ARŠKA I NJENO SPALJIVANJE NA LOMAČI

 

                                            

Jedna od muslimanskih heroina  Francuske koju su kršćani spalili na lomači s početka XV stoljeća je mlada Jeanne D''arc. (Hana  Arška).

 Zanimljivo i totalno defetistički i apologetski  Crkva ju je nakon 478 godina 1909. godine proglasila blaženom, a 1920. na prijedlog pape Benedikta XV proglašena je sveticom.  Zašto ovakva tvrdnja o postupku crkve?

Tvrdnja proizlazi iz činjenice da je osudom suda inkvizicije od 30. Maja 1430. godine ova 19 godišnja djevojka proglašena vješticom za svoje heretičko djeloavanje. Po sucima-inkvizitorima hulila je crkvu, u narodu zavodila nered te bila u vezi sa Beelzebabom. Pišu da su  sudci  bili veliki znalci kršćanstva, ali kao nisu bili Francuzi nego Englezi i jedini ispravan sud bio je njeno spaljivanje na lomači. 

 31. maja , dan nakon izricanja kazne, ova mlada djevojka, javno je spaljena na lomači u gradu Rouenu, a kao njen pepeo je rasut u Senu. Povijesno to je istina, a sve ostalo, osim nekih biografskih podataka što su o njoj pisali iz crkvenih krugova su konstrukcije i čista apologetika.

 Za nju su tvrdili da je rođena u siromašnoj seljačkoj porodici iz Domrenija te da je imala još 2 brata i dvije sestre. Materijalno su loše stajali, iz tih razloga nije išla u školu. Čuvala je po planini ovce, ali je u spisima koji su objelodanjeni 1849 o njoj napisano, da joj se  još kao mladoj djevojci sa 13 godina ukazivao sveti Mihovil i svete djevice Katarina i Margareta, te da je u tom ukazivanju njoj predodređeno da predvodi francusku vojsku u borbi protiv Engleza da oslobodi Francusku i da obezbjedi krunisanje francuskog kralja.

 Zašto je rehabilitovana? Kao, nakon 25 godina poslije presude preispitano je njeno djelovanje i ponovo je 1456. godine suđena i oslobođena kazne spaljivanjem i nije više vještioca nego nevino spaljena. Nakon obznane dokumenata 1849.  ''utvrdili'' su da je kao 17 godišnja djevojka preuzela na sebe komandu Francuske vojske koja je trebalo da oslobodi Orleans od okupatora Engleza. U svojoj namjeri ona je kao i uspjela, jer je u dva navrata pobijedila Englesku vojsku. Kada je oslobodila Orleans krenula je prema Rensu i tu je izvojevala još jednu pobjedu. U Rensu je kralj Karlo VII premazan i okrunjen za kralja francuske zahvaljujući aktivnostima Hane, a onda je kao počeo samostalno da vodi borbu izbjegavajući Haninu pomoć. Hana je  krenula sa vojskom u Pariz, kako bi i Pariz bio slobodan, ali je kod Pariza ranjena i morala je prekinuti operacije. U proljeće 1430. krenula je u oslobođenje Compičgnea, međutim tu je od Burgundinaca uhapšena i predana Englezima. Kao, Englezi je sude kao vješticu. Osuđena je na smrt spaljivanjem na lomači, a kazna je izvršena 31. Maja 1431. godine. U svom obrazloženju za njeno blaženstvo i proglašenje za sveticu crkva je kao došla do predhodnih dokaza da nije bila heretkinja nego borac za oslobođenje Francuske, a tu moć dobila je od svetog Mihovila i svetih djevica Katarine i Margarete.

 U tome i jeste sav taj defetizam i apologetika. Izmišljanjem i konstrukcijama dovesti jednu djevojku koja je nepismena do komandne pozicije, a onda da je i izvojevala neke pobjede, pa onda zahvaljujući kojoj je i kralj Karlo krunisan , a onda uhapšena od Burgundinca koji su je  predali Englezima i ovi je u Francuskoj proglasili vješticom i spalili na lomači je najveći apsurd koji bi se mogao i izmisliti a kamo li i desiti. E, vala ako ima većih izmišljotina, ja veću nisam mogao zamisliti, a kamo li i čitati.

 Imam pravo na ovaj stav jer u to vrijeme su na lomačama spaljivane muslimanke, a ja sam musliman.

Mene što se tiče, a i Allah  svemogući zna da je spaljena na lomači samo zato što nije vjerovala u Svetotrojstvo nego je ispoljavala Islam. Sa njom se desilo isto kao i sa svim drugim muslimankama koje su ostajale u svojim domovima sa sitnom čeljadi, nakon progona muslimana iz tih zemalja kada su svi ostali izbjegli. Oni koji su ostali, ostajali su pod uslovom da javno prihvate i ispoljavaju katoličanstvo.

Za sve njih, lokalno, crkva je formirala sud inkvizicije koji je bio nadležan da sudi prevjerene u slučaju izbjegavanja praktikovanja katoličanstva. Dešavalo se da  su komšije i lažno posvjedočile da neke osobe ponovo ispljavaju islam. Bez obzira, na istinitost ili laž  prema njima nije bilo milosti.  Optužene su od suda inkvizicije proglašene vješticama-heretkinjama  i kazna se znala: javno spaljena na lomači.

Kada je u pitanju ova mlada djevojka Hana. Evo, ja joj predajem rahmet i neka joj dragi Allah ovo njeno stradavanje upiše u dobra djela, kao njenu borbu na Allahovom putu i njeno stradavanje kao šehida. Možda sam nakon skoro 600 godina jedini koji joj uči fatihu, jer sam siguran da je to ono što njena duša voli i želi. Naša plemenita i mlada djevojko Hana, neka je rahmet tvojoj čistoj duši!

I vi koji ste muslimani i došli do ubjeđenja da je doista muslimanka proučite joj fatihu jer je zaslužila. Nemojte biti skeptici, vjerujte jer se to istinski dešavalo samo muslimanima. Mi to nismo istraživali, a dobijali smo lažne informacije. U tim zajednicama nisu ostali muslimani da mogu posvjedočiti istinu.

 Na nama je da se prisjećamo tih naših heroina, da ih mi svojom pameću dovedemo u okrilje naše provenijencije, jer su to zaslužile, a ne da ih oni koji su ih spaljivaju  sada  rehabilituju kao svoje. Nazvao sam je Hanom, neka to bude naš sinonim za Jeannu.

09.12.2012.

EVLIJIN ZAPIS O AKHISARU-PRUSCU

                                       

   Interesantan je zapis o Pruscu koji nam donosi poznati  Turski putopisac Evlija Čelebi.  Evlija Čelebi je Turski građanin,  koji je u Bosnu došao neke 1659. Godine da kao muslimanski borac učestvuje u borbama za povrat Dalmatinskih gradova  koje su kršćani-katolici  zauzeli 1645.godine tokom i poslije  tzv. Kandijskog rata. Kandijski rat se vodio između muslimana i kršćana-katolika Sredozemlja potpomognuti domaćim kršćanima koji su 1645. zaposjeli grad Kandiju na ostrvu Kreti. Kako se najveći sukob odigravao oko mjesta Kandija na Kreti ovaj rat se i nazvao Kandijski rat. Iako su, nakon duge opsade, muslimani povratili Kretu, a time i Kandiju, u tom periodu muslimani će izgubiti značajne teritorije na Jadranskom primorju, ali i na ostrvima i biti prognani iz tih sredina. Sve to što se dešavalo na Kreti i oko Krete dešavalo se ili će se dešavati i na Jadranskoj obali.

 Svi gradovi na Jadranu od: Sarande na Jugu, preko Valone, Drača, Skadra,  Kotora, preko Splita, Trogira, Zadra, Rijeke  do Venecije bili su od ranije  pod kontrolom muslimana, autohtonih Arbanasa, Dalmatinaca, Istrijana i Italijana.

Tokom i nakon Kandijskog rata preko 70 Dalmatinskih gradova, osim Dubrovnika, potpalo je pod kršćansku upravu na brutalan-osvajački način, gdje je domaće muslimansko stanovništvo moralo izbjeći u unutrašnjost kontinenta.

 Muslimani su nakon 15 godina  vojno se organizovali i tako organizovani  pokušati vratiti svoje baštine i svoja stara ognjšta.

 Evlija Čelebi, i ne samo da je učestvovao kao muslimanski borac,  on je pišući svoj ratni dnevnik:  ''Sejahetnamu''  rasvjetlio mnoge historijske nedoumice jer je, osim putopisa,  ostavljao i znanstveno historijske podatke o pojedinim ličnostima i mjestima te značajnim objektima u tim mjestima ispisujući njihovo porijeklo i bitne podatke od historijskog značaja. Iz ovih razloga koristili su ga skoro svi povjesničari, a naročito kršćanski;  kako naše komšije tako i Evropski , mada su ga ponekad i karikirali iz nemogućnosti da njegovu istinitu tvrdnju dovedu u sklad  sa svojim lažnim poimanjem i interpretacijom prošlosti. Tako su po njima muslimani, tih godina, išli da osvajaju Kretu, ali i Dalmatinske gradove, a ne da ih vraćaju njihovom prognanom muslimanskom stanovništvu. U svojim kretanjima sa muslimanskom vojskom Evlija je bio i u lijepom starom bosanskom gradiću Akhisaru-Pruscu. O tome šta je uočio i zabiležio Evlija u Pruscu biće u narednom pisanju.

 Prusac je mjesto na putu iz Srednje Bosne , preko Livanjskog Polja do Jadranske obale, a direktno je put povezan sa Makarskom, a preko Klisa i sa Splitom.  Kroz Prusac su u to vrijeme prolazile mnoge muslimanske vojne koje su bile organizovane u sporadičnim sukobima muslimana i kršćana na Jadranskoj obali. Prusac je bio značajan  i po tome što je iz perioda početka XV stoljeća, prije ulaska Bosne u Balkanski Islamski Komonvelt,  njegove muslimanske jedinice predvodio Ajvaz, koji je pred svoju starost dobio sufiks-dedo. Njegovo turbe i danas, organizovani u konjičke postrojbe, zijarete mještani okolnih sredina koji su se i onovremeno organizovali u vojne postrojbe koje je predvodio Ajvaz. Ajvaz je bio vrlo ugledna i nadasve veliki gazija u tom predšerijetskom periodu, jer  njegovo djelovanje narod trajno obilježava svake godine sedmog ponedjeljka po Jurjevu zijarećeći njegovo turbe i čineći zikr.

Prema Čelebinom  pisanju, Čelebija  se u Akhisaru sreće sa ljudima koji su dobri ratnici, ali i vrlo radini i umni ljudi. Za Prusačko utvrđenje-tvrđavu, koja je od bijelog kamena kao labud po čemu je i dobila ime Akhisar-Bijeli grad kaže da su ga sagradili Mlečani, a da prema katastarskom popisu Selima hana I (1512-1520), to je vojvodstvo na teritoriji Kliškog sandžaka i kadiluk u rangu 150 akči.

 Hoću čitaocu da uputim jednu uputu, a to je da kada Evlija piše da su neki grad sagradili Mlečani da to ne znači i kršćani, jer su  Mlečani  za vrijeme Rimskog Carstva bili monoteisti, i organizovali svoju državu na monoteizmu, a ne na kršćanstvu. Mletački muslimani su u kasnijem periodu protjerani od svojih komšija katolika. Neki su i pokršteni. Iz tog perioda, sredina XV stoljeća Mlečani se deklarišu kao katolici. Nešto slično kao i Hrvatska. Hrvatska je do 1683. bila muslimanska zemlja sa islamom kao vladajućoj vjeri, a poslije je potpala pod katoličku vlast. Stari Hrvati koji su gradili državu hrvatsku bili su muslimani, ali od kada katolici preoteše muslimanima vlast u Hrvatskoj oni  se i dalje nazivaju Hrvati, ali sada su to katolici.Ako neko iz današnje perspektive spomene Hrvatsku u bilo kom historijskom kontekstu pomisao je da se radi o katoličkoj zemlji, a u istoj relaciji je i Mletačka, a to nije povijesno tako.

Kako su utvrde, kao što je i Akhisar,  značile i odbranu života žitelja ovih krajeva to se u to vrijeme davala velika pažnja održavanju , ali i obnavljanju  utvrda, jer je to, inače, muslimanska strategija. Strategija odbrane a ne napadanja. Svojim pisanjem i Evlija Čelebi nam  obznanjuje da je i ovaj grad-tvrđava  popravljana-obnavljana od strane  Melek Ahmed-paše koji je u tom periodu bio paša Bosanskog ejaleta.

 U gradu je, u Evlijino vrijeme,  djelovao i gradski zapovjednik-dizdar i zapovijedao je posadom od 300 ratnika kojima je glavna zadaća bila čuvanje varoši, ali i izviđanja u slučaju kretanja neprijatelja, jer je uvijek bila prijetnja da bi katolici mogli doći iz pravca Splita. Evlija napominje da je za ovih 300 vojnika, svako veče, svirala vojna muzika.( Tu tradiciju sviranja povečerja koriste i danas u vojskama svih država.)

  U opisu utvrđenja Evlija nam ne ostaje dužan opisati karakterističan pristup , ali i skriveni put do vode. Naime, u svom opisu on veli da put za varoš sa utvrdom spaja jedan viseći most koji je napravljen iskopom  između jedne vrletne i oštre litice i utvrđenja pred gradskom kapijom.  On nam piše da na tvrđavi ima 80 kuća i careva džamija i da iz ovog dijela varoši postoji  tajna kapija-put kojim se silazilo do vode  u situaciji ako bi ih neprijatelj stavio u okruženje.

  Inače,  za varoš koja je izvan utvrđenja Evlija piše da ima osam mahala i da svaka mahala ima po jednu džamiju a da je najpoznatija Hajdar-Ćehajina džamija. Tarih iznad vrata ove džamije imao je natpis: ''Ova visoka građevina slična je Adn-dženetu'' , a vrijednost ovog hronostiha daje broj 1616, što odgovara godini  izgradnje ove džamije.

   U gradu imaju tri tekije,  a od njih najviše se ističe tekija preuzvišenog  šejha-Kjafije, a halvetijskog  je reda. Inače, po čitavoj Bosni su bile podizane mnoge tekije halvetijskog reda iz razloga što su halvetije bili veliki domoljubi i uvijek su bili sa mišlju i pripravni da moraju braniti svoj vatan kad god je ugrožena njegova opstojnost, jer je to Allahova odredba. Evlija nam donosi i natpis iznad vrata ove tekije a koji glasi: ''Datum podizanja tekije jest: šejh-Kjafi''  što ima numeričku vrijednost od 1612, ali i informaciju da u varoši ima škola za izučavanje muslimanske tradicije-hadis, ima javna kuhinja-imaret i to sve kao zadužbina-vakuf  šejh-Kjafije. Koliki značaj ima samo ova rečenica koja nas upućuje da u varoši ima škola hadisa. Dakle, u to vrijeme muslimani su izučavali islam i nastojali živjeti u skladu sa propisima islama. A sada, na svu žalost, neki Bošnjaci su samo deklarativno muslimani. I povrh toga  u Pruscu ima i javna kuhinja. Sve se to moglo dešavati samo u sredinama koje su visoko humane, u sredinama u kojima je islamska duhovnost mogla da nađe svoju potvrdu.

  Dalje nam saopštava da je klima u pruscu prijatna, ali i  da je voda u varoš dovedena smrčevim čunjkovima.  Dakle, legenda o Ajvaz dedi i raspukloj stijeni  je iz kasnijeg perioda-nešto novijeg vremena,  jer Evlija jednostavno konstatuje da je voda u Prusac dovedena smrčevim čunkovima  kao normalan zahvat  i radnja koju je trebalo uraditi kako bi voda iz datog izvora potekla u Pruscu. Nigdje nema o Ajvaz-dedi i njegovom predanom moljenju da se napravi put kroz stijenu. Dakle, karakter Ajvaz-dedinog djelovanja više otkrivaju konjičke jedinice iz okolnih mjesta koje se okupljaju za vrijeme Ajvatovice, nego legenda o vodi.

Uz  Akhisar  Evlija ne veže ni Malkoč-bega  kao što možemo naći u historijama,nego bega  Džaferbegovića  dajući nam nešto od karakteristika dotičnog: ''Pokraj ove varoši stanuje jedan zaim, po imenu Džaferbegović, vlasnik odžaka i junak od mejdana. On u svom hanu-kući  svako veče ukonaćuje-ugosti i nahrani 300-400 gostiju.''


Stariji postovi